Aleksandar Flaker : Autotopografija I. 1924-1946.
Definirajući topološku metodu kao opisivanje onoga što usprkos razlikama ostaje isto, Stephan Günzel u tekstu "Prostor-topografija-topologija" uočava bitnu promjenu u načinu tumačenja prostora koji više nema samo objektivna svojstva već je proizvod relacija između osobnih, društvenih, ekonomskih, političkih i umjetničkih praksi. Prostor je određen njihovom interakcijom, ali on u isto vrijeme može biti i posve privatan oblik koji nastaje nakon jednog zagledavanja u njega, nakon jednog promatranja njegovih mijena.
Prostor je, dakle, moguće iščitavati kao višeslojni stratum sastavljen od mnoštva događaja koji supostoje u vremenu i svjedoče o traumama povijesti i suvremenosti, o emocijama, slučajnim susretima, o osobnim vezivanjima uz vanjsku biografiju grada ili krajolika.
Aleksandar Flaker analizirao je već nekoliko puta odnos prostora i različitih praksi koje ga određuju (npr. u knjigama "Književne vedute", "Riječ, slika, grad, rat") tretirajući prostor kao medij koji bilježi aktivnosti koje su se u njemu dogodile. U novoj knjizi "Autotopografija I. 1924-1946." ispisuje posve osoban pogled na mjesta (Bia³ystok, £ódz, Gdansk, Varšava, Zagreb, Crikvenica,Karlovac, Senj, Mostar) koja su ga odredila, u kojima je odrastao, školovao se, učio plesati, voziti bicikl, u kojima je ašikovao, bio u vojnoj službi ili se susreo sa zvukom limenih predmeta.
Bilježenjem slojevitosti prostornih modaliteta, Flaker njihovu fenomenologiju reflektira u sebi samome. Tekstura prostora koja se u fragmentima rastvara pred čitateljskim okom stoga i poprima nakon završnoga petog poglavlja (Polonia restituta; U Zagrebu, udomljavanje; U prvom krugu; Miles gloriosus; U trećem krugu: Beograd, Mostar) osobine nalik palimpsestu. Kroz brojne se topose konzerviraju slojevi vremena, a iznovljenim prisjećanjem i dešifriranjem njegovih tragova otkrivaju se i neke već zaboravljene, iščezle pripovijesti o njima.
Na taj se način oblikuju specifična antropološka mjesta koja osiguravaju uvjete za pamćenje. Ona odražavaju odnos pojedinca sa svojim korijenima, ali i protokom vremena u osobnom svakodnevlju što se posebice prepoznaje u zapisima napisanim izvan naslovnog vremenskog okvira (1924-1946). Riječ je o bilješkama iz npr. 2008. u kojima Flaker "provjerava" osobnu memoriju pišući: "Godine 2008. Odlučio sam da ne letim u Split, nego da vidim recentnu tekovinu hrvatske civilizacije, da se provezem autobusom kroz Liku koju nisam, osim kratkih, ali također davnih izleta do Plitvica ili pak vožnji busom do Zadra, s obaveznom janjetinom oko Vojnića, poslije rata uopće vidio."
Posebice je autor pri tom raslojavanju strukture osobnih toposa nastojao ukazati na one osobnosti (književnike, glazbenike, slikare) koji su uz njega svojim radom bili vezani. Ne propušta pri tome komentirati neko njihovo djelo, zapisati neku manje poznatu priču o gradu ili nekome filmu kojega se u trenutku pisanja asocijacije prisjetio.
Kao vezna nit ovih esejističkih asocijacija provlači se vrlo diskretno, često samo kao zaključno retoričko pitanje, pitanje granice. Sjajno se pri tome na više mjesta relativizira pojam granice kao one koja s jedne strane razdvaja, a s druge-spaja pretapajući neke pripadnosti objema pograničnim kulturama Zabilježit će tako u putopisnoj mikroveduti "Bogu za leđima" sljedeće: "Ima u filmu britkih dijaloga i šarene provincijske vreve, ali i poljske tradicije. Happy end je tradicionalan: pomirdba je u Mickiewiczevu stilu...Kochajmy sie! (Volimo se!) kao zaključno poglavlje idiličnog epa. Je li istočna granica još uvijek propusna?" Time je ova knjiga, kako piše na njezinoj korici i "veliki esej o Europi i europejizmu, i ujedno nezaobilazno svjedočenje o kulturnoj, političkoj i privatnoj povijesti moderne Hrvatske".
Ne razmišlja se u "Autotopografiji" samo o poznatim limesima između dvije države, dva grada ili nekoliko ulica, već i o onim granicama između sjećanja i stvarnosti, realnosti izblijedjelog prostora i njegove literarne identifikacije. Kroz čitanje moguće je tako rekonstruirati detalje već iščezlog pejzaža Poljske i Hrvatske, osjetiti autorov ushit životom na ladanju, ali i nemir u sedmome be, ili gnjev pri pomisli na Istru. Nalikuje on pri tome na postmodernoga lutalicu, nomada u stalnoj potrazi za identitetom koji bi ga fiksirao na nekom određenom mjestu.
Rekonstrukcijom vlastitih prvobitnih toposa odgovara ovaj autor i na pitanje "tko sam ja?" znajući svoje prostorno ishodište (Bia³ystok) koje se potom razlijeva u brojna druga mjesta na itinerariju kojim se kretao. Mapiranje prostora koje se pred čitateljima zbiva ne isključivo na temelju njegovih materijalnih datosti, već i kroz afektivnu autorovu dimenziju, ukazuje na činjenicu da je egzistencijalni prostor neodvojiv od njegovog duhovnog portreta.
Aleksandar Flaker je odgovorio i na pitanje u kojoj mjeri i na koji način memoarski glas može aktivno oblikovati pluralizam kulture pamćenja. Osim prostora kao poticaja za sjećanje, u "Autopografiji" se raslojava i vrijeme kojim se odupire zaboravu. Sjećanja se formiraju na mitskom obzoru djetinjstva dok zadržavanje pripovjedačkog pogleda na opisima nekih trenutaka, osoba, krajolika ili političkih zbivanja uz brojne fotodokumente teži uspostavljanju veza sa izbrisanim trenucima i sabiranju raspršenog vremena. U asocijaciji "Povijesna jesen" tako piše o osluškivanju povijesti na terasi hotela "Strnad" u kojemu je "konobar trebao izustiti riječ RAT kako bi svima bilo jasno da će od 1.rujna 1939. ona uzeti sve pod svoje nemilosrdno okrilje."
Pisano rukom iskonskog i iskrenog topofiličara Aleksandra Flakera ovo tekstualno pretapanje pojedinca u prostor vrlo uspješno prikriva osobnu melankoličnu topografiju (pri)sjećanja. Predstavlja ono i panegirik onim prostorima koji nikada do kraja nisu niti od samoga autora bili dovoljno nastanjivi. Oni se tek na ovaj način prestaju "opirati" prisvajanju postajući pri tome jedinstveni i posve osobni. I tako svoji.
( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )