Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 01.02.2013.

Boris Pahor : Nekropola

Jedna od opasnih predrasuda o zločinima u nacističkim koncentracijskim logorima i logorima uništenja, jest da žrtve nisu pružale otpor svojim krvnicima. Ova predrasuda je u osnovi antisemitska. Uperena je prema židovskim žrtvama, koje su navodno poput ovaca odlazile u smrt, ali ona posredno uključuje i sve ostale rasne, nacionalne, političke i ostale skupine koje su se našle pod udarom nacističkog terora.

Istina je, međutim, da su se pobune događale u gotovo svim logorima. U logorima uništenja većinom su ih organizirali zatočenici koji su ostavljani na životu duže ili kraće vrijeme kako bi asistirali u procesu istrebljenja. 2. kolovoza 1943. izbila je velika pobuna u Treblinki, 14. listopada u Sobiboru, a 7. listopada 1944. i čuvena pobuna specijalnih jedinica u Auschwitz-Birkenau.

Jerzy Tabau, poljski zarobljenik koji je uspio pobjeći iz Auschwitza, svjedočio je o izvanrednoj pobuni žena. Prilikom dolaska poljskih Židovkinja u logor poručnik SS-a Josef Schilliger naredio je da se razodjenu. „Dok su se svlačile, čuvari SS odreda su im skidali prstenje s ruku. Bio je to posljednji čin pljačkanja. Kad je Schilliger naredio jednoj od žena da se potpuno razodjene, ona mu je bacila cipelu u glavu, uzela pištolj i pogodila ga u trbuh. Bio je ranjen i SS-poručnik Emmerich. Prema nekim pričama, žena je bila balerina uz Varšave, koja se prezivala Horowitz. Nakon njezina napada i ostale žene počele su napadati SS-ovce, teško ranivši dvojicu, upravo pred samim ulazom u plinsku komoru. SS-ovci su pobjegli, ali su se odmah vratili naoružani granatama i mitraljezima, zajedno sa zapovjednikom Rudolfom Hoessom. Jednu po jednu izvodili su iz plinske komore i ubijali." (Povijest, 17. knjiga, Predvečerje rata i Drugi svjetski rat, 1936.-1945.)


U memoarističkom romanu "Nekropola" slovenski pisac Boris Pahor (1913.) spominje masovnu pobunu u austrijskom Mauthausenu. Cijeli je blok zatočenika jurnuo noću prema slobodi, bacivši slamnjače na žicu pod visokim naponom. "Sigurno, malotko se uspio probiti kroz mitraljeze i pse, ali svi pali spasili su svoju čovječnost."

Pahor navodi i još nešto. Pobune u nacističkim logorima događale su se u iznimno teškim okolnostima. Kao tršćanski Slovenac Pahor je mobiliziran u talijansku vojsku. Služio je u Libiji i Lombardiji, a 1943. se pridružuje partizanima. Kao partizana ga zarobljavaju slovenski kolaboracionisti i predaju Nijemcima. Započinje Pahorov put u drvenim klompama i prugastoj pidžami kroz nacističke logore, od Natzweiler-Struthofa, Harzungenua, do Dachaua i Bergen-Belsena.

Šezdesetih Pahor će kao turist posjetiti Natzweiler-Struthof, smješten u francuskom Alsaceu, nakon kapitulacije iz 1940. priključenom Trećem Reichu. Bivši logoraš logor obilazi zajedno s turistima, slušajući vodiča i prisjećajući se zatočeništva i umrlih; osjećajući se na logorskoj grobnici kod kuće kao nigdje drugdje. Ovdje su kao mučenici umirali oni koji se ne slave kao heroji. Junaštvo je za one koji su pali s puškom, premda i smrt u logoru, „više nego žrtvovanje na bojištu, spada u zakladu ljudskog bogatstva", napominje Pahor.

Najteže je bilo kada su na stratište odvođene alzaške djevojke, kada su muškarci „zarobljeni u sasušenim tijelima i drvenim barakama" osjetili buđenje tupog otpora „protiv uništavanja živih, elastičnih i sočnih tijela".

"Sada znam" pisati će kasnije logoraš što se šulja uz turističku grupu, uvijek blizu ali zauvijek dalek, „da smo tada morali jurnuti iz baraka, da smo morali otrčati dolje stubama i masovno napasti blok iz kojeg je esesovac jednu za drugom vodio djevojke u dvadeset metara udaljenu baraku s peći, puške iz stražarnica zdesna i slijeva pokosile bi našu zebrastu gomilu... Ali onoj gladnoj masi misao je usahnula, otekla sa sokom koji se s proljevom iscijedio iz tijela..."

No činjenica jest i da se takva uništena masa, presahlih sokova, dizala na ustanak. Da je sustav logora duže potrajao nacisti vjerojatno s vremenom više ne bi bili u stanju kontrolirati logore, kao što ni Staljin nije bio u stanju kontrolirati Gulag nakon rata. Zaboravlja se snaga onih majki i očeva koji su bez hrane i bez vode danima na rukama držali svoju djecu putujući u susret smrti; mučeništvo onih koji su umirali zajedno prkoseći nečovječnosti pred masovnim stratištima; i slava onih koji su u nezamislivim okolnostima pružali otpor cipelama, slamnjačama, biločim.

Boris Pahor je preživio, da bi svjedočio, da bi s desecima drugih pisao najvažniju književnost vremena. Pahor svjedoči o nemoći; o neljudskosti; o ravnodušnosti šuma, planina, uopće svijeta. Jer s nacističkim logorima upitan nije postao samo Bog, već i Priroda. Pahor razrješuje Prirodu, ali priznaje da ju je osuđivao: "...želim reći da je šuma u svemu tome bila nedužna, ali unatoč tome tada sam joj prigovorio da je svojom gustoćom nudila skrovište pogibelji, s njome sam osuđivao svu prirodu koja se u vertikalnim crtama uspinje k suncu, ali se nije pomaknula kada je sunčeva svjetlost izgubila svako značenje"...

Iako je „Nekropola" objavljena još 1967. roman je upao u procijep slovensko-talijanske recepcije. Kao pisac slovenske manjine u Trstu Pahor je marginaliziran od strane lokalnog talijanskog nacionalističkog miljea. S druge strane, u Sloveniji dolazi u sukob s vladajućim komunistima zbog slučaja pjesnika Edvarda Kocbeka. Ljubljana će ga priznati tek nakon političkih promjena 1990. godine. U Italiji je ignoriranje Pahora trajalo još i duže. Zasluženo priznanje dobiti će tek 2007., u 94-toj godini života, kada „Nekropolu" objavljuje izdavačka kuća Fazi editori.


Boris Pahor: "Nekropola"
Prevela Jagna Pogačnik

Fraktura, 2012.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –