Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jagna Pogačnik • 08.06.2006.

Boris Perić – "Vampir"
Održava se
01.01.1901.

Prevoditelj i pisac Boris Perić (1966) u svojem je dosadašnjem proznom radu (tri samostalne zbirke priča, jedna u koprodukciji), kao jedan od rjeđih pripadnika svoga naraštaja, oduvijek iskazivao interes za fantastične i okultne teme, nadopunjavajući ih transparentnim književnim referencama. Fantastika kakva njega zanima znalački je spoj (svjetske) tradicije toga žanra i aktualne stvarnosti u kojoj pronalazi dovoljno impulsa da svoje priče okrene u tom, iracionalnom smjeru. Kao njegova definitivno najambicioznija proza, do sada, pojavio se roman «Vampir», kojem je prethodilo i istraživanje na terenu, u istarskome mjestašcu Kringa.

A tamo se Perić uputio tragom istarskog folklora (za što je kao priručnik poslužila knjiga Drage Orlića «Štorice od štrig i štriguni») te zapisa 17.-stoljetnog slovenskog povjesničara Janeza Vajkarda Valvazora, koji u svojoj «Slavi vojvodine Kranjske» bilježi ime prvog hrvatskog vampira, Jure Granda iz Kringe. O njemu smo, ako smo pažljivi po tom pitanju, prije koju godinu mogli čitati i na stranicama novina, kad su pazinski gimnazijalci na tu temu snimili film, koji je također jedna od referenci ovog složenog romana. Kažem složenog, jer Boris Perić na tristotinjak stranica svoga napetog i čitkog romana nije napisao još jednu «limunadicu» u kojoj je motiv vampira samo začin za privlačenje pozornosti čitatelja i podebljavanja konta na bankovnom računu, što je recept po kojem su nastale brojne svjetske uspješnice toga tipa, nego kompleksan roman koji primarnom motivu vampirizma prilazi iz ponešto drukčijeg, rekli bismo ozbiljnijeg kuta. Iako se ne može reći kako u domaćoj prozi nema takvih pokušaja, iniciranih upravo iz Istre, gdje se već godinama održava i Festival fantastične književnosti u Pazinu koji je upravo ove godine raspisao i natječaj za najbolju «vampirsku priču», Perićev roman slobodno možemo nazvati prvim domaćim, literarno relevantnim, suvremenim uradkom na tu temu.

Perićev «Vampir» doista proizlazi iz tradicije gotskoga romana, kojeg nadopunjava i napetom kriminalističkom fabulom. Ukratko rečeno, pripovjedač je njegova romana urednik u jednoj nakladničkoj kući koji iznenada biva suočen s vampirskom tematikom. Nakon prijetnje jednog samoproglašenog pisca kojem je odbio rukopis, koji u međuvremenu postaje pacijetnom psihijatrijske bolnice u Vrapču, Zlatko Wagner ulazi u neobičnu i napetu avanturu u kojoj vampiri postaju njegova opsesija, sve do posvemašnje identifikacije. Roman nije tek puka fabularizacija legende o Juri Grandu, iako se «istarska epizoda» našla u samom središtu romana, već tome motivu prilazi iz posve drukčijeg, bitno osuvremenjenog kuta, u kojem je motiv vampirizma zapravo snažna metafora o stanju društva u kojem živimo i njegovom moralnom rasulu.

Priča o psihijatrijskim pacijentima koji boluju od Renfieldova sindroma, vampirska ubojstva u Zagrebu, raskrinkavanje prljave liječničke rabote koja potiče zlo i nasilje u korist znanstvenih istraživanja i scene pokolja na samome kraju, na kojem se konačno pojavljuje i policija tek da sastavi zapisnik, sve su to elementi napete fabule s kriminalističkim elementima, koja je nadopunjena tipičnim signalima horora i njegove prateće atmosfere - kao što su posjeti groblju, gusta magla, tajanstvena krvarenja, vampirske sms poruke, preleti leptira nazvanih «mrtvačka glava» ili vrlo «uvjerljiva» epizoda nekromantije i telepatije koja će se pripovjedaču dogoditi tijekom boravka u Istri.

Čak i samo na toj, glavnoj fabularnoj razini Perić je napisao dobar, napet i znalački roman, predstavnik svoga žanra. No, paralelno s glavnom fabularnom dionicom koja, kako se i moglo očekivati, završava konstatacijom «Io sono Jure Grando», nakon ljubavne scene s tajanstvenom djevojkom Alice, jednim od onih «bezvremenskih» likova i vjerojatno kćerkom 17.stoljetnoga Granda, Perić u «Vampira» uvodi i mnoge druge dimenzije. Dakako, jedna je od njih, prema pravilima žanra, ona ljubavna, pisana s mnogo romantičarskih motiva i isto takvim jezikom. No, zanimljiviji je dio, svakako, stalno intertekstualno i citatno povezivanje s književnim prethodnicima koji su se u svojim djelima, direktno ili indirektno, bavili tom temom. «Vampir» je tako gotovo mali književni repetitorij mračne atmosfere i vampirske tematike, u rasponu od Byrona, Goethea, Trakla, Rilkea ili Baudelairea, preko nezaobilaznog Stokera, do Kinga, pri čemu se Perić iskazuje kao književni znalac, informiran i senzibiliziran za tu tematiku.

Pitanje vampirizma u ovom je romanu itekako uronjeno u prepoznatljivu hrvatsku zbilju; njezin nedavni krvavi rat i jednako tako krvavu tranzicijsku suvremenost kojom vlada sirovi kapitalizam u svome «vampirskom» obliku. Posegnuvši za motivom vampira Perić je gotovo postavio zrcalo ispred svakodnevice kojom vlada zlo, aktualiziravši 17.stoljetnog vampira iz istarske predaje kao odraz epohe kojom vladaju «povampireni» političari, ratovi, bolesti i zaraze, zlouporabe medicinskih istraživanja itd. S druge strane, «okultni i tajanstveni Zagreb» kojeg Perić opisuje rezultat je i malograđanske učmalosti u kojoj vampiri funkcioniraju kao kompenzacija za dosadne i usamljene živote.

Svakako je jedna od najzanimljivijih dimenzija ovog romana ona koja vampirizmu daje medicinske konotacije, usporedivši ga s bolešću, kao metaforom u onom «susansontagskom» smislu. Vampiri žive u sumraku uma, poentirat će Perić u svome romanu kojim je posredno, sadržajno i formalno znalački, progovorio o zlu koje čuči ispod šarenog celofana suvremenog svijeta, pa ne čudi kako će u «Vampiru» vampiri dobiti i svoju ciničnu (a cinizam je jedna od glavnih pripovjedačkih strategija) obranu, uobličeno ovako – «Ne možemo sva zla svaljivati ni na vampire, kreteni smo i sami».

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –