Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Nenad Bartolčić • 06.01.2011.

Anđelo Jurkas : Knjiga o glazbi bez glazbe same je kao porno glumac bez pimpeka

Nenad Bartolčić : Da se razračunamo odmah na početku... srećom pa si mudro napisao uvodni tekst, tako da te je teško žešće napasti zbog pojedinih izostavljenih izvođača, a kako je Jurica Šiftar u svom predgovoru napisao to što je napisao ja ću sada ispasti njegov plagijator i samo se nabaciti pokojim kamenčićem nakon što se on hrabro nabacio na tebe prvi. Dakle, uza svu moju dobrohotnost prema tvojoj knjizi "Bez rocka trajanja...", apsolutno mi je neprihvatljivo da u odabranih 100 (pa čak nti u onih dodatnih 100) nema kultnog slovenskog kantatutora Tomaža Pengova (natrag u školu pa preslušaj "Odpotovanja"), a da u prvih 100 nema ni Obojenog programa, e to mi je već previše. Mislim da je npr. i riječka Xenia zaslužila više od pukog spominjanja... pa se ti sada obrani, za početak.

Anđelo Jurkas : Nema obrane ako nema adekvatnog napada. Ovo što spominješ kao kamenjarenje i razračunavanje je zapravo samo dobrodošla polemika koje nedostaje i koja je nužna na svakoj korektnoj komunikativnoj razini. Nikako ne shvaćam različitost ukusa kao napad. Ali povod za argumentiranja, apsolutno. I kao što si subjektivno krenuo u pitanje ističući tvoj dojam i tebi neprihvatljivo, moj dojam je suprotan.

Na spomen konkretnih izvođača koji tebi nedostaju među prvih stotinjak mogu samo odgovoriti da je Pengov spomenut u knjizi - nisam ga namjerno ja spominjao jer ga je jedan od gostiju a uvidom u kantautorov minuli rad i činjenicu da je slovenski songwriterski bastion spomenut kroz institucije Brecelja i Predina, činilo se dovoljnim Pengovu ostaviti zatečeno mjesto u knjizi. Valoriziranjem minulog rada, utjecaja kako na scenu tako i na mene Obojeni program (uz svu simpatiju prema Kebrinom radu) nisu doskakali više od dodijeljene pozicije, a Xenia i Vesna Vrandečić bi imali svojih top deset hrvatskog popa da je knjiga tematizirala singlove među koje bi s "Troje" morali upasti.

Diskografija i albumski rad, obzirom da se radilo o samo dva dijela i brzom sagorijevanju, te trag koji su ostavljali shodno tome, nije bio komparativan s onima uvrštenim kao glazbeni pečat teritorija. Također, zapremnina knjige i uputa izdavača da knjiga ne smije ići iznad 350 do maksimalnih 400 stranica dobrano je uvjetovala raspisivanje i izostavljanje nekih zasigurno većeg spomena vrijednih izvođača.

Da ne bi bilo nesporazuma, nakon što sam se „ritualno" nabacio kamenčićima, moram priznati da mi se sveukupno knjiga dopala, tako da će dalje ovaj razgovor biti poprilično nepolemičan, no nadam se ne i dosadan. Kako si uopće došao na ideju da knjigu napraviš baš na ovaj način, daga nazovem „3 D + CD" (trodijalognog) koncepta?

Nema nesporazuma. I kad komunikacija ne ide u afirmativnom smjeru nemam nikakvih problema s tim, dapače. Ako me jako hvališ, a nisi Tatjana Jurić zarumenim se, vrludam pogledom tražeći izlaz. S komplimentima uvijek ide teže, a ako pljuckaš onda se mužjačko fighterski gard budi pa bude lakše zauzeti samoobranu. Karikiram, naravno.

Koncept je izašao proizvoljno i instinktivno. Kad sam odlučio više zarolati taj spisateljski trip zamislio sam samo knjigu kakvu još nisam čitao na ovim teritorijima a volio bih je s guštom pročitati. Otvorena komunikacija je ono do čega držim i volim davati priliku i oponentima da ravnomjerno kažu svoje mišljenje pa mi je dijalog s drugom i trećom arbitražnom stranom nužan za ostvarenje takvog koncepta. Plus ne držim puno do egotriperskih "ja znam sve i moja je zadnja"  principa kakvi su često nit vodilja "malih Bogova" pisane riječi ne samo ovih teritorija, te se ne smatram aristotelovskim likom po pitanju glazbene kritike, kao ni nikoga s ovih terena osim Jure Šiftara.

Kako ovo nije knjiga kritika nego knjiga svih spisateljskih formi od pjesama, interviewa, eseja, recenzija, kritika u posluzi autorskih osjećaja, tako je vrijednija kad osjećaje podijeliš s drugima, trećima ponekad i desetima. Taj sam osjetilni dio uspio zaokružiti. Ono što znam je dosta o pop kulturi i glazbenoj sceni ovih terena jer mi je minulih dekadu i pol to osim izvora zarade izvor užitka i ljubavi, pa strast nije upitna pri obavljanju posla. A ako još uvijek mogu računati na žmarce i uzbuđenje prilikom susreta s glazbom onda je krug zatvoren.

Knjiga o glazbi bez glazbe same je kao porno glumac bez pimpeka, a glazbena mapa je samo viagra u ovom slučaju. Želio sam zvukovno ilustrirati bar dio onoga predstavljenoga i na praktičnom primjeru pokazati žanrovsku divotu i kvalitetu zatečenog među glazbenim plemenima ovog prostora.

Pitanje na koje najčešće odgovaraš, a koje ipak ne mogu preskočiti... pojasni našim čitateljima kojim si se kriterijima pri izboru vodio. Koliko je on zapravo bio subjektivan ili u kojoj je mjeri nastojao biti istovremeno i objektivan, te da li je nečim bio ograničen?

Kriterij je pokušaj najpoštenijeg pristupa, pomirenja onog osobnog subjektivnog principa i sublimiranja objektivnog - kako medijski tako i kvalitativno, u korelaciji s osnovnim kriterijem - geografskim, dakle da se držimo prostora koji određuje ljude koji su pak povratna poluga koja stvara glazbu. Dakle, zemlja znači ljudi - autori, autori - ljudi znače glazbu, glazba pak dira neke druge ljude - slušatelje, oni zatvaraju krug reakcijom. Ograničenje je bilo prostorno, zapadni Balkan, te opsegom kada izdavač kaže limit stranica je taj i taj. Ostalih ograničenja nije bilo.

Kod kompiliranja CD soundtracka ograničenje je bilo izostanak želje za suradnjom nekih izdavača na promo osnovi jer su uvjetovali ustupanje prava za pjesmu financijskim momentom. U prijevodu zato na CD-u nema Haustora, Ede Majke, Vještica, Riblje Čorbe, Pankrta, Urbana, ali ima Discipline Kičme, Partibrejkersa, Damira Avdića, Pipsa, Overflowa, Gustafa, Vave, Radojke Šverko, Ezerka, Svadbasa...

Na jednom mjestu kažeš da ne vjeruješ u podjele „dobra - loša glazba", da je ona oduvijek bila i ostala definirana osjećajem. O kojem zapravo osjećaju govoriš? Onoga koji stvara glazbu i onda je prenosi na primatelja, ili na osjećaj onog koji je prima, ili na neki njihov međusobni sraz?

Osjećaju slušatelja, naravno. Osjećaju žmaraca i hordi potkožnih mravaca. O onome koji te tjera da skačeš ili da plačeš, da pišeš ili da se naliješ zbog glazbe. O autorskim i izvođačkim osjećajima ili nedostacima istih rekli su spomenuti albumi. Sada je na drugom nivou komunikacija. Direktne razmjene osjećaja stvaratelja i primatelja imamo na neposrednom nivou tijekom koncerata, a ovo posredno putovanje je ona razina kada te nečija kreativnost tjera da i sam budeš kreativan.

Koliko ovih „prvih 100" uvrštenih izvođača uvrštenje duguje činjenici da su kod tebe izazvali taj neki malo prije spominjani osjećaj, a koliko je nečijem uvrštenju doprinjela već postojeća kanonizacija. Da li si, da bi knjizi osigurao i određenu „popunjenost", morao ići i kontra svog osjećaja, pa si npr. uvrstio i izvođače prema kojima si zapravo „bezosjećajan"?

Dijelio sam. Cijepao sjekirom komadiće sebe da racionaliziram. Apsolutno jesam popunjavao i mimo privatnog subjektivizma stavljao more onih koji meni intimno i slušateljski ne znače puno niti su mi puno rekli o mom i okolnim životima, poput Ðonija "faking" Štulića ili Dine "jednako faking" Dvornika, poput Lepe Brene ili Novih Fosila, poput Lačnog Franza ili Timea, poput Repetitora ili Esme Redžepove, ali osjećam golemi respekt prema njihovom izrazu i radu jer su objektivno ostavili silno značajan trag kako na glazbenoj tako na općekulturnoj pop sceni ovih prostora. I kao sociološkoj kategoriji kroz koju smo mjerkali muvanja naroda u vremena kad se mogla njihati masa. Danas je sve više pitanje njihanja pojedinaca, ali neka, nema podcjenjivanja.

Knjiga ne pretendira biti enciklopedijom, pa niti kakvim katalogom, prije bi se moglo reći da je riječ o svojevrsnoj zbirci dojmova, kako tvojih kao autora knjige, tako i komentatora koji su otprilike pola-pola podijeljeni između glazbenika s ovih prostora, ali i ne malog broja osoba iz tzv. showbiza iliti javnog sektora (da ne upotrijebim mega popularni izraz „selebritija"). Doduše, nakon što sam pročitao onih nekoliko Gallovih rečenica o Tomi Bebiću, jasnija mi je bila tvoja ideja da i ljudima koji nisu iz glazbenog ceha daš priliku progovoriti o svojem doživljaju pojedinih ploča, izvođača.

Definitivno. Knjiga je zbirka osjećaja. Reakcija na podražaj. Glazba je osjećaj i kao takav u maskonzumerizmu ne podliježe nekakvim uskogrudnim niti fašistoidnim idejama po kojima imamo ubermenschove koji su meritorniji od prostog puka osjećati glazbu jer im opširnija diskofilija ili vlastiti osjećaj nadmenosti i supremacije to nalaže. Bar ne u mom anarholiberlanom shvaćanju umjetnosti i pop kulture kao teritoriju u kojem je svaki način izražavanja apsolutno dozvoljen, u kojem iluzorno vjerujem da ne smije biti tabua niti svetih krava, dapače. Stoga ponavljam, meni je jednako vrijedno mišljenje Tatjane Jurić kao Saleta Dragaša kao i Anje Alavanja kao i Zlatka Galla ili bilo kojeg drugog čovjeka iz struke i ljepotice van struke.

Osobno mi se čini da je najveća vrijednost knjige njezina interaktivnost, i to interaktivnost koja s jedne strane proizlazi iz samog koncepta, ali potom i iz samog sadržaja. Naime, knjigu je moguće čitati bez nekog reda čitanja, preskačući s jedne teme/ploče/izvođača na druge, a u tom trenutku dok se knjiga pročitava počinje čitateljeva interakcija kako s autorom (i njegovim stavovima), pa s komentatorima ali i s vlastitim čitateljevim sjećanjem (jasno, ako ga posjeduje) na određeni album, izvođača ili samo vrijeme nastajanja (ako je čitatelj i suvremenik). Zanima me da li ti se javljaju čitatelji knjige, koji bi možda željeli tu interakciju nastaviti i kroz naknadnu komunikaciju s tobom kao autorom knjige?

Javljaju se. I više nego sam očekivao obzirom na stalne medijske presinge kako se kod nas sve manje ili uopće ne čita. Od izlaska knjige, a skoro će tome biti dva mjeseca, ne prođe tjedan da mimo šire baze poznanika, komrada i ljudi iz raznih pop kulturnih branši, čitatelji poglavito na Facebooku, ali i mimo web mreženja i družbovanja, nalaze neke pute i rupe za kontakt i reakcije.

Ima silno zabavnih nastavaka komunikacija, mahom se radi o tapšanjima ili traženjima opravdanja zašto netko nije s tim i tim albumom unutra, te slušanje njihovih razmišljanja tko je trebao dobiti veći prostor i zašto. Ali nitko zasad nije krenuo s tezama kako je cijeli projekt promašen.

Najbitnije su osobne spike. Tako mi jedna draga žena iz Beograda piše kako je plakala čitajući neke dirljive osvrte u kojima spominjem Beograd i ljude prije rata, jedna druga iz Sarajeva kaže da nikada nitko nije tako dobro opisao Bosnu kroz neki lik kao moja malenkost kroz dio o Damiru Avdiću, jedan čovjek iz Ljubljane je silno začuđen kako tamo neki pisac iz Hrvatske toliko mari za pop kulturu i glazbu iz Slovenije obzirom na Miladoyku Youneed, Demolition Group, Brecelja, Res Nullius i još neke njihove bendove predstavljene u knjizi, iz Makedonije sam dobio nekoliko poziva jer ih je zaintrigirala stvar, još jedna Sarajka je rekla treba imat muda pisat o Plavom Orkestru na način kako sam postavio stvari, jedna je Zagrepčanka pala ispit iz komparativne književnosti ako sam dobro zapamtio jer je tjedan dana prije istog čitala "Bez Rocka Trajanja" ali je rekla da nije požalila i tako...

Kod ovakvih izdanja čini mi se da su skoro pa neizbježna stanovito prebrojavanja, koliko su koja sredina i njeni izvođači zastupljena u knjizi, pa da li je npr. previše Zagreba a premalo Beograda/Ljubljane/Rijeke, da se zadržim samo na osnovnim silnicama. Normalno mi je da ti, kao autor knjige koji je ipak odrastao u jednoj sredini, zbog toga i neposrednije svjedočiš o izvođačima iz svog „domicilnog teritorija", iako u to vrijeme neke doslovne teritorijalne podjele nikada zapravo nije i bilo. Sjećam se jednog koncerta grupe Film koji sam gledao u Domu omladine u Beogradu, atmosfera je bila čak i užarenija nego li na njihovim zagrebačkim koncertima. Dakle, opreka naši i njihovi bendovi zapravo i nije postojala na način kako se to možda danas doživljava, iz neke retrospektive ili u kontekstu novije povijesti. Opreke su bile više u smislu za ili protiv nekog glazbenog pravca, svjetonazora...

Nacionalni moment ne postoji, jedini kriterij je teritorijalni i plemenski u smislu tko kome pripada i kako se davao glazbi. Mene je Hrvatska sigurno ograničila u smislu da nisam imao mogućnosti čuti možda neke silno uzbudljive demo bendove ili indie bendove s debi LP izdanjima ili CD bootlezima iz Titograda/Podgorice, Bečeja, Maribora, ali baza je pokrivena i bila bi slična i da sam rođen u Bačkoj Palanki, Doboju ili Murskoj Soboti. Možda bi Rupa u zidu ili Polska malca ili Kanda Kodža i Nebojša bili umjesto Kawasaki 3pa ili Lunara, ali mislim da je to kozmetička varijacija, a da je suština knjige jednaka ako ćemo fer i pravičnog principa otkud god se pušio dim mog plemena s teritorija indijanske Jugosfere.

Kako gledaš na današnju glazbenu scenu, i na zagrebačku ali i na ono što se danas događa upravo na prostorima koje pokriva tvoja knjiga?

Pratim je. Uživam u stalnim mjenama i dinamici. Dolasku novih, zalasku starih. Preživljavanju sjajnih i preživljavanju očajnih. Nisam siguran da su gradski principi dovoljno precizni da bi se karakterizirala scena jer na teritoriju gradova uvijek je stilski toliko različitih izvođača da im zajednički nazivnik možete isforsirati tek ako ih se u bliskom vremenskom periodu nađe moćna gomilica koja će opravdati etiketiranje njihova paralelizma kao "pokreta".

Inače, gradovi su gnijezda zaista silno različitih stilova. Tako ne čujem Rijeku kao isključivo rockerski grad, niti Zagreb kao novovalni, ne čujem Split kao mediteranski pop grad, niti Sarajevo kao vječni new primitivs, a Ljubljanu kao meku elektro alternative. Obožavam ovaj prostor i ovu zemlju. Nema Balkana do Balkana. Nema mjesta na kugli zemaljskoj gdje bih radije želio obitavati sljedećih pet šest desetljeća zemaljskog trajanja. Pa s tim stavom zaista nije problemom iskreno uživati u zvucima prostora. Mislim da je silan, raznorodan, drčan, nekad genijalan, nekad originalan, nekad sramotan i kopipejstan, ali uvijek samoobnovljiv.

Nekada su mediji imali dosta utjecaja na afirmaciju mladih bendova, pogotovo tadašnja omladinska štampa, pa i neke radio stanice... danas su  se stvari mahom preselile na Internet. No, osim rijetkih dobro koncipiranih i sadržajno kvalitetnih glazbenih portala, drugdje ta podrška sceni izostaje, izostaje čak i na razini elementarnog informiranja, a ne samo na razini podrške cjelokupnoj sceni.

Stoji. Netko je grdo zajebao narod odlukom da se od rata naovamo hrvatska pop kultura u vidu glazbe ne tretira niti kao interesantan incident već kao elementarna nepogoda. Uz časne iznimke koje svako toliko u potpalublju ili uz pomoć neke TV postaje ili pak teleoperaterskog sponzora potvrde pravilo. O urednicima i vlasnicima medija koji su pak prihvatili takav stav mislim da krivo postavljaju stvari i da je forma relevantne glazbene kritike, interviewa, reporta, štiva itekako bitna kao filter ljudima kroz šum informacija i prezasićenjima ponude 21. stoljeća, a nikako prežvakana forma.

To da je na našem terenu osjetna derogacija poziva i glazbenog te pop kulturnog novinarstva rezultat je poplave i pojave dosta njih mladih, drčnih, a nepripremljenih, nedovoljno potkovanih i nedofukanih ili pak prestarjelih. Nema više tog kick trenutka koji bi nosio neki pozitivan zalet i zahuk, ali manjak tog pozitivizma i onog "ajmo razvalit" duha prisutan je odavna na razini naroda i društva, nije to privilegij samo glazbene scene. Jebo Nietzchea i nihilizam, jako mi je bliska "search and destroy" poetika ako iza razvaljivanja zatečene truleži stoji adekvatna alternativa i pripremljen kreativno bolji koncept od onoga porušenog. Samo rušenje radi rušenja je debilno. Za takav nivo fizičkog ispuhavanja postoje kamenolomi.

Razgovaramo za portal Moderna vremena Info koji je posvećen knjizi i kulturi čitanja. Posljednjih se godina i na hrvatskom tržištu knjiga pojavio solidan broj naslova koji tematiziraju popularnu glazbu, mahom (auto)biografija. Istovremeno, sve ove godine nije se održao niti jedan tiskani glazbeni magazin, a i nekoliko projekata koji su se tu i tamo pojavljivali bili su poprilično amaterski napravljeni i nisu polučili interes čitatelja. No, da li u Hrvatskoj uopće postoji dovoljan interes za takve magazinske publikacije? Bez obzira što i novine i magazini sve više traže svoje mjesto na webu, ne bi li bilo super da u Hrvatskoj ipak imamo i neki pandan magazinima kao što su britanski Uncut ili Mojo, ili nešto sasvim treće što bi možda miksalo i glazbu, i film i knjige? Ili misliš da je Internet dovoljan?

Apsolutno potreban. Ne postoji taj medijski mag ili teoretičar pop kulture koji me može uvjeriti da u Hrvatskoj ne postoji kritična masa od 5 do 15 000 zainteresiranih čitatelja koji bi mjesečno ili dvotjedno odvojili jebenih 30 kuna ili manje za stotinjak stranica kvalitetnog štiva o pop kulturi. Uz jasne reklamne i zdravoekonomske osnove i sponzore, oglašivače, te ostali prijeko potrebni rad za održavanje takvog štiva kroz redovnu distribuciju. Uz odličan marketing, promociju, inicijalni kapital i viziju da su takvi projekti na granici isplativosti tek nakon dvije, do tri godine ulaganja, da bi nakon treće do pete počeli ostvarivati ozbiljniju zaradu, siguran sam da bi se dalo skupiti desetak kvalitetnih ljudi koji bi činili opstojeću redakciju za neki muisc i pop kulturni magazin koji bi uz svoj internet produžetak pa i TV nadopune mogao biti relevantni udarac u dupe obamrlim domaćim medijima i sceni.

Dapače, smatram ga nužnim. Samo, recesija je prijatelju, ne isplati se, reći će potencijalni financijeri. Plus svi dosadašnji pokušaji uključujući i Heroine stare i nove, Feral Music, Nomad, one heavy metal i elekto specijalizirane džumbuse, IQ-ove i slično, nisu dali puno praktične volje bilo kakvim novim Sorošima, Tedeschijima, Pavićima ili inim interesantima da kapnu koji potrebni inicijalni kapital.

Kako gledaš na domaće bendove koji svoje pjesme pjevaju na engleskom. Da li te i za njih veže onaj na početku istican  presudni osjećaj, ili to ipak doživljavaš kao neki njihov značajniji hendikep. Ja osobno ne mogu „za ozbiljno" prihvatiti domaći bend ili autora koji mi svoju priču pjeva na stranom jeziku, ma koliko smo se svi mi već odavno udomaćili u engleskom. Previše je primjera da se na hrvatskom može napisati sjajna pop i rock pjesma, a samo zbog nekog vrlo upitnog proboja i do stranih slušatelja to mi se jednostavno ne čini opravdanim pristupom.

Osobno me ne smeta uopće. Neka pjevaju i na izmišljenom angloslovenskom fonetskom jeziku poput Miladoyke Youneed na "Bloodylonu", esperantu ili latinskom ako je to u funkciji dobre pjesme, originalnog izraza. Ali da ih sputava i ograničava u prenašanju emocije to je definitivno jer malo je onih poliglota koji su imali prilike roditi se u našoj brđiji a osjećati i razmišljati na engleskom ravnopravno kao na materinjem. Uglavnom je sve to izražavanje priučeno i ako nije autohtono treba biti silnim glumcem ili kameleonom prilagoditi ga u svoj izraz. Naravno, tu je i gomila priučenih la la frazetina pri kojima rimumu "cry" i "why" da bi završili s "oh my oh my", njima ne treba dalje od osnovne škole engleskog, ali nisam siguran da su relevantni.

Generalno, svim južnoslavenskim izvođačima jezik je veliki hendikep u odnosu na izlaz na zapadnjačku glazbenu scenu jer jezik koji nije engleski nema masovnu publiku, a nema li masovnu publiku, ne zarađuje lovu, a ne zarađuje li lovu nije smatran relevantnim, a nije li...znaš kako ću nastaviti nizaljku. Kao slušatelj i čovjek koji nikad nije igrao loto ili se kladio, vjerujem da bih položio neku stotku kuna na veliki omjer mogućnosti da će "Smak svita" TBF-a biti Billboard top 10 hit da je otpjevan na tečnom i razumljivom engleskom s prilagođenim smislenim prijevodom. Isto kao što bi za Coca Mosquita poželio da ima Amy Winehouse za novi album, te da bi "Da smo se voljeli manje" uspjela na bilo kojoj top ljestivici kada bi Yaya pojala na tečnoj ingleštini. Gomila je takvih tipskih primjera...

Kakve su prve reakcije na knjigu i u drugim sredinama? Da li je knjiga uopće otišla u distribuciju po regionalnim tržištima?

Iznenađujuće dobre i pozitivne. Zovu za neki makedonski dnevnik, zovu slovenski glazbeni mjesečnici, Srbi traže rečenicu dvije, naručuju knjige za otkup u sve zemlje regije. U distribuciju je otišla u Srbiju i Sloveniju sigurno, a dogovara se s ponuđačima za Makedoniju i Bosnu. Realizacija tog kupoprodajnog plasmana je do izdavača Znanja, na meni je bio onaj autorski i promotivni dio.

Sada, nakon što je knjiga na policama knjižara, gledano s kakve-takve vremenske distance, ima li nešto što bi napravio drugačije? Odnosno, ako knjiga dobro prođe na tržištu i pojavi se potreba za novim izdanjem, što bi mogli očekivati kao eventualnu dopunu, dodatak, promjenu...

Ništa ne bih mijenjao. Mišljenja sam da je to bio potpis trenutka, nema najboljeg i nema najgoreg, ima zatečenog. To je odraz vremena i osjećaja kompresirnog u tom vremenu. Hoću li za tri dekade u nekom multiplayeru ili na starom gramofonu vrtjeti više debi Haustora, "Nova iznenađenja za nova pokolenja", "Sunčanu stranu ulice", "Čovjeka kao ja" ili "Buvlju pijacu" i ostalih 195, nemam pojma ali nije ni bitno. Knjiga već odlično prolazi na tržištu obzirom na prvo postavljene planove izdavača i tiskanu tiražu koja je za domaće prilike respektabilna. Trenom rasprodaje prve tiraže i potrebom štampanja novog izdanja ako izdavač ponudi prostor od pedesetak bonus stranica svakako bi se našlo prostora proširenjima. Za Pengove i slična slijepa crijeva...(namig).

I za kraj, reci nešto o CD-u koji ide uz knjigu. Pretpostavljam da nisi mogao dobiti privolu svih diskografskih kuća da se odreknu mrvice iz svojeg kataloga (pogotovo ako tu mrvicu potpisuje tiražni autor), koliko si zadovoljan onime za što si se uspio izboriti?

Prezadovoljan. Prvih deset stvari je jakog presjeka gitarističkog rock and rolla dok je druga polovica ambijentalnija jer ima etna, elektronike, world musica, popa, instrumentalne, alternativne glazbe, hip hopa...dvadesetak izvođača na isto toliko pjesama u audio wav formatu. Ako su unutra Disciplina Kičme, Partibrejkers, PCVC, Gustafi, Svadbas, Vava, Radojka Šverko i Ezerki, Sexa, Satan Panonski, Overflow, Damir Avdić, Cinkuši, Miro Evačić, Boxer, Demolition Group...imam se čime ponositi i zadovoljavati, a i zastupljeni su pripadnici četiri jugosferskih plemena.

A kakav bi bio tvoj najosobniji izbor? Da li bi ti dostajao jedan knjižni arak (poštujući zadani format)? Što danas slušaš i posebno uvažavaš?

Da ne budem nepravedan prema drugima, najosobniji izbor od onih uvrštenih već može ići na nekoliko podkategorija - po izvođačima, po djelima/albumima, po osobnnim doprinosima, po lirici, po glazbi.

Mislim da je malo tko bio originalan i skoro pa genijalan kao Koja do londonske faze. Mislim da se Arsenu nema što dodati ni oduzeti. Mislim da se malo tko toliko efektno zajebavao od svijeta kao Let 3. Mislim da je malo tko bubnjao kao Leiner na vještičjem debiju "Totalno drukčiji od drugih". Mislim da je Bora Ðorđević pisao nekoliko antologijskih pjesama ulične lirike i da je bio sjajan rimaš. Do "Muzičari koji piju". Mislim da je Brega lik za ozbiljnu polemiku o vrijednostima ili ne ali ima "Pristao sam biću sve što hoće" koja je top vrhova. Mislim da Ðoleta Balaševića možeš ili ili ali ga ne smiješ mimoići.

I tako nizom...meni kao muzičaru najbliskiji bendovi po izrazu bili su Damir Avdić, Regoč, Demolition Group, Franci Blašković, Lunar, Repetitor i Sexa ako se oslanjao što sam sam svirao i vriskao, a kao slušatelju najviše sam uživao uz Overflow, Urbana, Disciplinu Kičme do londonske faze, Partibrejkerse do četvrtog albuma, Let 3 i TBF stalno, Majke iz "Razum i bezumlje" perioda, Gibonnija, Cinkuše, ...

I za sam kraj, malo o knjigama... imaš li svoje literarne favorite? Domaći autori? Pratiš li uopće knjišku scenu?

Naravno. Pratim, pokušavam u jednakom obimu biti informiran kako na glazbenoj, filmskoj, literarnoj tako i medijskoj sceni, ne samo zbog poslovne "deformacije" nego iz puke znatiželje i iskonskog interesa za pop kulturom. Od domaćih autora respektiram kolegu mi Velimira Grgića zbog njegove radne etike i produktivnosti, te zdravog stava prema medijima, obožavam stil i pismo Jure Šiftara koji mi je jedini preživjeli heroj i zbog kojeg mi sve ovo baktanje s glazbom ima smisla, pa žalim jer još fali njegovo ukoričenje.

S publicističke strane kako sam obožavao Igora Mandića tako danas silno respektiram Boru Dežulovića, volim čitati otvoreni stih Ace Stankovića i ne smeta me njegov stav prema vani, dapače, silno mi je simpatičan Hrvoje Šalković, a o Maji Hrgović da ne pišem...


Anđelo Jurkas:
"Bez rocka trajanja : Glazbeno dešifriranje Balkana"

Znanje, 2010.

– Anđelo Jurkas - razgovor –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –