Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Darija Žilić • 20.04.2011.

Branislav Oblučar : Pucketanja

U bilješci o knjizi "Pucketanja" književni kritičar Miroslav Mićanović ističe kako je riječ o mikroesejima, kojima putanja reda teksta ide od početka do kraja da bi se zaokružila misao i poentiralo. I zaista, posebnost Oblučareva pisma ogleda se u povezivanju svakodnevnog i književnog. Naime, poticaj za pisanje mikroeseja je vezan uz neki prizor iz svakodnevnog života, koji postaje "okidač" za refleksiju. Važno je kako se u tim refleksijama autor referira i na druge tekstove, pa se upravo  u tom prostoru intertekstualnog ogleda promišljanje autopoetike, književnosti općenito.

U nekim poetskim tekstovima autor se poigrava značenjima riječi - realizirana metafora, naziv knjige ili pak  riječi "ogoljene" od konteksta, postaju "začudni" predmeti pjesnikovih analiza. U odnosu riječi i stvari, čini se da autor prednost podaje upravo "stvarima" , jer u pokušaju da sinestetički zahvati svagdan, autor samo može detektirati "pustoš jezika". No odnos između tzv. pravog života i književnosti, ponekad duhovito premrežuje, kao u pjesmi "Prikolica", pa se čini da su ti svjetovi ipak neodvojivi, odnosno da niti selo više nije mjesto u kojem izostaju tragovi kulture.

U mikroeseju "Ni na nebu ni na zemlji" autor autopoetički ističe kako mu je mašta "ponekad slaba", pa se stoga zapisi temelje na pamćenju nekog djelića stvarnog. Slijedom toga poetski zapisi bivaju linearno strukturirani, lišeni bogate metaforike, antropološko-mitopoetski, usredotočeni na uočavanje začudnosti u povezivanju "svijeta" i "književnosti". No, upravo zbog te "slabe mašte", neki će zapisi biti lišeni invetivnosti, odnosno svodit će se na nategnutu priču ili pak na lirski zapis u kojem ne nalazimo nikakvo očuđenje (to se odnosi na zapise "Čistilište" i "Polumrak").

Ali zato, na tragu mađarskog esejiste Bele Hamvasa koji je tražio metafiziku u najprostijim jelima ili pak svakodnevnim ritualima, Oblučar ispisuje predivne poetske eseje o ispijanju čaja, o čajnim kolutićima, žgancima i grahu.

U svim poetskim mikroesejima prisutna je perspektiva lirskog subjekta, odnosno njegova prisutnost u prostoru, kojeg pažljivo deskribira. Pritom i prostori koje ne vežemo uz poeziju, kao što su to wc-i, postaju itekako zanimljiva mjesta - u najmanjoj kupaonici na svijetu mogu se pisati kraće pjesme "nastale u dahu, u zamahu inspiracije". Zanimljivo je i kako autora zanima upravo vlastito bivanje u prostoru, simultano zahvaćanje svih senzacija, ali i prostor u romanu, odnosno podjednako uvažavanje i fizičkog i metafizičkog, ili pak traženje sklada s prirodom kojeg metaforički predstavlja slikom "stanja izvanredne bjeline".

Knjige nisu isključivo shvaćene kao umjetničko djelo, već i kroz svoju "fiziku". Oblučar obično poentira obrtanjima teze, pa tako umjesto notorne priče o nasilju nad knjigama, zapituje se o nasilju koje knjiga može nama učiniti - npr. možemo se porezati na knjigu. I upravo taj mali rez je upad realnosti, odnosno metafora uravnoteženosti, jer lirski subjekt kao da želi ostati čvrsto vezan uz svakodnevnicu, posve običnu i prepunu rutine. Knjige koje kupuje kod uličnih prodavača ili pak posuđuje u knjižnicama, u sebi sadrže povijest recepcije, odnosno tragove koje su ostavljali drugi čitatelji, a svi zajedno tvore čitateljsku zajednicu koja komunicira kroz svoje usputne komentare.

Lirskom subjektu okrenutom unutrašnjem svijetu, upravo pjesme i poezija općenito, postaju "pomoćna pluća, nužna za normalno disanje u svijetu koji se u raznim vrstama ispušnih filmova i smradova svakodnevno guši". U tekstu "Vječnost" autor referira na poeziju Ivana Slamniga i ističe kako je ovog pjesnika zanimalo "trošenje života, a ne njegova konzervacija". Uostalom, to je intencija i Branislava Oblučara - ispisivati poeziju koja nije "kupon za vječnost i njene sumorne probleme", već poeziju koja zabavlja, koja bilježi mijene. Uostalom, u pokušaju da se zamisli vječnost, lako se gubi pogled na "mnoštvo stvari", jer pogled je apstraktan.

U izboru između visokoparnosti koja nekad lakše nalazi put u književno - kanonske Panteone, Oblučar radije bira svijet u kojem će naći poznate predmete i bliske ljude, svijet kao "prijateljsko mjesto".

 
Branislav Oblučar: "Pucketanja"

Algoritam, 2010.

– Pucketanja - Branislav Oblučar –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –