Bruce Chatwin : U Patagoniji
Dok je radio kao stručnjak za impresionizam u aukcijskoj kući Sotheby's 26-godišnjem Bruceu Chatwinu naglo se pogoršao vid. Još kao adolescent bio je hospitaliziran zbog djelomične paralize očnog živca, «na psihosomatskoj bazi». Smetnje su se sada ponovo vratile. U Sotheby'su se zaposlio kao portir. Ubrzo je postao direktor odjela za razdoblje impresionizma. «Letio je simo i tamo kako bi s nevjerojatnom arogancijom procjenjivao autentičnost slika». Ali streloviti uspon «instant stručnjaka» naglo je zaustavljen. Liječnik mu je savjetovao da prestane naprezati vid detaljnim pregledavanjem slika, i «okrene svoju pažnju prema horizontima». Chatwin je istog trena dao otkaz i otputovao u Sudan.
Uspješnu karijeru u Sotheby'su zamijenila je uspješna reporterska karijera. Za Sunday Times Magazine Chatwin je pisao reportaže iz raznih krajeva svijeta. Jednog dana polovicom sedamdesetih redakciji je poslao telegram: «otišao u Patagoniju». Tražeći «horizonte» za svoje oči otputovao je do «kraja svijeta», na sam vrh Južne Amerike. U Patagoniji je proveo četiri mjeseca, od sredine prosinca 1974. do početka travnja 1975. Zemlju gauča, u kojoj pješače samo luđaci, većinom je prohodao. Kroz patagonijski Čile prošao je nakon svrgavanja i ubojstva Salvadora Allendea, a kroz Argentinu nakon vojnog udara koji je označio kraj peronističkog režima.
Prva verzija rukopisa, naslovljena «At the End: A Journey to Patagonia», imala je tristo pedeset stranica. Elegantna, konačna verzija naslovljena «U Patagoniji», imala je u engleskom izdanju stotinu šezdeset stranica. Kako je kasnije rekao Andrew Harvey, zbog te je knjižice gotovo svaki pisac njegove generacije u Engleskoj u jednome trenutku želio biti Bruce Chatwin.
Na samom početku stoljeća Patagonija je predstavlja posljednju stanicu Divljeg Zapada. U njoj su neki poznati odmetnici Divljeg zapada imali svojevrsni «wild west afterlife». Kako su se Pinkertonovi agenti širili Zapadom Sjedinjenih Država, tako se sužavao životni prostor klasičnih desperadosa Divljeg zapada. Neki su prostor slobode potražili u Meksiku, neki u Aljasci. Butch Cassidy i Sundance Kid, vođe legendarne «Divlje horde», nove su horizonte potražili u Patagoniji. «Vjerojatno će vas iznenaditi što vam pišem iz ove daleke zemlje» pisao je Butch Cassidy stanovitoj prijateljici gđi. Davis «ali Sjedinjene Države postale su mi premale. Bio sam nemiran. Želio sam vidjeti više svijeta. Moj drugi ujak je umro i ostavio 30.000$ našoj maloj obitelji od troje ljudi, tako da sam uzeo 10.000 i otputio se u razgledavanje svijeta... Ova mi se zemlja svakim danom sve više sviđa. Imam tri stotina grla stoke... Imam i dobru kuću s četiri sobe, skladište, štalu, kokošinjac i ponešto kokoši.»
Patagonijska idila, ponosnog vlasnika kokošinjca, nije potrajala. «Mala tročlana obitelj» - «menage a trois» Cassidya, Sunance Kida i lijepe gangsterske družice Ette Place – okrenula se starom zanatu. Ostavština preminulog ujaka (tj. plijen iz pljačke Prve nacionalne banke) je potrošena, Divlja horda ponovo okupljena. «Bandidos Yanqui» u Patagoniji su optrčali svoj počasni krug: nakon nekoliko pljački banaka ubijeni su, prema službenoj verziji, tokom pljačke rudarskih plaća u Boliviji.
Priča o Butchu Cassidyu jedna je od desetaka priča koje je Chatwin sakupio u Patagoniji. Rođeni Argentinac Borges rekao je: «Ničeg nema u Patagoniji. To nije Sahara, no u Argentini ona joj je najbliža. Ne, ničeg nema u Patagoniji». Chatwin se iz te «praznine» vratio sa stotinama literarnih slika i desetinama priča. Kroz devedeset sedam kratkih poglavlja pisao je o mornaru Charleyu Milwardu, «modernom Sinbadu Moreplovcu», misionaru Thomasu Bridgesu, Charlesu Darwinu, Francisu Drakeu, Butchu Cassidyu... i mnoštvu anonimnih gauča i doseljenika.
Chatwin nije prvi autor koji je otkrio Patagoniju. Njegovo putovanje poklopilo se s putovanjem Paula Therouxa opisanim u djelu «The Old Patagoninan Express» (1979.). Njih dvojica su naknadno udružili snage u projektu «Patagonia Revisited» (1986.), koji su predstavili Kraljevskom geografskom udruženju u Londonu. No kako u pogovoru piše Manfred Pfister «u književno-povijesnom pogledu jednim od bitnih učinaka knjige «U Patagoniji» pokazuje se njezin doprinos stvaranju modela «postmodernizacije» starog i počesto staromodnog žanra putopisa».
Ta Chatwinova «postmodernizacija» putopisa danas već i sama postaje pomalo «staromodna». Da smo Chatwina čitali krajem osamdesetih u Quorumu doživljaj bi sigurno bio neponovljiv. U međuvremenu sam je model možda izgubio svoju prvotnu uzbudljivost - ali ne i njegovi «štikleci»: slike pejzaža i priče o ljudima koji su kroz njega prošli.
Bruce Chatwin umro je 1989. godine «kao prva prominentna žrtva side na engleskoj književnoj sceni». Neposredno pred smrt u jednom je intervjuu rekao da «prolaženjem kroz život doslovce skupljate razna mjesta. Meni je dosta odlazaka na nova mjesta. Ja više nikuda ne odlazim».... Umjesto okretanja prema posljednjem, crnom horizontu, Chatwin je odlučio odmoriti svoje oči. Kraj svijeta je već ionako vidio.