Colum McCann : Transatlantik
Čovjekovi srodnici, poput homo erectusa, nikada nisu došli do Madagaskara ili Australije. Nije to uspjelo ni neandertalcima. Tek se suvremeni čovjek, homo sapiens, usudio zaputiti na otvoreno more, u daljine s kojih se ne vidi obala. Dijelom je to bilo zbog tehnologije, plovila i brodova koje je gradio. No znanstvenici su uvjereni da je posrijedi bio i određen stupanj ludila. Koliko je ljudi nestalo u beskraju Tihog oceana dok nije pronađen Uskršnji otok? I zbog čega se stradavalo na otvorenom moru, prelazeći stotine i stotine milja ničega? Zbog slave? Znatiželje? Ili neke genske mutacije koja je istraživanja učinila moguća? Istog onog gena zbog kojeg je čovjek stupio na Mjesec, a sada ozbiljno maštari da svoje stope ostavi i na Marsu?
Čovjek je u Amerike stigao preko kontinentalnog mosta koji je spajao Aziju i Aljasku. Sa sjevera se brzo proširio kontinentima sve do Patagonije. Ali niti sam Atlantik se nije pokazao kao nepremostiva prepreka. Već su vikinzi odšvrljali do Islanda, i dalje, Grenlanda, sve do Amerike. Od tada Atlantik više povezuje Evropu i Ameriku nego što ih razdvaja. U "Transatlantiku“ Colum McCann premrežuje ocean mnogim nitima što spajaju Ameriku i Irsku. Tu su Alcock i Brown. Oni će 1919. prvi preletjeti Atlantik, na prerađenom bombarderu tipa Vickers Vimy, sklepanom od drva i platna, spojivši avionskim letom Novu Englesku i Irsku.
Sedamdeset i pet godina prije njih u Irsku će doploviti i odbjegli rob i borac za slobodu Frederick Douglass. Alcock i Brown smrzavali su se iznad Atlantika u otvorenoj pilotskoj kabini, Douglass je ocean prešao prisiljen kao crnac voziti se u mračnom i zagušljivom potpalublju parobroda, premda je kupio kartu prvog razreda. McCannov roman kreće čas prema nazad, čas prema naprijed. Sto pedeset godina nakon Frederica Douglassa iznad Atlantika naći će se senator George Mitchell, posrednik u irsko-britanskim mirovnim pregovorima iz 1998. godine. On će Atlantikom jezditi u biznis klasi Boeinga 747, iz tjedna u tjedan leteći na linijama New York – London, London – Dublin, Dublin – Washington.
Na rubu tih povijesnih epizoda pojavljuju se likovi čiju povijest McCann stavlja u prvi plan. Kod Alcocka i Browna to je američka novinarka Emily Ehrlich i njena kći, fotografkinja Lottie Ehrlich. U Douglasovoj priči to je služavka Lily Duggan koja će krenuti za Ameriku. Lily Duggan u Americi će postati Lily Fitzpatrick. Zatim i Lily Ehrlich, a Emily Ehrlich biti će njena kći. McCann prati tu žensku liniju više od stoljeće i pol. Njihove sudbine, smještene na rubu povijesti, premrežuju Atlantik, i ispisuju povijest spajanja Starog i Novog kontinenta, Irske i Amerike. Lily je u Ameriku putovala „plovećim lijesom, plutajućim plovilom gubitka i groznice“. Nešto manje od stoljeća kasnije njena kći i njena unuka preći će Atlantik na plovećem vatrometu raskoši, brodu kojim se šeću mladići u smokinzima, dame s perjem u kosi, i gdje se u anti-prohibicijskom zanosu, tamo na pučini, čini "kao da je i sam zrak već trgnuo nekoliko čašica džina“.
McCann kao da je u svojoj literarnoj radionici, u svojoj književnoj garaži, sastavio fantastičan automobil, samo bez akumulatora; izložbeni model.
Transatlantik
McCannova priča o Atlantiku koji razdvaja i spaja ujedno je i njegova priča. Rođen u Dublinu (1965.) McCann od sredine osamdesetih živi u Americi. Kao i svaki Irac McCann je sanjao o Americi, gdje su "auti veliki poput barova“. Kao čovjek s genskom mutacijom koja ga uvijek tjera dalje i dalje McCann se nije dugo zadržao na jednom mjestu, čak ni kad je prešao Atlantik. Između novinarskih poslova i nastavka studiranja biciklom je prošao Ameriku, čitavih 12.000 kilometara. Potom je pao i Tihi ocean: književnim radom počeo se baviti početkom devedesetih u Japanu gdje je sa suprugom proveo godinu i pol. Ipak, Colum McCann je postao Colummom McCannom tek 2009. objavivši "Neka se veliki svijet vrti“. Roman je nagrađen i američkom National Book Award, i irskom IMPAC Dublin nagradom.
Književni portali McCanna navode ga kao američko-irskog pisca. Književnika s atlantske razmeđe, koji živi u Americi a piše o Irskoj, i vezi između Irske i Amerike. U tom smislu "Transatlantik“ je roman koji dolazi iz njegove autorske i identitetske jezgre. Kad krene s Alcockom i Brownom čitatelj pomisli da bi s njima roman mogao i završiti. Plovidba vikinške skupine preko Atlantika ili Alcockov i Brownov let priče su koje same za sebe pričaju priču o (trans)Atlantiku. McCann je odlučio povući preko oceana mnogo više niti. Izveo je to na način koji od "Transatlantika“ čini pokaznu vježbu američke književnosti XXI stoljeća… Ali ne i puno više od toga.
"Transatlantik“ je fini tekst, ambiciozni tekst, pametni tekst – sve što tekst treba biti. Knjiga se može preporučiti svakom, i zahtjevnom i manje zahtjevnom čitatelju, i iskusnom i neiskusnom. Može se dugo držati uz uzglavlje kreveta, na noćnom ormariću, u blizini ruke i oka. Ili se smjestiti na počasno mjesto na polici. Ali "Transatlantik“ nije veliki roman. Neke priče se previše automatski spajaju, nekima jednostavno nedostaje prave supstance.
McCann kao da je u svojoj literarnoj radionici, u svojoj književnoj garaži, sastavio fantastičan automobil, samo bez akumulatora; izložbeni model. "Transatlantik“ je superiorni literarni organizam, ali bez prave iskre, onog literarnog "gena ludila“.
Dešava se to. Nisu ovakvi promašaji rijetki. Niti su za odbaciti. Dapače, nekad i oni govore o veličini autora kao i njihovi veliki romani.
Transatlantik
- Prijevod: Ozren Doležal
- Profil 01/2015.
- 260 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789533133768
McCann promišlja identitet i povijest u velikome svijetu, koji iz godine u godinu postaje sve manji i čudesniji. Roman "skače" s kontinenta na kontinent, iz stoljeća u stoljeće, predstavljajući paletu vješto izvedenih likova, kako povijesnih, tako i onih izmišljenih.