Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Mirko Božić • 04.01.2018.

Andrija Škare : Društvene igre

Andrija Škare: Društvene igre

Društvene igre Škare Andrija

Miroslav Krleža navodno je svojedobno izjavio da Europa završava na terasi zagrebačkog hotela Esplanade. Od tada je mnogo vremena prošlo, a Andrija Škare u svojoj novoj knjizi kratkih priča „Društvene igre“ pokazuje da i preko Save postoji život,  njegove priče pretežno su smještene u milje novozagrebačkih kvartova, posprdno nazvanih spavaonicama u suvremenom urbanističkom diskursu.

Knjigu otvara priča „Na mostu“ koja s posljednjom pričom „Moralo je jednom izaći“ čini okvir u koji je radnja knjige postavljena, jer se u obje pojavljuje motiv Hendrixova mosta kao svojevrsnog urbanističkog statementa koji je sam sebi svrhom te u srazu sa suvremenom svjetlosnom instalacijom koja je subverzivni čin pretvorila u atrakciju. Motiv mosta autor također koristi kao metaforu za duhovno stanje svojih likova, koji su slijedom životnih okolnosti zaglavili negdje između starta i cilja, u vječnoj privremenosti koja ih ne vodi nikamo nego permanentno paralizira u sadašnjem trenutku, između dvije obale Save koje su naizgled obadvije udaljene svjetlosnim godinama od glavnih likova.

Već u uvodnoj priči pojavljuje se i motiv pretrpanog stola, i to je, na prvo čitanje, i dojam cijele knjige, koja se iz poglavlja u poglavlje polako čisti, ritam je radnje brz i sugestivan, a takvi su i likovi. Nisu stereotipni, ali su taman dovoljno arhetipski da bismo njihove osobine mogli prepoznati u stvarnim ljudima. Muškarci su zavodnici na varirajućem nivou privlačnosti, no žene su u tekstu mnogo bolje nijansirane - od koketnosti do deprimiranosti, cijela skala boja.  Škarini junaci oblače se na Hreliću i izlaze u šatro-avangardna mjesta poput galerija i umjetničkih birtija, pa samim time i njihov vlastiti jezik povremeno skrene u iritantnu šatru („rista“).

Mnogo se toga može iščitati iz uvodne priče,  ona čitatelju daje jasne naznake i ostatka knjige, postavlja „metodologiju“ upoznavanja s intimnim traumama likova do kojih se npr.  trebamo probiti kroz glazuru urbanih i generacijskih referenci. A upravo kad uspijemo doći do te naracijske jezgre, često nas neka od zafrkantskih replika ponovo vrati na površinu, i onda se vrtimo u začaranom krugu ozbiljnog i humornog sve do kraja priče. Mnogo je dijaloga, što s drugima, što sa samima sobom, no Škare izbjegava zamku beskonačnog esejiziranja ili detaljiziranja koje kod drugih katkad previše odvuče našu pažnju od radnje.

Kroz knjigu se suptilno provlači još jedna konstanta: varijacije na temu odnosa s roditeljima, mrtvima i živima, s njihovom zaostavštinom i načinom na koji nas ona određuje, nemogućnošću da od nje pobjegnemo. Neki od njih svjesno ili nesvjesno pretvorili su se u kopije svojih očeva, drugi svoj identitet grade kroz pokušaj da se u njih ne pretvore kada za to dođe vrijeme.

Čitajući „Društvene igre“ čitatelj brzo uviđa da ova knjiga nije autorov prvijenac, Škare je ovladao potrebnim književnim tehnikoma i zna efektno zaokružiti priču te zadržati čitateljevu pažnju. Njegov stil nije minimalistički, voli pridjeve i njima obilato ukrašava narativ kako bi dodatno naglasio karakter likova (ponekad ide i do karikaturalnog). Osim fizičkih obilježja likova („blesavo lice s nosom oblika patlidžana“) u karakterizaciji koristi i njihov glazbeni ukus pa osim oblika nosa o nekom od likova jednakovrijedno govori i njegova playlista. Tu se pojavljuje doista svašta, od Neila Younga, Beatlesa, Nirvane, The Flaming Lips itd., i sve to moglo bi se protumačiti i kao socijalno-identifikacijski kod, pa umjesto onog uobičajenog ono si što jedeš imamo ono si što slušaš.

„Imaš vrlo malo prostora i on te zatvara, stišće i guši“, kaže autor u jednoj od svojih najlucidnijih rečenica. Nesvjesno podliježe potrebi da stvari prikaže većima nego što jesu, pa tako splitski Autobusni kolodvor u tekstu gotovo narasta do dimenzija londonskog St Pancrasa. Obilje kulturnih referenci služi  kao putokaz kroz knjigu, i teško je doći do kraja a ne dođete u napast istraživati sve one bendove, adrese i umjetnike koji se spominju.

Čitajući „Društvene igre“ čitatelj brzo uviđa da ova knjiga nije autorov prvijenac, Škare je ovladao potrebnim književnim tehnikoma i zna efektno zaokružiti priču te zadržati čitateljevu pažnju.

Život svijeta koji će doći Škare Andrija

Škare je najbolji kada se (konačno) uspijeva  othrvati  tematici gradskog white-collar hipsteraja , kao u priči „Golman“, koja ostavlja nedvojbeno najjači dojam u „Društvenim igrama“.  Ovaj mali prozni dragulj je suočavanje s realnošću i problemom s kojim će se identificirati svi čitatelji (bez obzira izlaze li u Laubu ili Macolu), a to su emotivne ucjene i prisila biranja između osobnog  morala i (tuđe)egzistencije. Škare se snalazi u oba slučaja, ovdje možda čak i bolje, pa imam osjećaj da je i na papiru to opušteniji što je dalje od metropole. Jezik i rečenica su mu jednostavniji, pridjevi svedeni na minimum, a šatra zamijenjena dopadljivom ikavicom. Patronizirajući diktat oca suprotstavlja se jednostavnoj logici dječaka, a otvaranje lokalne sportske dvorane prerasta u brešanovsku metaforu čitavog društva: „a ne znan, kad vidiš kako ovi u Saboru minjaju strane i krše obećanja, ne bi me nimalo iznenadilo da to učine i na ovoj maloj razini, kod nas“.

Naravno, ostaje otvoreno hoće li se hrabri dječak pretvoriti u licemjera poput vlastitog oca ali to za priču nije toliko bitno. Zanimljivost je da je „Golman“ jedna od rijetkih priča u kojoj se ne pojavljuje glazba, kao da želi poručiti da su protagonisti previše zauzeti borbom za najosnovniju egzistenciju da bi uopće razumišljali o tome. S druge strane, to pomalo miriše i na osudu površnosti problema stanovnika velikog grada, ali na čitatelju je da odluči koja mu interpretacija bliža.

Zato mi je pomalo krivo što se provincijom ne bavi još i više, iako su autori poput Damira Karakaša već odavno dokazali da su ljepota i užas mraka koji se tamo krije mnogo upečatljiviji od zagrebačkih klubova u kojima Škarini likovi primarno kreću.
 

S više mlijeka, molim Škare Andrija

Andrija Škare dio je nove generacije na književnoj sceni, čiji protagonisti, poput prozaista Svena Popovića ili pjesnika Darke Šeparovića, nastupaju kao neformalna skupina na tragu FAK-ovaca (u sklopu programa Tko čita), neka vrsta putujućeg književnog cirkusa, često multimedijalne prirode (u istom krugu s glazbenicama poput Sare Renar). On je svojom dosadašnjom biografijom, od emisije Briljantin naovamo, dokazao da možemo (i trebamo!) od njega u budućnosti očekivati još više jer je na putu da postane ono što nazivamo kulturtregerom.  A prostor ove knjige očito je premalen je za sve ono što nam pisac (očito) želi reći, iako se u samom tekstu dobro vidi da ga to nije obeshrabrilo.

Utoliko su možda „Društvene igre“ i kondicijski trening za neki budući roman.

Andrija Škare

Društvene igre

  • Hena com 10/2017.
  • 200 str., meki uvez s klapnama
  • ISBN 9789532591842
  • Cijena 109.00 kn

Zbirka priča 'Društvene igre' Andrije Škare je i zbirka urbanih legendi i prizora iz gradskih pejzaža u kojima mladi ljudi vode svoje tihe, samotne životne bitke. U društvu koje je zaokupljeno svime osim čovjekom sâmim, junaci ovih priča pokušavaju se nositi s odgovornostima i izazovima koje im nameće odrasli život, koji kao da ih je iznenadio žurbom na vremenskoj crti pa se nisu dospjeli ni oprostiti od prava na mladenačku bezbrižnost.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –