Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 01.03.2012.

Branko Čegec : Zapisi iz pustog jezika

Svaka Misao proizvodi Bacanje kocki, rekao je Mallarmé. Napišem šuma i nije šuma, rekla je Anka Žagar. Između nesklada kojeg tvore privid i zbilja i nečeg što teoretičari rizika u suvremenom svijetu zovu "aleatorno društvo", društva dakle, bacanja kocki, zajednice nesigurnosti, katkad obnevidjele od privida hrabrosti rizičnih i za budućnost moguće kobnih poteza, pisana je ova knjiga.

U društvu u kojem gotovo nitko ne radi na predviđanju, kalkulaciji rizika, na modelima kontroliranja i ublažavanja njegovih posljedica, u društvu kojeg kreira službena, institucionalna politika koja, nespremna za rizik, u pravilu funkcionira po modelu međustranačkog prebacivanja krivice, model takozvane stvarnosne poezije kao kritike zatečenog stanje nije dostatan. U svijetu u kojemu političke stranke nisu drugo do interesne skupine koje se uzajamno dohranjuju i razhranjuju, u jednoj maloj, tijesnoj, kockastoj preslici globalne nesigurnosti u kojoj smo i mi što prekapamo po "kutijama olovnih slova", jedni drugima i promotori i grobari, i kritičari i pisci, i urednici i izdavači... izdavač, pjesnik, kritičar, urednik, jednom i političar,... Branko Čegec piše, ah, zlo i naopako, nobeje brodu guknji.

U rasponu od geo-politike do geo-poetike, knjiga se na osebujan način nastavlja na poetiku pesimizma koja je nakon sveobećavajuće 1818, shvativši da u svijetu neispunjenih snova i umrlih ideala umjetnost nema smisla u potpunosti odbacila sve osim samog stila. Osebujnost nastavka niza pesimizam-besmisao-stil, u slučaju "Zapisa" predleži u nizu anamneza-dijagnoza-opis; opis koji je i kritika u stilu Havelova koncepta "moći nemoćnih".

Opis uparenih pjesama pršti od stila u kojemu su preživjeli i Sever i Maleš i "Quorum" iz osamdesetih... tako pokazujući na nedovršenost koncepta takozvane stvarnosne poezije koja za sebe misli da je dostatno golim jezikom vikati u "uho oholosti". "Jedra su popadala", piše velikim slovima, "i jarboli, i smiješni rafali po palubi, pa tko živ, tko mrtav: takva je sada estetika."

Što se mikro&makro po-etike tiče, pisana od Severa do servera, Čegecova knjiga nabijena je erosom i politikom i u sebi sadrži elemente iz najranijih mu zbirki, "Eros-Europa-Arafat" i "Zapadno-istočni spol". Citatnost i impliciranost ponajboljih figura kako obligatorne povijesti tako i genealogije stiha (Mandeljštam, Tadija, Racin, Pirandello, Dedić, Brecht...) također ispunjava cjelinu ove guste, ali s užitkom čitljive knjige. Put od Ðulića do Mamića uveoka popločen je uzaludnošću, ali i neprobojnošću memorije.

Ona nas prisjeća na lakrdiju borbe plavih i crvenih, po potrebi s bijelim u sredini, na to da "vrag nije tako crn da ne bi mogao biti crven ili plav", ali i na pasivnost i neodgovornost nas koji takve užase trpimo i koji, ako se i pokrenemo, ne znamo, ili ne želimo znati da, poput seljaka i mljekara, talambasajući po pastorali, "štrajkamo protiv poslodavaca u sebi...". Tu "ponekad zasmrdi revolucija" koja je ništa do "malo seksa i malo estetike".

To činimo mi koji smo "krenuli od obrazovanja", a sad smo ni na nebu ni na zemlji gdje "netko se poigrava s nama, ali ne otkriva lice u koje mu možeš sve skresati". Zasada, to je za sve nas učinio Čegec. Zasada.


Branko Čegec: "Zapisi iz pustog jezika"

Meandarmedia, 2011.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –