Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Nenad Bartolčić • 17.11.2010.

Daniela Tkalec : Prvo kvaliteta i odabir, a onda kalkulacija

Nenad Bartolčić : Od osnutka 2003. godine, nakladnička kuća Scarabeus izdaje stručne i popularne naslove s područja filozofije, psihologije i drugačijeg (alternativnog) pogleda na povijesne i aktualne teme, pobuđujući interes za nova područja humanističkih i prirodnih znanosti. Kako ste se odlučili pokrenuti vlastitu nakladničku kuću s izrazito, za naše prilike, nekomercijalnim programom?

Daniela Tkalec : Ponajprije sam sebi htjela osigurati posao odnosno prijevode uistinu vrijednih naslova s područja koja su me oduvijek zanimala i s kojima sam se bavila još davno. Koje sam oduvijek htjela čitati. Pritom mislim na psihologiju, stare kulture i civilizacije, stare majstore čija je aktualnost i danas neosporna, a koji dosad nisu bili prevođeni na hrvatski ili srpski jezik. Ili na bilo koji slavenski jezik, kao što je primjerice slučaj s čuvenim Goetheovim "Učenjem o bojama" koje smo objavili u dva sveska.

Takvi su naslovi, naime, svakom prevoditelju izazov. Također, u određenim krugovima postojala je velika potreba za takvim knjigama koje su s izdavačkog aspekta sve samo ne lukrativne. Osim toga, nekoliko godina bavila sam se vođenjem izdavaštva pri Waldofskoj udruzi te u SOS-DJEČJEM SELU HRVATSKA, gdje sam "ispekla" neka znanja vezana uz potrebe izdavaštva. U jednom trenu sam naprosto znala da bih to željela raditi za vlastitu 'kuću' koju sam zamislila kao malu manufakturu "Fabergéovih jaja".

Kroz ponudu naslova "drugačijeg pristupa" Scarabeus naklada otvara prostor za upoznavanje s aktualnim temama iz novog kuta gledišta, kao i s pomalo zaboravljenim autorima. Dakle, sve samo ne ono što je trenutno "in", a to je hrabar izbor. Možete li ukratko predstaviti profil, ideju vodilju vaše izdavačke kuće?

Nije mi padalo na pamet objavljivati nešto zato što je "in" - ja takve naslove uopće ne zapažam niti to smatram izazovom. Ideja je upravo bila ta da se objavljuju naslovi koji su trajnije prirode, oni koji su potrebni na našim sveučilištima, koji iniciraju transformaciju, koji su se oduvijek željeli čitati, a nisu bili prevedeni. Pritom mislim na prijevode nezaobilaznih klasika pa sve do recentnih izdanja stručnih naslova koje su mi sugerirali meritorni stručnjaci za neka znanstvena područja.

Naime, još za vrijeme studija sam primijetila da se kolege s "nejezičnih" odsjeka silno muče sa stručnom literaturom koja je mahom bila na stranim jezicima i koju si si sami prevodili. To me je potaklo da se na tim odsjecima kod nadležnih raspitam za naslove prema kojima bi voljeli raditi i uvrstiti ih u svoj nastavni program.

Iza vas je skoro tridesetak objavljenih naslova, statistički gledano, to je otprilike 5 naslova godišnje. Da li ste planirali više, jer prema nekim kalkulacija bavljenje nakladništvom u Hrvatskoj teško je s produkcijom manjom od barem desetak novih naslova godišnje?

Scarabeus je one-man-band naklada sa sjajnim suradnicima koji nisu stalno zaposleni, već rade honorarno. Riječ je mahom o ljudima s dugogodišnjem iskustvom u kulturi, o eminentnim stručnjacima za područja kojima se bave, animatorima kulture, umjetnicima, autorima stranim i domaćim te suradnicima znanstvenih instituta. To je jedan od razloga koji omogućava tako malu godišnju produkciju i snižava troškove. Scarabeus funkcionira od kuće ili, kako bi se reklo, "iz špajze".

Drugi je razlog taj da naslovi kao što su Goetheovo "Učenje o bojama" ili Paracelsusova "Živa baština" ili pak "Boga gledati" od Hildegard von Bingen naprosto iziskuju potrebno vrijeme za prijevod, koje nerijetko prelazi i dvije godine. Artistička godina se, nažalost, ne poklapa s onom fiskalnom. Tu je potrebno vrijeme da bi se postigla kvaliteta i da tekst "odstoji", a to je najvažnije. Kao uostalom i mnogim čitateljima koji su prepoznali Scarabeusova izdanja i koji zovu i komplimentiraju knjige.

Tko je rekao da lovorike nisu hranjive? (Werfel se zacijelo samo šalio.) Ima različitih oblika "splativosti" i bogaćenja - ne nužno ono materijalno. Dakle, prvo kvaliteta i odabir, a onda kalkulacija. Naoko bezumno, ali samo naoko.

Mnoga od vaših izdanja su ona zahtjevnijeg karaktera, gdje se npr. prijevodu mora posvetiti i više pažnje nego li u slučaju kakve lakše beletristike, što na kraju, uz malu nakladu, zasigurno i dodatno poskupljuje njihovu produkciju?

Da, kao i konačnu cijenu. Cijela biblioteka "Hermetica" predstavlja takav tip najskuplje proizvodnje knjige - od najzahtjevnijih prijevoda starih autora s jezika koji se stalno mora rešerširati, sve do tvrdog uveza i šamoa-papira. Takvi naslovi naprosto iziskuju finoću i pomnost izrade, kao i tvrdi uvez. To su bibliofilski naslovi, mahom klasici, koji ne mogu biti objavljeni u paper-backu. A to se cijeni - od tiskara koji s najvećom pomnošću izrađuju takve knjige do kupaca koji se za njih odlučuju bez obzira na cijenu.

Koji su vam naslovi do sada bili najuspješniji, za koje je pokazan najveći interes?

Goetheovo "Učenje o bojama", pogotovo 2. sv., i Paracelsusova "Živa baština", a objavili smo i Sedlmayrovu "Umjetnost i istinu" već u 2. izdanju. Premda i neki drugi naslovi izazivaju veliko zanimanje čitalaca - cijela psihoanalitička biblioteka "Anima", ali i neki povijesnoumjetnički naslovi za koje se čulo i izvan naših granica.

Pritom mislim na Bätschmannov "Uvod u povijesnoumjetničku hermeneutiku" i Sedlmayrovu "Umjetnost i istina" koje su 'kunsthistoričari' naručivali iz Srbije. Ili pak neki psihoanalitički naslovi koje su naručivali iz Slovenije i Švicarske.

Da li je Hrvatska dovoljno veliko tržište za izdanja koja izdajete? Koje su prosječne naklade vaših izdanja?

Prosječne naklade Scarabeusovih izdanja su najstrože čuvana poslovna tajna ... U svakom slučaju, naklade su takve da opravdavaju cijenu knjiga. Što se tiče Hrvatske kao tržišta, naša izdanja su zapravo namijenjena širem tržištu Ex-Juge. Naime, prijevod knjige kao što je "Učenje o bojama", primjerice, naprosto traži da se ponudi na tržištu bivše Jugoslavije. Ne predstaviti i ne pokazati takva izdanja zamijerio bi mi valjda i sâm Goethe.

Da li ste pokušali plasirati vaše knjige i na tržišta u regiji, npr. u Srbiji?

Razmišljala sam o tome da otvorim podružnicu u Beogradu. Prije dvije godine posjetila sam Beogradski sajam knjige s namjerom "kulturne ekspanzije", što se pokazalo vrlo plodonosnim. Prošle godine sudjelovala sam na tom sajmu u vidu izlagača, gdje se pokazalo da vlada velik interes za naša izdanja.

Također, ostvarila sam vrlo uspješnu suradnju s jednom beogradskom izdavačkom kućom, Fedon, sličnoga profila, kojoj sam prodala prijevod "Snova" Marie-Louise von Franz, naslov koji će uskoro biti zajednički predstavljen u Beogradu. Jako se tome radujem. Vidjet ćemo još što će biti s idejom otvaranja podružnice u Beogradu, premda bih to rado učinila.

Ima li naslova koji su vam donijeli razočarenje, mislim u prvom redu na recepciju na tržištu tj. broj prodanih primjeraka?

Naravno. Najradije to ne bih spominjala, no oba Morinova naslova pokazala su se ne osobito uspješnima, a bili su najskuplji u smislu autorskih prava i proizvodnje. To je nešto što se zapravo mora oprostiti samome sebi, jer to nitko nije mogao unaprijed znati. U protivnome ne bi to ni napravio. Iz svakog takvog debakla, međutim, stoji škola koja je vrijedna zlata.

Kako biste, iz nakladničke perspektive, ocijenili proteklih godinu-dvije?

Preživjeli smo, a to je najvažnije. A uspjeli smo i objaviti ono što je bilo planirano. I to vrlo zahtjevne i skupe naslove kao što su "Boga gledati", "Snove", "Talismane i amulete" i druge "delicije". Dakle, bila su dobre.

A što iz iste perspektive očekujete u 2011.?

Isto to - preživjeti i ostvariti započeto.

Što je po vašem mišljenju proteklih nekoliko godina bitno obilježilo događanja na hrvatskom tržištu knjiga?

Ono što je obilježilo i hrvatsku kulturu, kulturna događanja i život općenito. Silno poseljačenje "nacije", trivijalizacija svega, pojava šunda raznih oblika i isto takve literature u vidu autobiografija raznih novopečenih starleta, kao i njihova promidžba u medijima. To je tužno. Skoro sam se onesvijestila kada sam čula da je jedna takva autobiografija prodana u 47 000 primjeraka! To je netko ipak morao kupiti. E, to je alarmantno.

Da li sadašnji broj knjižara, njihova profiliranost i disperzija u Hrvatskoj odgovara profilu i produkciji Scarabeusa?

Voljela bih da je profiliranost pojedinih knjižara bolja, pogotovo kada je riječ o mnogobrojnim knjižarama nekih knjižara koji su ujedno i veliki nakladnici. Međutim, postoje neke zanimljive male privatne knjižare koje svojim zahtijevnijim kupcima nude mogućnost kupnje onih knjiga koje nigdje nisu bile posebno promovirane. Pritom mislim na knjižaru Pontes iz Krka, Algebru iz Dubrovnika, Morpurgo iz Splita, Novu iz Osijeka, koje svako toliko naručuju naša izdanja.

Knjižare kakve volim nisu mega-storeovi, već one manje i intimnije s pasioniranim prodavačima koji vole i prepoznaju dobru knjigu. Umjesto mega-pultova i kafića za posjetitelje, knjižare bi, po meni, kupcu ponajprije trebale ponuditi dobru fotelju, da se zavali i vidi da li mu se knjiga sviđa. Dosad, međutim, kod nas nisam nigdje naišla na takvo što.

Pitanje koje postavljamo svim nakladnicima... koji su najveći problemi s kojima se suočava vaša nakladnička kuća, gdje im vidite uzrok i kako mislite da ih je moguće riješiti?

U plasmanu, rabatima najvećih knjižara koji su, kao što sam već rekla, ujedno i najveći nakladnici u nas i šire, pa forsiraju svoje naslove, bez obzira na njihovu kvalitetu. Pitanje rabata je također velik problem, jer 45% rabata je, prema mome sudu, lihvarski. "Pilana pola-pola" - u ime čega? Stvaranja nečijih imperija bez vizije? K tome su oni koji knjige prodaju nedovoljno stimulirani i upućeni, pa se nerijetko stječe dojam da ne bi umjeli prodati ni krumpire a kamoli knjige.

Kako procjenjujete razinu i učinkovitost organiziranja knjiškog ceha u Hrvatskoj?

Nisam kompetentna za takav odgovor, premda o tome imam svoje mišljenje. Biti mali izdavač ima svoje prednosti. Politika nikako da odstupi sa svih pozicija koje je prigrabila. Nisam dio toga ceha niti mu pripadam. Jedini ceh kojemu pripadam je onaj umjetnički i prevodilački u kojemu me smatraju klasnim neprijateljem, što je jako smiješno s obzirom da sam prvenstveno prevoditeljica a onda tek nakladnica, ali je i istinito. Tek sada je to prava pozicija "hodanja po hrptu noža", što je filozofski gledano vrlo zdravo.

Da li ste zadovoljni u kolikoj mjeri dobivate potporu za izdavanje odnosno otkupom za knjižnice svojih izdanja? Da li je danas u Hrvatskoj uopće moguće održati nakladnički koncept poput vašeg bez znatnijih subvencija države?

U svakom slučaju, zadovoljna sam što su Scarabeusova izdanja od samog početka prepoznata od strane Ministarstva kulture RH, a u posljednje dvije godine i Grada Zagreba, i da smo još uvijek "u điru". Sve ostalo bilo bi nerealno. Izdavačkoj kući autorskoga profila kakva je Scarabeus je, razumije se, nezamislivo baviti se ovim poslom bez potpore državnih institucija i većih stranih fondacija poput Goethe-Instituta ili Francuskog ministsarstva kulture i veleposlanstva u RH i Ministarstva kulture Republike Austrije s kojima smo dosad nekoliko puta surađivali.

Zato smo i toliko oprezni pri odabiru svakog naslova čija kvaliteta, vjerujem, opravdava aplikaciju za potporom ili otkupom. Ipak, voljela bih da se Ministarstvo znanosti konačno na odlučniji i efektivniji način uključi u takve izdavačke pothvate, koji nerijetko nadmašuju rad nekih znanstvenih institucija, kako bi se uistinu mogli objavljivati svjetski poznati i priznati znanstveni naslovi koji bi bili više nego dobrodošli i toplo prigrljeni na našim fakultetima. Sada mi pada na pamet barem tridesetak sjajnih znanstvenih naslova i edicija na koje, međutim, u situaciji kakva je ova ne smijem ni pomišljati.

A kako vaša izdanja prolaze na otkupima za knjižnice od strane nadležnih ministarstava?

Dosad je uglavnom otkupljivano 100 primjeraka po naslovu, a unazad prošle godine pedesetak, osim u nekim slučajevima 100. Odgovor na to pitanje je zapravo identičan prethodnome.

U svijetu se svako malo aktualiziraju rasprave o sudbini klasične knjige u odnosu na brzi razvoj tehnologija, pojavu elektroničkih knjiga, čitača knjiga... kako vi gledate na to? Pripremate li se i Scarabeus za digitalno doba knjige?

Beskrajno sam staromodna kada su u pitanju tehnologija i informatika koje je gotovo nemoguće pratiti. Volim miris papira i listanje knjiga, kopanje po knjigama i preslagivanje istih, pa ni ubuduće ne mislim raditi na drukčiji način. Ipak, II. svezak "Učenja o bojama" opremljen je didaktičkim dvd-om u trajanju od 52 minute koji uz "Tablice boja" čini važan sastavni dio te knjige.

Doznala sam za taj film radeći na prijevodu od urednika, Vladimira Gudca, koji je njime bio oduševljen, a u što sam se i sama uvjerila kada sam ga pogledala. Znati za to i ne objaviti zajedno s knjigom koja je objavljena točno 200 godina nakon što je izašla u Njemačkoj bilo bi suludo. Prijevod i postprodukcija dvd-a su, naravno, dodatno prolongirali samu produkciju, ali vrijedilo je. Evo, jedino u takvim iznimnim slučajevima.

Kako ocjenjujete način na koji hrvatski mediji prate knjigu?

Onako kao što prate i kulturu i kulturan život u Hrvatskoj općenito. Kultura je u ovom našem novostvorenom društvu kapitalizma "na džon" prestala biti izazovom, pa čak možda i bijegom. Zato se počela "njegovati kultura nepismenosti" u što se možemo uvjeriti na svakom koraku. Nemoguće je previdjeti da se sve više sužava medijski prostor koji prati kulturu i kulturna događanja.

Ipak, tu su nasreću emisije poput Pola ure kulture ili Transfer koje se gledaju i izvan "Lijepe naše" ili pak 3. program Hrvatskoga radija. Zapravo, i nije tolik problem u medijima koliko u novim recipijentima kulture.

Smatrate li da današnji medijski tretman knjige ozbiljno dovodi u pitanje opstojnost vaše izdavačke kuće?

Ne, uvjerena sam da svaka dobra knjiga nakon što jednom bude objavljena ima svoju sudbinu i putanju kojom se kreće i dolazi do čitatelja. Odabir knjige je ozbiljan čin koji je uvijek prepušten pojedincu i njegovim afinitetima. A to, uvjerena sam, današnji medijski tretman knjige ne može ozbiljno ugroziti.  

Prije pokretanja Scarabeus naklade uglavnom ste prevodili s njemačkog. Sada ste ponekad u ulozi da ste sama sebi i poslodavac i izvršitelj (u slučaju kada sami prevodite vlastita izdanja).  Kako je biti u toj dvostrukoj ulozi, tko tu koga ganja... mislim na rokove, ili, da se našalim, na isplatu honorara?

Ne samo ponekad: tek sada sam u potpunosti upregnuta u to, što sam uostalom i htjela, i stalno se iznova "samozapošljavam". Omjer mojih prijevoda objavljenih u Scarabeusu je oko 60%. Doduše, u posljednje vrijeme mi se opasno približio Dubravko Torjanac koji iz svojih ladica stalno uspije iskopati kakvu divoticu ... Gotovo cijela biblioteka "Phantasmagoria" je "njegova". Moje su više "Hermetica", "Scientia" i "Anima". Kako i sama sebi stalno kasnim, mislim da sam milosrdnija s rokovima prema drugim prevodiocima negoli prema sebi.

O načinima ganjanja, proganjanja, bodrenja i samouvjeravanja da se primim posla i konačno ga privedem kraju bi se moglo unedogled. To je čudesan proces koji iziskuje kontinuitet, koji se pak vrlo lako može narušiti. E, to je problem. Što se pak tiče honorara, mogu tek reći da na veliko čuđenje svoga računovodstva u 2008. nisam sebi isplatila nijedan honoran. Naprosto nije bilo dovoljno novaca da se sve pokrije. 

Kako vidite budućnost Naklade Scarabeus?

Nadam se da će se moj mali balegar nastaviti kotrljati u pravom smjeru, kao i dosad. Ili, rečeno jezikom "I Chinga", da mu ustrajnost na pravome putu donese nagradu koja se sastoji u daljnjem "kotrljanju". Da ne posustane i ne da se smesti, da ne zaboravi mjeru i dobar ukus. Da bi mogao biti simbolom savjesti, što on i predstavlja.

A kratkoročno, možete li već sada najaviti neke nove naslove koje namjeravate objaviti u 2010.?

Naslovi koji će ove godine biti objavljeni ili su već objavljeni su Dürrenmattove i Bauerove kratke priče u prijevodu Dubravka Torjanca, jedan neobičan Büchner ("Lenz"), Nestroyeva farsa "U razizemlju ili na prvom katu", također u Torjančevom prijevodu, jedna nevelika Freudova studija "Pojam jeze u književnosti i psihologiji", zatim erotsko-socijalna poezija Gotze van der Neck "Recesijska opstipacija", kao i veleban "Mitski zbornik", knjigu koji smo po prvi puta suizdali zajedno s Institutom za etnologiju i folkloristiku i Hrvatskim etnografskim društvom,  Freudova "Dosjetka i njezin odnos prema nesvjesnome" te pikantan Diderotov erotsko-filozofski roman "Indiskretni dragulji".

Eto, toliko za ovu godinu - skoro dvostruko više od našega uobičajenog prosjeka. Nadam se da će čitatelji uživati. Kao uostalom i svi mi koji smo radili na tim naslovima.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –