Bill Willingham : Bajke: Životinjska farma

Bill Willingham: Bajke

Bajke : Životinjska farma Willingham Bill

Prošlo je skoro četvrt stoljeća otkako je DC Comics pustio u pogon "biblioteku" Vertigo. Odričući se cenzorskog pečata nametnutnog srednjestrujaškom stripu još pedesetih (od kojeg su najlukrativnija DC-jeva izdanja odustala tek početkom drugog desetljeća ovog stoljeća), ova je biblioteka trebala ponuditi nove teme i metode pričanja stripovskih priča te na taj način, između ostaloga, spriječiti osipanje publike, već pomalo izgubljene u kaosu superherojskog stripa devedesetih. Veći dio ciljeva s kojima je krenula uspjela je i ostvariti.

Rani je Vertigo jahao na reputaciji Karen Berger koja je osamdesetih u američku strip-industriju dovukla neke likove iz Velike Britanije (Neila Gaimana, Petera Milligana i Granta Morrisona) koji su, igrom slučaja i talenta, postali scenarističke zvijezde za kojima se vukla horda fanova otvorenih novčanika.  U četvrt stoljeća (od čega je dvadeset godina bila pod većim ili manjim utjecajem Berger) biblioteka je pod svojim logom okupila antologijska djela američkog i svjetskog stripa, uključujući "Sandmana", "Preachera", "V kao Vendetta", "Transmetropolitan", Mooreovo "Čudovište iz močvare" itd. Iako dio tih stripova nije nastao pod okriljem Vertiga (već su iz ovog ili onog razloga reizdani pod Vertigovim logom), njihova je popularnost povukla i ostale naslove pa je tako Vertigov logo postao sinonim za "ozbiljne stripove za ozbiljne čitatelje".

Ne računajući neke tehničke, iako nezanemarive, prinose američkom komercijalnom stripu (poput ozbiljnijeg odnosa između autora i urednika, poboljšanih pravnih odnosa izeđu autora i djela, uvođenja trade paperbacka, nove i – pokazat će se – vrlo popularne forme strip-izdanja), Vertigo je dežurnim kritičarima komercijalnog stripa iz usta izbio uobičajene argumente pokazujući kako se i u sklopu industrijskog pogona mogu pisati i crtati zanimljivi, inteligentni i provokativni stripovi koji ne prežu ni od kritičkog odnosa prema društvenoj stvarnosti, ni od posvemašnje, neopterećene, blasfemije kojom se ruši umiveni i sterilni diskurs komercijalnog stripa. Zahvaljujući odriješenim scenarističkim rukama, Vertigovi su se naslovi uspjeli odmaknuti od stigme superherojskog stripa i profilirati se kao intrigantno mjesto za sve one koji u beskrajnim reiteracijama superherojskih narativa nisu uspijevali pronaći ništa za sebe.

Četvrt stoljeća Vertigovog djelovanja (uključujući tu i sve popratne učinke poput parodizacije, ironizacije i otvorene opozicije "vertigovskoj poetici") promijenilo je konfiguraciju terena američkog stripa. U komercijalni je strip, zakriveno spektakularnom prvoloptaškom krinkom nasilja, seksa i prostote, počelo prodirati euro-američko naslijeđe avangardnih praksi, poniklih u nekim drugim, širokoj američkoj publici uglavnom nevidljivim, izdanjima.

Veći dio Vertigovih stripova kod nas se čitao isključivo na engleskom jeziku, no kako posljednjih godina polako pristižu prijevodi značajnijih naslova, čini mi se da je pravo vrijeme osvrnuti se na jedan od popularnijih čije se izlaženje proteglo na 13 godina i 150 mjesečnih svezaka. Iako nikad nisu dosegle kultni status nekih drugih naslova, "Bajke" Billa Willinghama tijekom godina osvojile su 14 Eisnera u raznim kategorijama (za najbolji novi serijal, najboljeg crtača naslovnica, najbolju kratku priču, za najbolju suradnju crtača i tušera, itd.), doživile 11 spin-offova, ušle u pregovore za ekranizaciju i uvukle se u, kako se to poslovično kaže, srca mnogih ljudi.

Početna premisa „Bajki“ prilično je jednostavna – protjerani iz domovine, likovi iz bajki naseljavaju se u New York gdje vrijeme provode u spletkarenju, preživljavanju, ispravljanju krivih drina i višestoljetnih zavada te održavanju magičnog polja koje ih dijeli od svijeta ljudi. Ta labava premisa stvorila je plodno tlo za svakovrsna poigravanja s citatima, žanrovima, ulogama i očekivanjima, a Willingham se iz broja u broj svojski trudio činiti baš to - udahnuti novi život starim i bezbroj puta prežvakanim pričama. Nije tu bila riječ o pukom iskorištavanju postmodernističke manije za citatima i beskrajnim ulančavanjima i dekonstrukcijama označitelja bez relevantnog (ili ikakvog) referenta; Willingham je svoje stripove slagao kao zaokružene cjeline, s većim ili manjim odmakom od (dnevno)političke stvarnosti, a nerijetko ih je koristio kao parabole za razračunavanje s toksičnim ideološkim/moralnim sustavima (zadržavajuči tako intenciju, ako već ne i formu i društveno ulogu klasične bajke).

„Bajke“ su, između ostaloga, utjelovljavale i sam medij stripa. Unutar labavih pravila fiktivnoga svijeta (u svakom trenutku podložnih promjeni) nudila se mogućnost pisanja i crtanja svega, u svim zamislivim ikoničkim i simboličkim registrima, ograničena "tek" komercijalnim učinkom. Iako je vizualno-jezični izraz "Bajki" bio daleko konzervativniji od onoga kojeg je desetak godina ranije, sa sličnim imperativima u vidu, ponudio Gaimanov "Sandman", "Bajke" su svakim svojim brojem razbijale predrasudu (doduše krajnje američku i krajnje onodobnu) o stripu kao žanru.

Prva knjiga Fibrinog izdanja (prijevod Tatjane Jambrišak) sadrži deset brojeva „Bajki“ tj. dvije kompletne priče - „Prognane legende“ i „Životinjska farma“. Prva je klasična priča o potrazi za ubojicom, a druga (uz očiti naklon Orwellu) antirevolucionarna politička satira. Osim uvoda u svijet i likove serijala, prvi brojevi "Bajki" donose i konture većeg, obuhvatnijeg narativa koji će se sustavno razvijati narednih 12 godina.

Uz sve dosad rečeno, prvi brojevi "Bajki" zanimljivi su nam iz još jednog razloga. U krajnjoj liniji "Bajke" su rezultat Vertigove "poetike" (stavljam tu riječ u navodnike jer je poetički identitet brojnih Vertigovih naslova krajnje upitan), onodobnog trenda rekonstrukcije i reartikulacije mitova i Willinghamove želje za stvaranjem poroznog svijeta koji bi mu, u kontekstu strip-industrije, dopuštao relativno neograničenu slobodu pripovijedanja. Početkom milenija sve je to imalo smisla, posebno u kontekstu američke strip-scene. No, kad se petnaestak godina kasnije (iako stvari ne bi bile drugačije ni da se susret dogodio ranije) "Bajke" čitaju u kontekstu kulture stasale na bitno drugačijoj filozofiji pripovijedanja stripom, tada se sve to čini gotovo nevažnim.

Europski je strip (a hrvatski su autori i čitatelji uglavnom stasali na toj tradiciji), u svim svojim komercijalnim oblicima, desetljećima nudio sve ono što su Willinghamove "Bajke" otkrivale Americi – i nasilje, i citatna poigravanja, i metažanrove, i persiflaže, i "pamet", i satiru, i svašta još nešto što je sad izlišno nabrajati. "Bajke" nam tako dolaze kao vrhunski producirani, lijepo upakirani, relativno pametni i zabavni spektakl; kao lajavi surfer što jaše na valu marketingom potencirane i još uvijek jake Vertigove reputacije, kao podsjetnik na to da je prodorna moć američkog "entertainmenta" uvijek bila veća od europskog. Willinghamove "Bajke" pričaju nam jezikom koji smo odavno savladali, samo to čine toliko samouvjereno da nam se čini kao da ga nikada nismo ni znali.

U svakom slučaju, svi željni pametne, zabavne i fantastične avanture trebaju imati na umu kako će Fibrino izdanje "Bajki" imati barem petnaest knjiga. Sve one koji se odluče na ulazak u svijet Billa Willinghama očekuje, dakle, višegodišnja i krajnje uzbudljiva avantura iščekivanja. Iako Fibra nije poznata po odustajanju od započetih serijala, trenutna klima oko izdavaštva, knjižarstva i nagomilanih dugova ne obećava ni radosno ni sunčano vrijeme za knjigu u budućnosti. Moguće je da će čekanje potrajati.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Bill Willingham

Bajke : Životinjska farma

• Fibra 05/2016.
• 264 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533212562

Kad je divlje stvorenje, poznato kao Protivnik, osvojilo čuvene zemlje legendi i bajki, u izgnanstvo su protjerani svi njihovi slavni stanovnici... Willingham je svoje stripove slagao kao zaokružene cjeline, s većim ili manjim odmakom od (dnevno)političke stvarnosti, a nerijetko ih je koristio kao parabole za razračunavanje s toksičnim ideološkim/moralnim sustavima (zadržavajuči tako intenciju, ako već ne i formu i društveno ulogu klasične bajke).