Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Esej • Piše: Darija Žilić • 29.10.2013.

Crvena linija

Strpljivo stojim u redu na istanbulskom aerodromu, sa još jednom sudionicom pjesničkog festivala u gradu Ordu, koji se nalazi na obali  Crnog mora. Ispred nas stotinjak ljudi, ali čini se da sve ide brzo, obična rutinska kontrola putovnica. Pogledavam već prema izlazu, prema duty free shopu. Već mislim o tome kako ću uskoro mirisati parfeme. To je neki ritual - u pauzi, između dva leta, mirisati cvjetne i one druge mirise sve dok se posve ne omamim...

Kolegica iz Srbije konačno dolazi na red i odlazi na pregled prtljage. Ja zastajem na crvenoj liniji, čekam, pa prilazim šalteru, predajem putovnicu i pogledavam usput  blještavilo s druge strane. No službenik počinje sumnjičavo vrtjeti moju putovnicu, pogledava čas mene, čas dokument. I onda zove telefonom, provjerava. I upućuje me na svog šefa. Njemu zbunjeno objašnjavam da sam pozvana u Tursku na pjesnički festival, da hitno moram na let. Na kraju, on me pušta. Za to vrijeme, budući da se sve odužilo, naš je avion već poletio, a o daljnjim komplikacijama uopće ne bih govorila. Sjedile smo pokunjeno, kolegica i ja, i nakon što smo dogovorile drugi let, ja sam odustala od odlaska u duty free. Samo sam sjedila na klupi, točno kraj vrata na kojima će uskoro biti označen novi let.

Pitala sam se zašto sam baš ja bila sumnjiva, od svih tih ljudi. Na povratku ponovila se ista priča. Isti sumnjičavi pogled. Je li bila problematična moja putovnica u kojoj su, jedna pored druge, bile američka i iranska viza, ili svi ti pečati? Tko bi znao. Nisam u cijeloj priči spomenula bitan detalj, a niti neću, jer zvuči prestrašno. Čuvamo ga kolegica iz Srbije i ja, u ružnom sjećanju... Naime, odavno sam se uvjerila da upravo oni koji nemaju zle namjere, mogu prvi nastradati. A možda i nije normalno da pisci putuju na razna mjesta, samo kako bi čitali svoje tekstove i družili se s ljudima iz različitih kultura? Jednom sam čitala da su putovanja ionako dokolica i bez nekog smisla.

Sjetila sam se Meše Selimovića koji je napisao da je zlo uvjerljivije, da je u dobro puno teže povjerovati i dokazati ga. U međuvremenu, zaboravila sam na taj mali događaj. U tom trenu činilo mi se strašnim, ali kasnije, s odmakom, sve je bilo tek blaga ironija - normalno je da te provjeravaju, dotiču prstima, skidaju, ispituju. Zapitala sam se i tko zna koliko je onog dana u redu bilo ljudi koji su možda u Tursku išli iz tko zna kojih razloga. Aerodromi nisu mjesta ugode, zato i volim mirisati parfeme, da sve to oko sebe lakše podnesem - sve te provjere, gužvu, energije koje se miješaju.


Crvena linija. Na jednoj izložbi u Turskoj gledala sam konceptualni rad u kojem se spominje crvena linija i tko sve smije ili ne smije preći preko nje. Uostalom, zapitala sam se zašto i ne bih bila sumnjiva? Nekada sam po svijetu putovala, a ispred mog imena stajalo je ime države iz koje dolazim. Pritom u toj državi nisam niti postojala, nisam imala ljudskih prava. Kako se to dogodilo?  Priča je duga i za nju, na kraju, odgovorni su pojedinci, koji moraju brinuti o sebi. Dakle, ja sama. Slažem se, slažem, nedopustivo, ludo, iracionalno. Bez smisla. No sve se to može desiti u trenu. Izgubiti prava.

I onda, davno, kad je rat još trajao, kad su nestala ta prava, postojao je strah. Da se jednostavno dođe do Institucije i da ih se zatraži, jer to je nešto posve normalno. No što ako se pojedinac, u jednom trenutku, boji Institucija, zbog raznih razloga? Što ako pojedinac ili pojedinka, a lakše mi je pisati o tome u trećem licu, ima neke svoje strahove, blokade? Da se jednostavno  smrzne pred Institucijom. Da dođe položiti ispit, stane ispred zgrade, zaledi se, pa ode onda brzo, prvim tramvajem u nepoznatom smjeru.

Da, teško je to pojasniti. Čini se da svaki čovjek prvo brine o sebi, svome poslu. No ima i onih koji nisu takvi. Jesu li to samoubojice? Žene samoubojice. Takvu mi je pjesmu poslao poznanik.  S tim naslovom. Možda i ti službenici negdje prepoznaju takve osobe, pa ih odmah dožive  kao žene - teroristice, samoubojice? Pretjerujem, ali vraćam se sada priči, pitanjima. Dakle, što ako takvi strahovi postoje i što ako takve osobe nisu u stanju riješiti svoja prava? Oni se tada nalaze niti na nebu, niti na zemlji. Kome pripadaju?

Mogu na primjer, raditi, biti aktivni u svojim zajednicama,  ali ih nitko, posebno ako im ne nudi stalan posao, za sve to neće niti pitati. Niti će Državi biti čudan taj apsurd, niti bilo kojem borcu za ljudska prava. Koliko je samo seminara, emisija, tekstova posvećeno ljudskim pravima.  No je li se radilo o borbi za konkretne ljude? Kako su ti isti aktivisti pozivali moga oca, da ga pitaju za koga će glasovati? AIi on je, kao i njegova (naša) obitelj, bio posve sam tamo davnih devedesetih. Mještoviti brakovi su, čitam, naci-program komunista. Kome pripadaju djeca iz tih brakova? Napuštaju ih svi, jer nikome nisu po volji. Ostaju sami, sa svojim malim obiteljima,  u svojim kućama, zatvoreni. Kreću se, ponešto i rade, ali ipak mogu istovremeno biti izbrisani.

Prije puta u Tursku kupovala sam hrvatske  zastavice. Trebali smo, kako je organizator festivala naglasio, s tim zastavicama nastupati u povorci po gradu i predstavljati svoju zemlju. Jedva sam u Zagrebu pronašla  tkanene zastavice. No na Crnom moru padala je kiša tog dana, pa povorke nije bilo. Zastavice su ostale u koferu, sada su ovdje u Skopju, u stanu u kojem boravim za vrijeme jedomjesečne stipendije. Jedan pjesnik iz Pariza nije htio predstavljati svoju zemlju, već se deklarirao kao Alžirac. U Alžiru su živjeli njegovi židovsko-poljski rođaci. On se borio za nezavisnost Alžira. U Francuskoj nema podršku. Zato je Alžirac.

O svemu tome razmišljam ovih dana. U Skopju je južina, šećem gradom punim spomenika i s lijepom čaršijom. Kupila sam ondje i knjigu Meše Selimovića i Crnjanskog. Uživam čitajući njihove mudre misli. I uz rad, nalazim dovoljno vremena da mislim o svemu, o novim potezima, o borbi.  Nedjelja je, na štednjaku se kuhala glavica karfiola. Stan je  prazan, mirisao je na kavu. A ja sam mislila baš o tome kako se pisanjem oslobađaju strahovi i kako nestaju laži. Male bijele laži. Onih koji nisu niti na nebu niti na zemlji, koji žive u svojim svjetovima izmišljenim, za koje ne postoji razlika između sna i jave. Možda ih baš putovanja natjeraju da se suoče s velikim zgradama i konačno pobijede strahove...  

Šetala sam i danas centrom grada.  Neki dan vozila sam se autobusom turističkim po centru. Vidjela sam memorijalni dom posvećen makedonskim Židovima koji su stradali u logoru Treblinka. Vidjela sam i groblje francuskih vojnika, koji su stradali u Makedoniji, u drugom svjetskom ratu.  Za vrijeme te vožnje mislila sam ipak najviše o Romima. Posjetit ću njihovo naselje Šutke. Nekako osjećam da se novo zlo sprema i da su Romi širom svijeta, ugroženi.

Sunce je, južina, sve se naizgled čini veselim, ali ispod svega toga...


**

Ovaj prozni esej dio je nove knjige proznih zapisa Darije Žilić pod naslovom "Izvan kuće" (Teheran-New York), koja uskoro izlazi u izdanju izdavačke kuće Biakova.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –