23. Sa(n)jam knjige u Istri: frankofona Pula
Na putu za Pulu u petak 1. prosinca, na dan otvorenja 23. književno-knjižarske manifestacije Sa(n)jam knjige u Istri, razmišljala sam kako je Interliber zagrebačkim bibliofilima (ne)obavezna prilika za blic bijeg od obaveza (koji se, doduše, ovisno o omjeru samokontrole i potrebe za knjigom, može prometnuti i u cjelodnevni/višednevni boravak :)). Istodobno, pulski Sajam za nas 's kontenenta' već je ozbiljan eskapizam, hedonistički iskorak u vidu barem (produženog) zimskog vikenda na moru, na što se knjigoljupci izvan područja Istre i Kvarnera čini mi se, prerijetko odlučuju. Da je ta neodlučnost itekako problematična, pokušat ću vas uvjeriti u tekstu koji slijedi, a onda imate punih godinu dana za planiranje vlastitog iskustva književne Pule.
Topla, prijateljska atmosfera
Čudno je u mojoj glavi
Govorimo o kultnom sajmu, ili možda bi točnije bilo reći festivalu, jer naglasak ovdje nije toliko na poslovnom aspektu, odnosno prodaji knjiga, koliko na izravnom kontaktu svih sudionika tj. neformalnom druženju čitatelja s autorima, i to u vrlo toploj, prijateljskoj atmosferi. Stoga se ovaj sajam i smatra autorskim, baš poput, primjerice, Sajma knjiga u Leipzigu. U kontekstu domaćih nakladničko-knjižarskih sajamskih aktivnosti upravo je u navedenom differentia specifica knjiške fešte u Puli, kao i njezina neosporna vrijednost te razlog nesmanjene popularnosti već više od dva desetljeća.
A sve to unatoč drastičnom smanjenju financijskih sredstava posljednjih godina, što je prorijedilo gostovanja stranih autora na Sajmu no, uvjerila sam se, nije naškodilo raznovrsnosti i kvaliteti ponuđenih sadržaja. U razdoblju od 1. do 10. prosinca u sajamskom šarenilu sudjelovalo je više od 250 izlagača od čega četrdesetak nakladnika stručne i znanstvene literature, jer upravo je taj izdavački segment ove godine bio u fokusu sajamske ponude.
Za posjetitelje, kojih je bilo u doista velikom broju (moj dojam potvrđuju organizatori, a potkrepljuju fotografije na webu Sajma i na društvenim mrežama) pripremljeno je sedamdesetak događanja: predstavljanja knjiga, tribine, okrugli stolovi, intimistički razgovori jedan na jedan, stručni programi, izložbe (Galerija C8), filmske projekcije (Kino Valli), koncerti, potpisivanja knjiga i dodjela dviju nagrada - Libar za Vajk (nakon dosadašnjih laureata, Miljenka Jergovića i Olje Savičević Ivančević, nagrada je pripala Orhanu Pamuku) i čitateljska nagrada dr. Ivo Borovečki. Sadržaji su bili tematski organizirani u tri bloka: krovni program Intime, regionalni Hercegovina čita, posvećen suvremenoj hercegovačkoj književnosti i kulturi, kao i poseban program À propos, u kojem se predstavilo petero u nas još slabo ili nimalo poznatih frankofonih autora mlađe generacije.
Prodajna izložba knjiga
Kuriozitet Sajma činjenica je da se od samih početaka održava u secesijskoj palači u najstrožem centru Pule, okruženoj palmama, a iza debelih zidova vile crveni su tepisi, elegantne dvorane i saloni, kavana Mozart, kristalni lusteri, koncertni klavir, štukature... U takvom gotovo začudnom interijeru pomno je postavljena prodajna izložba knjiga; štandovi plijene elegancijom, jer velika se pažnja poklanja vizualnom dojmu, pri čemu su kvadrati za knjige ravnopravno raspoređeni, bez monopola velikih izdavača. S obzirom da prevelikih popusta nema, sajamski su štandovi prije svega atraktivno, ponegdje čak i skulpturalno aranžirana reprezentacija godišnje nakladničke produkcije, a u nešto manjoj mjeri prilika za povoljno osvježavanje privatnih biblioteka.
Usprkos velikoj kvadraturi, mekom se rasvjetom ostvaruje komorno i intimno ozračje, u kakvom se polako brišu, svakim danom Sajma sve više, granice između organizatora, pisaca i posjetitelja; svi oni se opušteno i familijarno vrzmaju oko štandova, pri čemu se sve te silne energije ugađaju i pretaču, što rezultira vrlo opipljivom zajedničkom čarolijom. Punih deset dana od 9 ujutro do 9 navečer grad živi za Sajam koji u tom razdoblju postaje središtem društvenog života, susreta ljubitelja knjige raznih profila i dobi, a toliko je očito da mu se svi silno vesele: tinejdžerice koje u Dom branitelja ušetavaju spremne za večernji izlazak, samotni melankolici, mame koje u tu bezopasnu gužvu ljudi i knjiga uvode bebe u kolicima kao na kakav čin posvećenja, cijela familija od četiri generacije koja nesvjesno blokira protok šetača dok se skupljenih glava oko razmotanog programa dogovaraju koja događanja popratiti, nasmiješeni umirovljenik koji među kablovima, ispod goleme kamere za izravni televizijski prijenos, balansira na jednoj nozi kako bi s dovratka prepune kavane Mozart poslušao Lászla Végela u razgovoru s visprenim Aljošom Pužarom. A za Aljošu se nadamo - moja urednica i ja - da ćemo ga uskoro imati na portalu u jednom maksi razgovoru, jer njega se, vjerujte, isplati doživjeti.
Jasno vam je već, na Sajmu je živo, a istodobno opuštajuće; sve se odvija besprijekorno, događanja klize u vremenu, bez kolizija i kašnjenja. Osobitost Sajma u organizacijskom smislu njegova je direkcija, a čini je uigrana ženska ekipa - Magdalena Vodopija, Slavica Ćurković, Emina Popović Sterpin, Anika Miletić, Lovorka Lisičić, Iris Mošnja - koja svoje organizacijsko-koordinacijske zadaće odrađuju uz pomoć mladih, za tu priliku angažiranih djelatnika (najčešće studenata) koji prodaju knjige, razgovaraju s posjetiteljima i spremno im pružaju potrebne informacije. Sajam, naime, funkcionira kao velika knjižara, ovdje, dakle, za razliku od primjerice Interlibera, nakladnici svoja izdanja ne predstavljaju sami.
S obzirom na središnju temu ovogodišnjeg Sajma – Intime - zgodno je primijetiti da je na desetak minuta šetnje od Doma branitelja, u desakraliziranoj crkvi Sveta Srca (nekoć - kaže kratka bilješka o povijesti ovog prostora koja nas dočekuje na ulazu - okruženoj javnim kućama!), a danas divnom, novo otvorenom multimedijalnom muzejsko-galerijskom prostoru, postavljena intrigantna izložba Gajba i tić - pokriveno i raskrito u seksualnosti Istre, (u organizaciji Povijesnog i pomorskog muzeja Istre, Arheloškog muzeja Istre te Koordinacije Istarskih muzeja), koja prikazuje povijest spolnosti od antike do naših dana na području Istre. Autori izložbe pokazuju kako smo od davnina po pitanju ove još uvijek rubne i tabuizirane tematike, ovisno o povijesnom razdoblju i ruralnoj ili urbanoj kontekstualizaciji, vrludali između vulgarnog i čednog, dozvoljenog i zabranjenog, humornog i čudnovatog. Kako je trajanje izložbe zbog velikog interesa produženo do sredine veljače iduće godine, vremenski se preklopila i tematski stopila sa Sajmom.
À propos - posveta Crnom kontinentu
Ono što me kao romanisticu u ovogodišnjoj programskoj ponudi ponajviše privuklo, poseban je program À propos kojim je selektorica Nataša Medved - odabravši petero ishodišno te interesno vrlo različitih mladih frankofonih autora - ukazala na kompleksnost tema, tendencija i utjecaja koje čine koloritan, u međuvremenu gotovo nepregledan krajolik suvremene francuske te pripadajućih joj frankofonih književnosti. Naglasak je ovdje bio na afričkoj književnoj produkciji na francuskom jeziku (imali smo prilike čuti dva posve raznorodna autorska glasa, svestranog Gauza iz Obale bjelokosti i nagrađivanu Kaouther Adidi iz Alžira) ili pak romanesknoj prozi francuskog autora koji se zaokuplja afričkim temama (Sylvain Pruduhomme), a posjetitelji su mogli upoznati i francusku autoricu iranskog podrijetla Maryam Madidji te francuskog autora i urednika Adriena Bosca.
Najstariji među gostujućim predstavnicima nove generacije frankofonih autora Armand Patrick Gbaka-Brédé koji djeluje pod autorskim imenom Gauz, rođen je 1971. u Abidjanu. Ovaj scenarist, redatelj, fotograf, glazbenik, urednik satiričkog lista, a od 2014. i pisac (i sve to s diplomom inženjera biokemije!), nakon jedanaest godina života u Francuskoj, vraća se po svršetku građanskog rata u rodnu Obalu Bjelokosti i u svom debitantskom romanu Čovjek-stup (Debout-payé, 2014) piše upravo o tome za njega transformativnom iskustvu, o srazu Afrike i Francuske, društvenoj nejednakosti i rasizmu, svojoj izmještenosti i drugosti, konzumerizmu i zapadnoj Europi danas, a što su bile i neke od tema razgovora na pulskom predstavljanju hrvatskog prijevoda njegova romana (Sandorf, 2017).
Gauz u svom satirički intoniranom tekstu daje glas onome tko je izložen baš svima, ali zapravo proziran i drugima nevidljiv, imigrantu Ossiriju, nastavniku iz Obale bjelokosti koji u Parizu, za mizernu plaću, po dvanaest sati dnevno odjeven u crno stoji na ulazu nekog pariškog butika ili parfumerije; crncu koji u Francuskoj valjda može biti jedino zaštitar, smijao se Gauz na svojoj promociji, jer izgleda divlje i opasno pa će se potencijalni kradljivac pokolebati u strahu da ga ovaj ne ulovi i - ne pojede! O ljudskoj komediji odnosno pravoj sociološkoj minijaturi koju ispisuje iz vizure ovog oštrookog romanesknog promatrača, vjerojatno svog alter-ega, razgovarao je Gauz duhovito i temperamentno uz konzekutivni prijevod Vande Mikšić, s Natašom Medved, prevoditeljicom romana i svojim hrvatskim izdavačem Ivanom Sršenom koji je i ovim izborom pokazao progresivnost, inzistiranje na angažiranoj tematici i odmaku od mainstreama. Šoumen Gauz uklizio je u svoj nastup obraćajući se izravno gledateljima, vrlo neusiljeno i neposredno pa se činilo kako bi razgovor s publikom uspio ostvariti i bez pomoći prevoditeljice.
Veliki
Sylvain Prudhomme (1979) specifična je autorska pojava zato što kao francuski pisac koji je formativne godine proveo u više afričkih zemalja, u svojim romanima fikcionalizira upravo taj nama egzotičan, a njemu tako blizak i drag svijet. Nagrađivani roman Veliki (Les grands, 2014), pretposljednji od njegovih šest romana, jedini je zasad objavljen na hrvatskom, i to ovog rujna u nakladničkoj kući Vuković&Runjić. Prijevod ove nostalgične meditacije o glazbi, prijateljstvu i ljubavi, a iznad svega vrlo osobne posvete Crnom kontinentu potpisuje Ursula Burger, koja je na Sajmu u društvu Nataše Medved i porazgovarala s autorom. Prudhomme je govorio o dokumentarnoj potki svojih autofikcionalnih proza, fascinaciji bogatstvom i ritmom afričkih jezika (napose gvajanskog kreolskog francuskog) i solidarnosti među tamošnjim ljudima.
Roman sam pročitala, preporučujem vam ga. “Veliki” iz naslova članovi su glazbene atrakcije Super Mama Djombo, mitskog benda iz 1970-ih, koji se nakon krahova i konačnog raspada spontano ponovno okupljaju, 40-ak godina kasnije, u čast njihovoj tog jutra preminuloj pjevačici Dulce. Dokufikcionalna je to priča o političkim previranjima i burnoj povijesti Gvineje Bisau, ali i o jednoj stvarnoj, doista nekoć postojećoj grupi koja je bila nezamislivo popularna, ne samo u malenoj i siromašnoj matičnoj zemlji nego u čitavoj Africi, a svirali su i na Kubi, po Europi, snimali ploče u Lisabonu, vrtjeli se na svjetskim radio postajama. Prudhomme kaže kako je članove benda i upoznao, a čitatelja će iznenaditi, možda malo i rastužiti autorova bilješka s kraja knjige; upravo neki od središnjih likova za koje će se u pripovijesti najsnažnije vezati – izmišljeni su.
Nakon dva u nas nedavno objavljena autora, zasad Adriena Bosca - mladog francuskog romanopisca i urednika u prestižnoj pariškoj kući Le Seuil - čitamo u srpskom prijevodu, u izdanju beogradske Geopolitike. Rođen 1986. u Avignonu, Bosc već kao 28-godišnjak prima Veliku nagradu Francuske akademije za svoj romaneskni debi Konstelacija (Constellation). Roman istražuje i raspisuje sudbine koje se tragično spajaju u novom avionu Air Francea eponimskog imena; on poletjevši za New York s aerodroma Orly 28. listopada 1949. neobjašnjivo nestaje s radara, a onda se i ruši na Azorima, što neće preživjeti nitko od putnika. Bosc polazi od postavke kako bi fatalni avion odavno pao u zaborav da u nesreći nije poginuo i boksač Marcel Cerdan kojeg je u Americi iščekivala ljubavnica Edith Piaf. Kako su se mediji raspisali ponajviše o njemu, mogao se gotovo dobiti dojam da je on bio jedini putnik na tom letu; Bosca je zato zanimalo kakve su živote vodili Cerdanovi suputnici, njih 47, od kojih 11 članova posade, a bilo je tu individua sa svih strana svijeta, prominentnih i anonimnih, poput jednog kubanskog industrijalca, stjuardese koja se upravo spremala dati otkaz, sirijskog farmera, poznate francuske violinistice Ginette Neveu, američkog trgovca francuskom čipkom...
Tim malenim romanom, ali nabijenim gotovo nevjerojatnim životnim storijama i kompleksnim značenjima Bosc je, kako je uz konzekutivni prijevod Tamare Curić kazao svom izdavaču Vladislavu Bajcu i voditeljici Nataši Medved, htio pridati važnost i onim naoko ni po čemu izuzetnim životima, kako to čini kad, primjerice, čita crtice iz crne kronike. Pritom je efektno sažeo proces stvaranja književnog teksta: roman nastaje, kaže on, kad pisac realna zbivanja posloži malo drugačije od očekivanog, a onda ih povuče preko ruba.
Pulskoj publici predstavile su se i dvije kod nas još neprevedene mlade frankofone autorice, Kaouther Adimi i Maryam Madjidji, koje nažalost nisam uspjela slušati, no imala sam u rukama obje knjige i nadam se skorim prijevodima na hrvatski. Iza Adimi, hvaljene frankofone autorice iz arapske Afrike, rođene 1986. u Alžiru, a danas stanovnice Pariza, tri su romana. Tematski nam je, u duhu Sajma knjige, najzanimljiviji aktualni, Nos richesses (Naša bogatstva) objavljen nedavno, ove jeseni; tim melankoličnim tekstom u kojem ne prestaje kišiti, Adimi odaje počast alžirskom izdavaču i knjižaru, bibliotekaru, galeristu, tragaču za mladim talentima, Edmondu Charolotu, koji je bio prvi izdavač Alberta Camusa. Autorica s puno nježnosti i šarma ispisuje kulturnu povijest Alžira s posebnim interesom za 1930-e godine, doba tamošnje velike književne živosti i intenzivnih druženja pisaca i čitatelja, upravo u malenoj knjižari koju mladi Charlot otvara 1935. Svoje ime, Les vraies richesses, mitska alžirska knjižara duguje naslovu romana Jeana Gionoa.
Francuska spisateljica iranskog podrijetla Maryam Madidji na Sorbonni je diplomirala komparativnu književnost i francuski jezik kojem podučava strance; nakon Turske i Kine, nastavu francuskog drži u zatvoru u Nanterreu te djeci imigranata u pariškom Crvenom križu. Ove je godine objavila svoj prvi roman autobiografskog određenja Marx et la pouppée (Marks i lutka), a njime je istodobno zaslužila Goncourtovu nagradu za prvi roman i niz uvreda konzervativnijih iranskih medija, samo zato što se kao žena usudila pisati o politici. Madidji progovara o egzilu, o osjećaju raspolućenosti između svojih iranskih korijena i francuske sadašnjosti, o tome kako je s roditeljima komunistima u dobi od šest godina iz rodnog Teherana stigla u Pariz bježeći pred Homeinijevim režimom. Voli reći da je rođena tri puta: 1980. u Teheranu, 1986. u Parizu i opet 2003. u Iranu, u trenutku kad je uspjela pomiriti svoja dva porijekla i dva jezika, perzijski koji je u djetinjstvu potiskivala i dominantni francuski.
Dugi niz književnih promocija...
Predsmrtni dnevnik
Osim francuskih gostiju, publiku je u prvim danima Sajma posebno obradovalo gostovanje Igora Mandića, koji ondje ustvari nije bio uzvanik nego domaći(n); otvorio je Sajam i sudjelovao na više događanja u različitim programskim formatima, razgovarao s Andreom Matoševićem, Dragom Glamuzinom i Aljošom Pužarom o svom Predsmrtnom dnevniku (V.B.Z), o smrti i suicidu, o televiziji, politici i državnom uređenju te potpisao najviše primjeraka knjiga od svih sudionika (podaci o prodaji bili su dostupni na ekranu ispred salona). Zatim, Darko Rundek koji je s violinisticom Isabel na otvorenju umjesto dviju dogovorenih pjesama prijateljima Sajma priuštio čitav mini koncert.
Dugi niz književnih promocija započeo je u petak, nakon otvorenja, predstavljanjem Jasne Kovačević, dugogodišnje voditeljice najvibrantnije zagrebačke knjižnice, Knjižnice i čitaonice Bogdana Ogrizovića, koja je govorila o svojoj knjizi Narodna knjižnica: središte kulturnog i društvenog života - istodobno znanstvenoj (u pitanju je skraćena i prilagođena verzija doktorske disertacije) i vrlo osobnoj, jer posvetila ju je svom životnom projektu, prostoru ne samo vlastita profesionalnog promišljanja i djelovanja nego i druženja, gotovo življenja. O važnosti Jasnina rada govorili su dr. sc. Nives Tomašević, njezina metorica pri izradi doktorata, a onda i urednica knjige, i Ivica Prtenjača koji već godinama upravo u Jasninoj knjižnici vodi omiljeni program nedjeljom Kava&Kolači.
Kao pamtljivo iskustvo izdvajam predstavljanje knjige Doba oligarhije filozofa Žarka Paića o kojoj je vrlo motivirano i upućeno govorio Tonči Valentić, dok je autor kao temeljni problem suvremenog društva izolirao nedostatak solidarnosti, empatije i dijaloga. U atmosferi između promišljajuće utišanosti publike i spontanih aplauza, polako su nestajale i njegove knjige s kilometarskog stola, gdje su bili izloženi naslovi pozvanih autora Sajma. Sličan reprezentativni štand, samo posvećen finalistima nagrade Libar za vajk, natječaja krasne poruke - za knjige koje će trajati, koje ostavljamo u nasljeđe - bio je smješten u predvorju salona, a upravo ondje su autori potpisivali svoje naslove i razgovarali s gostima.
Uz preporuke za čitanje novih francuskih i frankofonih naslova (ali i ostalih predstavljenih na Sajmu, jer svi oni pomno su i s razlogom odabrani), evo i nekih za Pulu: u pauzama između sajamskih događanja možete pojesti fantastičnu pizzu u Pompejima ili istarsku kobasicu u adventskim kućicama, kupljene knjige listati uz čaj u Kunstkafeu Cvajner, obilaziti galerije i muzeje, oduševljavati se eklektičnim i harmoničnim supostojanjem samo u teoriji nespojivih arhitektonskih stilova, fotkati živopisne fasade, dizalice Uljanika, umirovljene brodove, ali i, u drugim dijelovima zemlje mahom iščezle, spomenike i spomen-ploče; popeti se do Monte Zara, autentičnog pulskog kvarta s vojnim zgradama, zvjezdarnicom i Društvenim centrom Rojc u prostoru bivše kasarne, pa dalje do neobične crkve Gospe od mora i Mornaričkog groblja na Stoji.
Na povratku u Zagreb jedan moj suputnik u busu telefonski razgovor s kćeri završio je riječima: „Nismo imali puno vremena, ali poslušali smo desetak predstavljanja, za nekoga tko voli knjige, to je nešto divno...“ Mislim da su sajamske impresije simpatičnog gospodina u svilenom šalu sjajan svršetak ovog teksta; poruka je jasna, valja vam otići do Pule i provjeriti odakle sav taj nesmanjeni hajp oko Sajma. Krajem 2018., održat će se 24. put - budite spremni.