Daniel Kehlmann : Slava
Ako su ljudi u stanju svezati si kravatu oko vrata, ako misle da u tome nema ništa čudno ni sporno, onda je sve moguće. Pa i slava. Daniel Kehlmann mladi je njemački pisac (u srednjim tridesetima) dobro predstavljen hrvatskoj publici. Osim „Slave“ objavljeno je još sedam njegovih knjiga, među njima i veliki hit „Mjerenje svijeta“, koji je autoru iz prve ruke priskrbio temu za ovu zbirku priča.
Kad mi je dopala šaka, pomislio sam – ili sam mislio da mi je netko rekao, ne sjećam se točno – kako se u „Slavi“ Kehlmann izruguje vlastitom statusu, ili, u najmanju ruku, izvještava o svom paradiranju po svijetu s kravatom oko vrata, tijekom igranja uloge ozbiljnog, mladog i slavnog pisca. Međutim, radi se o zbirci priča čiji je osnovni provodni motiv slava u njenim raznim uobličenjima.
Da se primati naše pod (ili nad)vrste izvrsno osjećaju u atmosferi cirkusa nije nikakvo posebno čudo jer smo tako uzgajani: još od onih prvih nesretnih rođendana kada se uglavnom uspješno u ljude usađuje cirkuski, krabuljaški, karnevalski i paraderski poriv čije će smjernice većina egzistencija ponizno pratiti tijekom cijeloga života. Provesti na pozornici, pa makar i tričavih pet minuta, u potpunoj je suprotnosti s „bezimenom slavom“ koju s tipičnom dozom humora, preporuča Chuang Ce: biti nepoznat kao zadnja baba (ili zadnji dida), ali besprijekoran; biti neupotrebljiv kao kvrgavi panj, no vječan. Čudan je Tao, ali očito da je slava još čudnija.
Devet je priča Kehlmann posvetio ovom, u biti, ispraznom fenomenu. Tako da možemo čitati duhovitu skasku o životu spisateljice koja zaglavi negdje u nekoj od ruskih državica, bez papira, bez novaca, bez mobitela... i tu počinje problem. Kafkijanska priča koja nije izvedena tehnički posve korektno: OK, mobitelski signal ne prolazi, ali gdje su, dovraga, ovi obični telefoni? Mobiteli jesu rasteretili ljudsku memoriju, pa podosta pripadnika vrste više ne zna nijedan broj napamet, čak ni svoj, no ipak... postoje informacije. Međutim priča je, zažmirimo li na oba oka, pa onda jednim povremeno trepćemo, dosta zanimljiva. Ima atmosferu. Kafkijansku. Ili je pravo ime Dino Buzzati?
Moguće se zamisliti kako negdje, nekome, vitlamo značajem vlastite osobe, a da to u zatečenome svijetu nikome ništa ne znači. A da osim tog vitlaja, ne poznajemo nijednu drugu vještinu preživljavanja. Jer, osim o slavi (to bi ipak bilo prejednostavno) „Slava“ je posvećena i preživljavanju. Evidentno je kako autor preživljavanje smatra dovoljno intrigantnim da slavu, promotrenu iz ovoga kuta, bez ikakva problema može prikazati kao besmisleno majmuniranje. Koliko kondicije ponestane čovjeku koji je „uspio“ u životu? Uspio u onom ni po čemu taoističkome smislu...
Jedna priča posvećena je zamjeni identiteta. Poznati glumac, umoran od sama sebe, počne nastupati kao imitator vlastita lika. Dobija i usmjeravajuće savjete, stupa u vezu s nekom ženom koja ne zna ništa o njegovu pravom identitetu; prva je to veza nakon milijun godina u kojoj uživa – netko je s njim zbog njega a ne zbog njegove slave. Međutim, jadan je. Novaca može zaraditi malo. Kao imitator onog pravoga sebe blijeda je sjena pravih imitatora. Kao da nema nijednu realnu sposobnost, ništa naplativo. Luksuz njegova „prava“ života pao je s neba i nema veze s njim. Rezultat je nekakve čudne, neosobne matematike, gdje konačni zbroj uopće ne ishodi iz slaganja pojedinačnih kvaliteta na hrpicu.
Kehlmann ovdje umnaža perspektive, odnosno simulakrira stvarnost barem još jednom: zamišljena stvarnost nema veze s realnošću. Realnosti glavnoga lika bliži su lažnjaci, nego pravi glavni lik, i tako dalje. Kraj je opet malko upackan, Kehlmann radi onaj okretaj zavrtnja više, što ga preporučuju James i Borges, ali mu pritom puca šaraf: lik dolazi pred svoju kuću, tamo ga ne prepoznaju. Bezveze. Ići do kraja, ne znači bezglavo zalutati, nego znači ići do kraja. Ali i ova priča ima atmosferu.
Kehlmann je talentiran. Ali se teško ne upitati što bi u istoj situaciji od priče napravio Vonnegut. Ili Ballard. No, i Vonnegut je započeo zbirkom priča iz kojih se ne bi dalo zaključiti kako će ikada napisati „Hokus pokus“. O čemu u jednoj drugoj knjizi istoga nakladnika piše i Kehlmann. U priči se, dakle, sreću i razgovaraju dva imitatora slavnoga glumca, slavni glumac koji glumi da je imitator i pravi imitator, koji glumi da je glumac. Od toga mjesta pa nadalje sve je moglo ići i drugim tijekom. Prva priča u zbirci, „Glasovi“, prilično je dobra. Opet atmosfera, pomalo nedorečena, tajnovita, tipu zvoni mobitel, zovu ga kojekakve žene o kojima nema pojma tko su, nude sastanak, klasična zbrka nastala kao posljedica krivoga broja.
Inače, zbirku se preporuča čitati i kao labavi roman. Likovi šeću iz jedne u drugu priču, a i situacije su tematski natkriljene. Kehlmann se osobito nabrusio na Miguela Auristosa Blancosa, autora knjiga za samopomoć. Živi negdje u Latinskoj Americi, nosi prsten sa sefirom. Zefir? Miro Gavran nije. Paulo Coelho? Uglavnom, lik ima opsesiju pištoljem, kojeg drži blizu pisaćeg stola, i u nekakvom perverznom ritualu naslanja si ga na čelo, stavlja u usta i slično, misleći pritom kako je suzdržavanje od suicida, odbijanje zadavanja te vrste udarca svima pobožnima ovoga svijeta, možda vrhunac njegova života. Isotvremeno je napisao, kao odgovor jednoj opatici na pitanje zašto postoji zlo, iskren odgovor koji je sadržavao stvari koje on uopće nije mislio, nego su jednostavno bile istina. A on nije mislio istinu. Autor knjiga samopomoći drži cijev u ustima i zamišlja uklanjanje svojih knjiga s polica i tezgi, zamišlja problijedjele kućanice i zapanjeno svećenstvo.
U priči „Rosalie odbija umrijeti“ Kehlmann daje direktan prijenos odnosa pisca i lika, to je svojevsni reality show iz spisateljske radionice. Liku je preostalo samo umrijeti, pisac odlučuje da se lik eutanazira, lik se buni i s pravom ga pita zašto, jer, on je taj koji odlučuje. Ona, sa svoje strane, odbija umrijeti. U Švicarskoj rade eutanaziju, Kehlmann špota lika, gurka ga tastaturnim moćima i utovaruje na vlak; ova se simpatična likica tome opire koliko je to u mogućnosti jednoj izmišljenoj osobi, i prilično dobra, mjestimično čak urnebesna priča ide svome kraju. Tko li će pobijediti?
Kehlmann je zanimljiv spisateljski glas, a i tehnički je posegnuo za nekim danas pomalo i potisnutim finesama, poput metatekstualnosti, koju, unatoč prigovorima, ne rabi štreberski nego instinktivno. Kao u onoj staroj japanskoj samurajskoj priči (koja bi se svidjela Lafcadiu Hearnu, odnosno Koizumi Yakumou) o samuraju koji je svršio sve teške samurajske škole ali je, usput, izgubio instinkt. Pa ga je sad lakše ubiti u mraku. Pisanje, ono pravo, žestoko, uvijek je pisanje u mraku, i omjer svladanih tehnika i instinkata kod Kehlmanna je i dalje na ovoj intuitivnoj strani. Intuicija gorile i nježnost leptira, eto što je potrebno da bi se, ugrubo, napisala dobra priča.
Kehlmann ima nježnost slona, povremeno je baš trapav, a njegova razrogačena razjeđenost piscima knjiga samopomoći je u najmanju ruku dirljiva – pisci knjiga samopomoći jesu varalice, i to odreda, ali su i psihopate, i to takvih razmjera da ni timovi vrsno utreniranih psihijatara ne bi mogli ništa do u nemoći kršiti prste pred zbrkama u njihovim glavama. Pišući priču o ovakvim slučajevima Kehlmann ne pokazuje samo prezir, nego i svojevrsni aktivizam, neelitnost, nesusprezanje pred banalnim, od kojeg ne treba uvijek bježati u kulu bjelokosnu čiste literature (ona ionako ne postoji, osim kao umišljaj, dosta čest na domaćoj sceni) – ponekad mu je potrebno suprotstaviti ogledalo, kao što je to napravio Kehlmann.
Nekakva hrvatska inačica ovakvog pisanja izvrsno bi se, pišući, zabavila, ako bi joj protagonista bio tzv. elitni, umjetnički pisac recentnoga hrvatskog trenutka: u toj se sferi redovito smješta najviše nepodnošljivo pretencioznog kiča, nemarno zabašurenog neprovarenim lektirama, hrpom citata iz koje naši sadašnji i budući akademci proviruju povremenim ljepilačkim sposobnostima ulančavanja tuđih mišljenja. Gro se šodera krije po Akademijama i oko njih, ne po vašarištima hitnog oporavka bića. S neznanjem je problem što još od Perikla vlada sposobnošću da užasno učeno zvuči te da mu ne pada na pamet da se ubije. Ali uglavnom nije potrebno biti baš Platon da bi ga se razvalilo.
Daniel Kehlmann: "Slava"
Prijevod: Latica Bilopavlović Vuković
Fraktura, 2011.
(Tekst je prethodno objavljen u Zarezu)