Alejandro Jodrowsky & Milo Manara : Borgia

Održava se
01.01.1901.

Posljednjih smo dana mogli pratiti demagošku borbu na relaciji Banski dvori - Kaptol koja se zahuktala oko dvije, životno važne, teme - Četvrtog modula zdravstvenog odogoja i novog Zakona o strateškim investicijama. Dok se na prvoj temi koja se dotiče etičko-svjetonazorskih pitanja retorički angažman Crkve još nekako i može razumjeti (pogotovo razumijemo li Crkvu kao udrugu građana kojoj, barem nominalno, pripada velika većina populacije), druga tema - čvrsto usidrena unutar okvira gospodarstva te vanjske i unutrašnje politike - nalazi se izvan domene Crkvene epistemologije.

Dodamo li nedavnim događajima i Bandićevu predizbornu intervenciju u umjetničke slobode kazališta "Gavella", potkrijepljenu sumnjivom populističkom argumentacijom čija je ciljana publika bila upravo ona većina što se nalazi pod okriljem Crkve, možemo zaključiti kako iza cjelokupne borbe ne stoji ništa drugo doli najbanalniji pokušaj konsolidacije glasačkoga tijela pred predstojećim lokalnim izborima.

Romantična mišljenja o Crkvi kao instituciji koja se brine o duhovnim, eshatološkim i ontološkim pitanjima vlastitoga nauka, a ne zalazi u svjetovne sfere poput obrazovanja ili gospodarske politike u velikom su neskladu kako sa sadašnjošću tako i sa poviješću te najstarije institucije Zapadne civilizacije. Sav današnji etički i epistemološki autoritet Crkve te posljedična politička moć poprilično su banalni, pogotovo kad se usporede sa Crkvom i dosegom njene moći od prije par stoljeća. Sekularna su pera ispisala desetke tisuća stranica opisujući nastanak, ulogu i mogućnosti Crkve tijekom stoljeća, fokusirajući se uglavnom na one aspekte koji su nekako ostali prešućeni u knjigama službenih kroničara i dežurnih apologeta.

Naslanjajući se na tradiciju kritičkog pisma o toj instituciji koju "ni vrata paklena neće nadvladati", nadovezujući se pri tom na recentnu popularnost kostimiranih povijesnih drama i vlastiti dugogodišnji rad na rušenju i demaskiranju totalitarnih, samopostavljenih, epistemološko-etičkih autoriteta Alejandro Jodorowsky, čileanski pisac, filmaš, psihoanalitičar i duhovni eklekticist stvorio je svijet talijanskog quattrocenta i prihvatio se pripovijesti o jednoj od najozlogčašenijih obitelji Zapadne civilizacije - obitelji Borgia.  Na tom mu se projektu pridružio vrsni talijanski stripaš Milo Manara, široj publici najpoznatiji po erotomanskom fetišiziranju lolita i nimfeta, koji je - parafrazirajući radove i stil renesansnih slikara - podario vizualni identitet vremenu razjedinjene Italije, gradova-država, autoritarnih biskupa i kneževa, vremenu u kojemu je Crkva imala odriješene ruke i nije ih se libila zaprljati.

Na osnovnoj razini strip-kvadrilogija "Borgia" (kod nas su u nakladi Strip-centra Tino objavljena prva dva dijela - "Krv za papu" i "Incest i vlast") pripovijeda populistički preoblikovanu historiju zakulisnih igara teokrata i svjetovnih velikaša koji su drmali Italijom i ostatkom civilizirane Europe tijekom 15. stoljeća. U rukama Alejandra Jodorowskog čije je pripovijedanje obilježeno neumjerenim retoričkim zahvatima i radikalnim aktivizmom pamfletističkog oblika, talijanski se quattrocento preobrazio u ekscesni kronotop orgijastičkog karaktera, neobuzdanu dionizijsku svečanost seksa i nasilja, liminalno mjesto na granici srednjovjekovnog odbacivanja svega tjelesnog i renesansnog (re)otkrivanja čovjeka. Letimičan pogled na Manarine scene bluda i tjelesnog nasilja dao bi naslutiti kako su ispražnjene od svakog semantičkog smisla i kako u njima nema ničega doli pornografskog populizma kojim se ovaj strip, baš kao i ostali oblici umjetnosti, nastoji umiliti masama. U kontekstu stripaške karijera Alejandra Jodorowskog takav pogled ni ne bi bio daleko od istine.

Jodorowsky se, naime, nikada nije libio koristiti najjeftiniji, bilo ikonografski, bilo retorički populizam. Bilo da je koristio banalni diskurs space-opere (kao u "Inkalu"), bilo da je koristio gejmerski diskurs ("Tenhoočevi"), bilo da je koristio najobičniju blasfemiju ("Presveto srce"), Alejandro Jodorowsky svojim je scenarijima neprestano provocirao konzervativne kritičare i blještavim ludičkim besmislom zavodio čitatelje na „krivi" trag. Populistički su diskursi, doduše, redovito zaklanjali promišljene parabole kojima je Jodorowsky ozbiljnijim, trezvenijim tonom oslikavao čovjeka, njegove institucije, identitete i spoznajne okvire.

Ta strategija nije zaobišla ni "Borgiu". Ispod populističkog sloja ove strip-kvadrilogije leži još jedna inačica omiljene priče Alejandra Jodorowskog - priče o destruktivnim aspektima totalizirajućih sistema. Dok je u ranijim instancama za razradu te priče uglavnom koristio galaktička carstva, a njihove vladare i političke sustave stvarao naslanjajući se na Povijest, u "Borgiji" je Jodorowsky tu pripovijest odlučio smjestiti na njeno, uvjetno rečeno, izvorište.

Priču o papi Aleksandru VI. i njegovoj obitelji ne treba shvatiti kao priču o statističkoj grešci u inače bezgrešnoj i nepotkupljivoj božanskoj ispostavi na Zemlji. Jodorowsky u svojim stripovima konstanto skreće pozornost na posljedice koje na pojedince i civilizacije imaju totalizirajući diskursi. Jedan od takvih totalizirajućih diskursa - diskurs političke moći utemeljen na ideologiji koja je spoj dogmatske epistemologije i autoritarne etike, izgrađene na pomno složenom skupu tekstova tumačenje kojih je dozvoljeno isključivo posvećenoj, samopostavljenoj, kasti - je i diskurs katoličke Crkve unutar kojega se partikularne manifestacije poput Rodriga, Cesarea ili Lucrezije Borgie moraju promatrati kao strukturalno zamislive, vjerojatne i u krajnjoj instanci očekivane posljedice svakog sustava koji ne poznaje mogućnost opoziva ili vanjske, nezavisne, kontrole.

Jodorowskog ne zanima toliko konkretno povijesno utjelovljenje jednog takvog diskursa koliko ga zanima analiza mehanizma na kojemu ovaj počiva i kojim se održava. Iako se poigrava sa sasvim konkretnim likovima i sasvim konkretnom ikonografijom te tako navodi na misao kako je "Borgia" strip o starim "grijesima" katoličke Crkve i njenih poglavara, Jodorowsky zapravo pripovijeda univerzalnu priču o mehanizmima apsolutne moći u kojoj je Crkva tek jedan od slučajnih i nipošto usamljenih aktera. Štoviše, da na mjestu katedrala, Vatikana, biskupa, kardinala, papa i teologije stoje neke druge instance poput Wall-Streeta, ureda multinacionalnih korporacija, burzovnih mešetara, lobista i bankara čitava se priča ne bi nimalo promijenila. Bila bi tek nešto bliža, nešto bitnija, nešto prepoznatljivija ali i simbolički banalnija.  

Bibliografija Alejandra Jodorowskog zapravo nam nudi i bolje i kompleksnije radove. Ipak, u kontekstu neočekivane javne rasprave iz koje proviruje gotovo srednjovjekovna argumentacija i političkog buđenja hrvatske ispostave katoličke Crkve, korisno je baciti pogled na ovaj skicirani prikaz mehanizma na kojemu počiva ta institucija. Daleko je, doduše, suvremena hrvatska Crkva od one talijanske iz petnaestog stoljeća, kao što je i Bozanić daleko od Rodriga Borgie. Jedno je smijurija, a drugo sasvim ozbiljna stvar.   

Alejandro Jodrowsky & Milo Manara: "Borgia"

"Krv za papu"
Tino, 2010.

"Incest i vlast"
Tino, 2012.