A sad adio...
Predsjednik Hrvatskog društva pisaca Velimir Visković u emisiji Pola ure kulture emitiranoj u utorak 8. travnja, u prilogu posvećenom aktualnoj situaciji u HDP-u, dvaput je ne trepnuvši kazao kako sam ja istupio iz HDP-a zbog Vedrane Rudan.
To je, naravno, laž.
U e-mailu koji sam 6.02.2008. u 14:27 poslao na adresu HDP-a, u kojem se obraćam tajnici društva Sonji Manojlović i predsjedniku Velimiru Viskoviću stoji ovo:
"Draga Sonja i dragi Velimire,
kako se osobno nikad nisam osjećao članom HDP,
kako doista ne vidim nikakav razlog da budem član bilo čega
(osim Društva planinara),
kako nisam potreban HDP-u,
niti je HDP potreban meni,
i kako sam to već prije 3 ili 4 godine već zatražio,
to vas sad najljepše molim da me brišete iz članstva HDP-a,
i da skinete moje ime s web stranice i mailing liste.
Nadam se da ćete udovoljiti mojoj molbi.
Ili ću morati dizati frku okolo kao neki tipovi koji su
ranije istupili iz članstva.
To nije moj način, meni uopće nije stalo do pažnje javnosti,
ni šire, niti uže kulturne, pa se zato nadam da ćemo ovo riješiti
bez buke, u miru, kako i priliči zrelim ljudima.
Srdačno,
Edo Popović"
Nisam tada navodio razloge istupanja niz Društva, smatrajući da je dostatna moja želja da istupim, te da moj potez nije od nekog javnog interesa i značaja, što i danas mislim.
Međutim, dva mjeseca nakon što sam istupio iz HDP-a, ponukan mnoštvom ružnih događaja u režiji potpredsjednika Društva Nenada Popovića u vezi s hrvatskim predstavljanjem u Leipzigu, te činjenicom da je sve to tolerirao predsjednik Visković - na izravan upit novinarke "Vjesnika" bio sam posve jasan; izjavio sam da sam iz Društva istupio zbog amoralnosti, nesposobnosti i zlonamjernosti predsjednika Viskovića i potpredsjednika Popovića, koji društvo koriste za ostvarivanje vlastitih sitnih interesa, i da nikako ne želim biti članom društva koje ta dvojica vode.
Ne znam, stvarno, jesam li mogao biti izravniji i jasniji. Sve to, međutim, ne znači ništa Viskoviću. On, eto, tvrdi da to nije zbog njega i Popovića, već zbog Vedrane Rudan.
Vedrana Rudan i ja imali smo prije nekoliko godina kratak i žestok okršaj u javnosti koji je, što se mene tiče, zaboravljen. U svakom slučaju s Vedranom Rudan nemam nikakvih neraščišćenih računa.
I sad, pojma nemam kako je Viskoviću palo na pamet da kaže takvo što, kakav ga je očaj ponukao na tu laž. Izgleda da mu stvarno nije lako posljednjih dana, da stvari izmiču kontroli. Mir žabokrečine u Basaričekovoj narušen je, čuju se nezadovoljni glasovi, članstvo se osipa, novinari se znatiželjno raspituju okolo, i sad predsjednik pokušava spasiti stvar.
Ta me se priča, zapravo, više uopće ne bi ticala da je Visković bio dovoljno mudar i progutao ono što sam rekao, da me je ostavio na miru. No, kao što se vidi, on to nije učinio. I sad raznim verbalnim akrobacijama pokušava prikriti stvarno stanje Društva, minorizirati razloge osipanja članstva, te ih, kao u mojem slučaju, svodi na nekakve sitne međusobne netrpeljivosti. Ne bi išlo.
Iz Društva sam istupio jer je ono, ponavljam, trula, nevažna, katastrofalno vođena institucija čiji razlog postojanja nikako ne mogu dokučiti, ukoliko to nisu nečiji sitni privatni interesi.
Godinama sam bio pasivni član HDP - nisam dolazio na njihove tribine, nisam bio dijelom njihovih delegacija koje su tko zna zbog čega odlazile u inozemstvo (a zvali su me nekoliko puta), članarinu nisam plaćao nadajući se da će me zbog toga izbrisati iz članstva. Ali, jok!
A onda je izlazak iz Društva za mene postalo pitanje mentalne higijene. Na stranu tužna činjenica da je predsjednik HDP identitet tog društva gradio inzistirajući na političkoj opreci prema DHK (pri čemu su ovi iz HDP a tobože dobri momci, a ovi iz DHK tobože loši momci, što naprosto nije točno), izravan povod za izlazak bilo je višemjesečno mahnitanje Nenada Popovića.
Naime, Popovićeva hajka na voditelje i najveći dio sudionika hrvatskog nastupa na sajmu knjiga u Leipzigu, započeta još prošle jeseni u Frankfurtu, postajala je sve brutalnija i bezobzirnija kako se sajam približavao. Cijelo to vrijeme Popović je nastupao u svojstvu potpredsjednika HDP-a. Bila je to potpuno šizofrena situacija. Potpredsjednik HDP za odnose s inozemstvom, kako lijepo glasi Popovićeva funkcija, vrijeđao je i omalovažavao sve što je imalo ikakve veze s dosad najvećim i najznačajnijim predstavljanjem hrvatske književnosti u inozemstvu; pritom su se u Leipzigu predstavljali i promovirali prijevodi djela pisaca koji su uglavnom članovi HDP-a. Sve to mirno je promatrao predsjednik Visković.
Fina kumpanija, zar ne? Bio je posljednji čas da se ode otamo. Tada sam napisao pismo tajnici i predsjedniku Društva. Ako sam se tada prevario, misleći kako je time stvar završena, nadam se da se sada ne varam. Da je ovim tekstom okončana priča o mojem istupanju iz HDP-a, da predsjednik HDP i njegova kumpanija više neće razvlačiti uokolo moje ime.
Moj svijet nema nikakve sličnosti s njihovim svijetom, ono čime se bavim nema apsolutno nikakve veze s njihovim poslovima. Neka tako i ostane.