Andre Comte-Sponville : Ni seks ni smrt
Ni seks ni smrt
Kaže se da su muškarci spremni na sve da bi vodili ljubav, pa čak i na ljubav samu. A da su žene spremne na sve da bi voljele i da bi bile voljene, pa čak i na vođenje ljubavi… Doskočica je naravno seksistička, banalna: muškarce svodi na pragmatičare koje vodi seksualni nagon, a žene na nesretnice željne ljubavi. Jasno je od kuda je došla, koji su je muškarci smislili, i kakav model su njome htjeli podržati. No ima u ovoj mačističkoj i neke duhovitosti, upečatljive asimetričnosti. A pomalo i istine. Ona naizgled sugerira homoseksualnu utopiju: muškarci bi se s muškarcima u njoj mogli neopterećeno ševiti, a žene duboko voljeti. No francuski filozof Andre Comte-Sponville primjećuje i nešto drugo. Doskočica možda pomaže da se objasni uspjeh međurodnih parova, jer svaki partner nalazi svoju korist, (te istodobno izvor njihovih teškoća, jer asimetrija ostaje).
„Ni seks ni smrt“ zbirka je tri eseja, dva koja su proizašla iz usmenih predavanja, i trećeg koji je nastao kao pisani tekst. Prvi tekst predavanje je o ljubavi održano više puta i već objavljeno na više jezika kao pisani tekst, a drugi esej je predavanje na temu seksualnosti održano 2004. liječnicima Francuskog društva kliničke seksologije. Treći tekst pisani je esej o prijateljstvu, prvotno objavljen 2005. godine.
Andre Comte-Sponville (Pariz, 1952.) donosi filozofski pregled pojmova ljubavi, seksualnosti i prijateljstva, od antičke Grčke, preko kršćanstva, Spinoze, Montaignea, Feuerbacha, Schopenhauera, Kanta i Nietzschea, do Sartrea i dvadesetog stoljeća. U temelju pregleda tri su pojma na grčkom jeziku: eros, filija, i agape. Prva dva pojma grčka su imena za ljubav uživanja (što podrazumijeva i seks), te ljubav radovanja (koja se odnosi na ljubav spram djece, roditelja, prijatelja, ali i primjerice filozofije). Treći pojam grčki je prijevod s aramejskog učenja negrka Isusa i znači univerzalnu, božansku, milosrdnu ljubav.
Odavde se granaju različita tumačenja ljubavi. Platonovo gledanje na ljubav kao na nedostatak, glad; Aristotelovo gledanje na ljubav kao na radovanje. Spinoza i ljubav kao apetit, a ne glad. Schopenhauer i ljubav kao funkcija prirodne selekcije. To su ujedno i dva temeljna pola našeg afektivnog života. S jedne strane su Platon i Schopenhauer: pol nedostatka, to jest dosade. S druge Aristotel i Spinoza: pol užitka i radosti.
Comte-Sponvilleov pregled galantni je pokušaj spašavanja ljubavi. Poznat kao „kršćanski ateist“ ili „ateist s vjerom“ Sponville, kako u pogovoru piše Vlado Vladić prihvaća pojmove beskonačnosti, vječnosti, apsoluta, misterije i ljubavi, ali odbacuje Boga, Crkvu, dogmatizam, fundamentalizam i fanatizam. Za njega ljubav nije Bog. No to ne sprečava Sponvillea da divinizira ljubav, da u njoj vidi ono što u čovjeku najviše nalikuje na Boga, da u njoj vidi ono što nam daje ideju Boga, a ateistima ono što stoji na njegovu mjestu.
„… ljubav nije nikada spriječila nikoga da umre. Roditelji koji su bdjeli nad svojim umirućim djetetom to znaju: bez obzira na to što ga voljeli više od ičega na svijetu, to nije bilo dovoljno da spasi njihova dječaka ili djevojčicu“. Ali, nastavlja Sponville: „Da naša djeca moraju umrijeti, je li to razlog da ih ne volimo? Da je svaki život krhak, je li to razlog da se ne živi? Da je svaka ljubav slaba, krhka, privremena, je li to razlog da se ne voli? Jasno je da nije, i to je ono što nazivam istina Kalvarije: ljubav, čak i pobijeđena, vrijedi više nego pobjeda bez ljubavi“.
U doba kada se pazi na poštovanje različitosti, rodnih i seksualnih, Sponville kroz Feuerbacha slavi tradicionalnu različitost spolova, muževnost i ženstvenost, te uopće važnost spolne različitosti.
Ovaj zanos, na granici poezije i propovijedi, kojim Sponville spašava djevu ljubavi kod pisca pogovora izaziva ozbiljno podozrenje. Za Vladića riječ je o popularnoj filozofiji, zanimljivoj u načinu na koji u post-postmodernističko doba određene izazovne teme privlače ljude i kako ih predstavljaju popularni filozofi miješajući filozofiju i religiju, filozofiju i vjeru/nevjeru. Ne ulazimo u filozofske aspekte Sponvillova (primjetimo ovdje jednu nacionalnu stereotipiju) tipično francuskog slavljenja ljubavi. No vehementna je to gesta. Onakva kakva diže publiku na noge, kakvu prate aplauzi i klicanje.
U vrijeme kada je ljubav „globalna ideologija Zapada“, kada ljubav napada iz svih oružja, kada je ljubav svugdje, u pop-pjesmama, hollywoodskim romantičnim komedijama, sapunicama, politici, parareligijama, pseudoreligijskim potrošačkim praznicima… Sponville toj izmučenoj, ispražnjenoj, prostituiranoj, komercijaliziranoj i pornografiziranoj ljubavi vraća idealistički sadržaj, daje novi poticaj. Aristotelov i Spinozin pol užitka i radosti nije uvijek dovoljan za postizanje sreće (čovjek može uživati, može čak i osjećati radost a da ne bude sretan, primjećuje Sponville) – ali bez njega nema sreće.
Pritom, naš vitez u sjajnom oklopu, ne pokazuje strah niti od političke nekorektnosti. U doba kada se pazi na poštovanje različitosti, rodnih i seksualnih, Sponville kroz Feuerbacha slavi tradicionalnu različitost spolova, muževnost i ženstvenost, te uopće važnost spolne različitosti. Kao i u doskočici s kojom smo počeli neke feministice i neki homoseksualci mogli bi biti odbijeni Feuerbachovim naturaliziranjem i esencijaliziranjem razlike između spolova, odnosno rodova. I sam Sponville bi „različitost spolova“ u Feuerbachovim tekstovima rado zamijenio sa općenitijom „seksualnošću“. No to ga ne priječi da i Feuerbacha s oduševljenjem uključi u njegov viteški pothvat.
Jer svi koji slave ljubav – na našoj su strani.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )
Ni seks ni smrt : Tri eseja o ljubavi i seksualnosti
- Prijevod: Vesna Pavković
- AGM 03/2016.
- 344 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789531744706
Ljubav kao izvrsnost i vrlina, prema Sponvilleu, čovjeku omogućuje da na najbolji način ostvaruje svoju čovječnost. No ljubav ne može biti dužnost niti predmet zapovijedi zato što je stvar osjećaja, a ne htijenja. Dok se dužnost ostvaruje pod prisilom, vrlina se ostvaruje u slobodi i potreba za dužnošću postoji samo dok ne bude nadvladana vrlinom.