Aleksandar Hut Kono : Nabrajanja
Glas s ruba, glas rezigniranog drugog koji se kulturi u posjedovanju osi i gradacije (visoka-srednja-niska) u pjesmi artikulira, ne jednom na autora ukazuje kao na ono rudimentarno drugo koje s čitateljem ostvaruje iluziju komunikacije. Ono što čitatelj sebi složi na policu označeno kao "sastojci normalnog života" iz središta samokatapultirani pjesnik premješta u samo imaginacijsko oponašanje. I tu se stvara iluzija dijaloga između pola koji ne umije dijalogizirati s imaginacijskim u oponašanju (jer je naoko preobično i prenormalno) a to je čitatelj; i pola koji ne mari za dijalog, jer sve ljudsko i odviše ljudsko u napisanom toliko je očuđeno da ga čitatelj prostim okom razuma ne može obuhvatiti.
No, teško je dijalog poništiti jer, ma koliko sebe želio prikazati čudnim i čudnovatim, naoko rezignirani pjesnik ipak ne može pobjeći ritmu samotumačenja i u nekom od slojeva očuđenja (raz)otkriti da je svaka objavljena pjesma ne samo njegovo materijalno vlasništvo nego i ono čime je barem na trenutak, odabrao opisati sebe. Što se Hut Konove poezije tiče "ja" koje nam se obraća iz pjesama daleko je prijaznije i zrelije od onoga pažnje toliko željnog "ja" koje izranja iz njegovih tobože vrckavih intervjua u kojima (doduše od ničim izazvanog sugovornika za jezik povučen) miješa distribuciju struje za manjinske grupe s ovjenčavanjem pjesnika i gotovo pubertetski neduhovito pljucka po književnim udrugama, bibliotekama, posredno i po kolegijalnim kolegicama i kolegama koji su mu omogućili da u impresivnim godinama mladog mu talenta (32 su mu godine tek) konačno otisne prvijenac.
I to fantastičan. 23 pjesme podijeljene u tri ciklusa u posjedu su radikalno jednostavnoga glasa koji otkriva, usuđujem se reći, zaista velikog pjesnika, eruditu i rijetko jetko duhovitu osobu. Da zaista "voli autoceste, ali da mrzi stajanja" jasno je iz nesvakidašnje pjesme-ogleda o gradu kao ne-mjestu, o višestruko fabriciranoj utopiji zatvorenoj za interpretacije - onoj koja "nije stvarno mjesto, već skup obećanja koja se nikada ne ostvaruju". Sam izraz "živim u Londonu" (New Yorku, Tokiju, Parizu...) puno je stvarniji i "sadržajno bogatiji" od same činjenice života tamo.
Autor materijalizira i kupuje mahnitost, koristeći "pjesničku pravdu" secira poličku ekonomiju kapitala, do suklađa procijepa analizira dupad na gradskim klupama, s pravom nas upozorava da ne smijemo štedjeti jer potkopavamo gospodarstvo, daje potpunoma novu sliku knjižara kao mjestâ paradoksa totalne tolerancije gdje rame uz rame i bez uzajamnih nasrtaja netko lista "Mein Kampf" a ovaj do njega "Kapital" da bi na kraju ipak svatko otišao s naslovom po kojega je došao... komadajući vlastito tijelo govori o starenju kojim vlada bezumlje (nemogućnosti) odmaka od tijela... i sve tako do samog početka, do "Delfinistike", poetskog traktata o jeziku delfina, o njihovom velikom epu, o verifikabilnosti imaginiranja tradicije, o jednakopravnosti delfinskih varijeteta koji se ne ostvaruju u odmaku od standarda, o njihovom akvalektu, aerolektu... da bi nas na kraju ohrabrio da ga i sami pokušamo svladati.
Jer, "dovoljno je poznavati jednu jedinu riječ delfinskoga jezika, i to bilo koju, da bi se mogao izreći, premda ne i razumjeti, bilo kakav sadržaj što, razumije se, uvelike otežava učenje tog silno složenog jezika". Na samom početku knjige, ova pjesma nekovrsni je i prolog u kôdove i igre označitelja i onih označenih pred vratima jedne nove individualne poetike, ali i izraza epohe koja je, eto dočekala i jedan ovako kvalitetan segment tako prelijepo svakidašnje drukčijosti.
Aleksandar Hut Kono: "Nabrajanja"
HDP, 2013.
( Tekst je prethodno objavljen u Novom listu )