Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 24.07.2012.

Branko Čegec : Pun mjesec u Istanbulu
Održava se
01.01.1901.

Zauzevši zasada konačnu poziciju između lijevog i desnog obraza, između Mramora i Bospora, zaustavivši se na jedinom euroazijskom mostu, onome Istanbula, u blagom raskoraku, Branko Čegec iskustveno je spojio osobnu tradiciju i osobni talent napisavši nekovrsnu sintezu erotike i politike: zapadno-istočni (s)pol susreo je Eros i Europu!

Čegec sintetizira melankoliju svih njegovih rukopisa, još jednom glasno potcrtavajući isprepletenost i jedinstvo erotike i politike: "vučje oko umiva se u izlogu./reproducira marketing i anatomiju«. A kad se makneš s mosta »siđeš s obraza i pomoliš me/ lijevom dojkom za mikročip i kobasice/ desnom rukom za pergament i revoluciju."

I dok se slovima Istanbula prešetavaju Morales i Che, Čegec u knjizi munjevita ritma centrifugalno i centripetalno vrti koncepte lokalizama, regionalizama, kozmopolitizma, partikularnosti i univerzalnosti, jednome i različitome Svijeta u kojemu smo svi različiti i jednaki u isto vrijeme... Estetsko-politički angažman ove knjige rezonira poziv na (r)evoluciju u, kako to sugerira meksičko-američki esejist i umjetnik performansa Guillermo Gómez Pena, Četvrtom Svijetu u kojemu umjetnici nude energiju za rušenje barikada.

Svjetonazor Istanbula kao da ponavlja Penino viđenje univerzalnih partikularnosti kultura u kojima se čita koncept življenja zajedno u svijetu multipliciranih glasova i jednako tako multipliciranih sebstava, od kojih su neka možda i kontradiktorna. Ali baš ta kontradikcija lijevih i desnih obraza nije i ne treba biti razlog za strah, skanjivanje ili odbijanje činjenica suvremenog svijeta: naprotiv! Ona nam govori da nema ništa lošeg u kontradikciji.

O tome govore i lica koja pune fenomenološku enciklopediju nove i protočne fiziognomije koja potvrđuje kraj dominacije oficijelne povijesti kao velike priče. Lice koje prolazi, preko osramoćenog lica, pa sve do onog hulje... kao da naviješta "oslobađanje očiju" koje premošćuje prostor k drugom dijelu ove istovremeno na osobnu tradiciju naslonjene i potpuno nove i originalne autorske poetike - k "fragmentima fotografije".

Poezija je sama po sebi relacijski fragment. U odnosu na prozu. A kada se odabere pjesma u prozi da bi se dalje fragmentirao materijal drugog medija, fotografije, koja fragmente zamrzava u vremenu, čitatelj se nađe pred produktivnim paradoskom žanrova i intermedijalnosti i pronalazi realizaciju u prvom dijelu naviještenih varijanti i varijabli lica. Zapadnjak na Istoku može se ponašati ili kao kolonijalni orijentalist, ili kao znatiželjan putnik koji kulturu upija, ili pak kao voajer-uljez što je na neki način pomirljiva sinteza ranije ponuđenih polova. Nju, čini se, bira Čegec.

I riječju i medijem utkane u knjigu, fotografije ukradene s lica, staza i predjela grada, u pjesmu "sontag i barthes" nude tehno-reartikulaciju značenja i na način sinegdohe upozoravaju na strelovit skok između prvog i drugog dijela knjige koji je znalački ukomponiran u "kontradikciju cjeline". Nije se samo "promijenilo vrijeme fotografije... njezin format i trajanje..." u suton vremena nada kojega se temeljila na činjenici da je sve tema, svatko i može biti i je fotograf i "imaginarno posjedovanje prošlosti" pretvoriti u konzekvencu tehnoloških zamjena za umijeće.

Ova je knjiga tektualno-slikovni dokument promjene paradigme koju samo znalci poput Čegeca imaju hrabrosti, žele i znaju kako iskoristiti. Ona je logičan nastavak njegove poetike, ali istovremeno otvara vrata u prostor nove i još neispisane Brankove poezije na koju s veseljem čekamo.

Sinteza naoko kontradiktornih elemenata samo potvrđuje duboko humane riječi i na razini estetskog naglašava da nema ništa lošeg u kontradikciji.

 
Branko Čegec: "Pun mjesec u Istanbulu"

Meandarmedija, 2012.


( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –