Damir Avdić : Kuda sestro
Prošlo je pet godina od jednog od većih skandala u svijetu umjetnosti, a i na područu etike. Izazvao ga je američki umjetnik Daniel Edwards izloživši "posmrtnu masku" legende bejzbola Teda Williamsa. Model za masku bila je dekapitirana i duboko smrznuta glava pokojnog sportaša. Izložena je u Chelsea District First Street Gallery. Original "bivše" glave pohranjen je u metalnoj kutiji ispunjenoj tekućim dušikom, u Scottsdaleu, u Arizoni, u Institutu za produženje života Alcor. Tamo Williams čeka dan kad će ga medicina oživjeti.
U galeriji, maska ne čeka ništa. Jedno od pitanja koje su postavili etičari estetike , kunstmaheri i kritičari, vezano je uz vezu mjesta na kojemu se umjetnina izlaže i autonomne estetske vrijednosti samog umjetničkog djela. Pojednostavljeno, to bi bilo kao: bi li taj odljev, omogućen posuđivanjem zamrznutog kontejnera za mozak bio artefakt da ga je Edwards prislonio uz ogradu kioska na Manhattanu? Ili bi u tom slučaju umjetnik završio u ludnici?
Negdje na Turniću, ne baš nevidljiva, stoji bijela plahta kojom je obmotana ograda. Na protestnoj plahti boja koje simbolizira osobnu, narodnu i međunarodnu predaju i tako, bit će ironizira, piše otprilike ovo: "zbog nafte su pola Azije sahranili / a nama sude jer smo se branili". Pa ne SAD, i ne EU! U knjizi Damira Avdića nalazimo sljedeće stihove:
"Demokratija je zabluda / podvala kapitalizma / kako bi organizovani kriminal / mogao nesmetno da djeluje." Ne otvara li i ovo pitanje mjesta? Jer bi li bijela plahta - da ju se preseli unutar korica knjige - postala umjetnički apel? I bi li ovaj katren, da ga se natakari na lancun, bio apel prolaznicima kojega komunalni redari zaobilaze? I bi i ne bi, jer, tko mi je kriv da stvari, a sve u želji da ih postavim na mjesto, gledam očima modernizma.
Ograde su odavno pale, a utopija je, pretopivši svemjesto i nemjesto, eto, ima već administrativno čitano, barem pola stoljeća, samu sebe ujedinila. Nema više mjesta na kojemu odavno nije ispisana poruka. I nema više mjesta koje nije prazno. I tu je tragika, opasnost i panika trenutka u kojemu živimo. Sažeta u paradoksu nemogućnosti ispunjenja praznine. Praznine koja nije odsutnost nego prisutnost Ničega!
"Navuci moju kožu / ne pitaj za broj" formula je kojom Avdić primatelju nudi perspektivu: univerzalni partikularizam, sveopća individualnost, ili, svi se valjuškamo u istim govnima: neki to imaju volje i vremena izreći, a neki, samo nijemo voze pored plahti koje se, pitanje je trenutka, mogu pretvoriti ili u kilometre gaze za previjanje rana, ili pak u novu krpu, ovog puta crvenu kojom će se mak, još jednom pokušati istjerati, na crn? bijel?... konac.
Ova i mnoga slična pitanja otvara knjiga za koju korice kažu da će "onoga tko Damira još nije slušao (natjerat) da posegne za njegovom glazbom, a onoga tko ga je slušao da posegne za ovom knjigom". Knjiga otvara i vječno pitanje, treba li riječi koje su neodvojivi dio glazbeno-tekstualnog paketa ovako sabirati i publicirati, jer, čitajući ih, i onaj koji ne zna za njihovu glazbenu nadopunu, iste pjevuši?
Ili, a ovo opet cendra srednjevječni modernist u meni, se sve oko uklapa u savršenstvo svemjesta / nemjesta. Knjiga je žestoka i tržišno mudra: u potrazi za nosačima zvuka, navodi na dopunsku potrošnju. A sama kaže, para nema.
Damir Avdić: "Kuda sestro"
Algoritam, 2011.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )