Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Božidar Alajbegović • 21.01.2009.

Darija Žilić : Ne volim tzv. sestrinstva

Iako je neposredan povod razgovoru s Darijom Žilić nedavni izlazak njezine knjige kritika i ogleda o poeziji suvremenih autorica “Pisati mlijekom” (izd. Altagama, Zagreb, 2008.), u razgovoru smo se dotakli i brojnih drugih Darijinih aktivnosti, koje uključuju pisanje pjesama, književno prevođenje, vođenje i osmišljavanje književnih tribina, književnokritičarski i esejistički rad, pisanje članaka koji se bave problemima (ne)ravnopravnosti spolova te urednički rad u časopisu “Tema:” i, last but not least, pjevanje jazz standarda.

Božidar Alajbegović : Objasnite čitateljima poriv da u svojoj knjizi “Pisati mlijekom” sakupite izbor vlastitih književnokritičkih tekstova i ogleda o zbirkama poezije isključivo suvremenih pjesnikinja. Krije li se iza takvog postupka svojevrsna kritika položaja tzv.“ženske poezije”, odnosno pokušaj demarginalizacije ženskog poetskog stvaralaštva?

Darija Žilić : Moja urednica Višnja Bošnjak sugerirala mi je taj koncept. Pisala sam uglavnom o suvremenom pjesništvu. Budući da sam se bavila i feminističkom kritikom, koja je sasvim legitiman pristup književnom tekstu, pronašla sam neki svoj  teorijski “pogled” koji bih mogla nazvati i antropološkim, nekad i psihoanalitičkim. Uostalom, kada se čita knjiga “Pisati mlijekom” može se uočiti kako postoje neki toposi koji su zajednički u pjesništvu ovih autorica - infantilnost, nostalgičnost, tjelesnost. Inače, već pripremam i knjigu u kojoj bi bili i ostali eseji i kritike. Književnost je marginalizirana općenito, pa ne treba dramatizirati, niti se pak iza koncepta ove knjige krije neka misija.

Postoji li uopće “žensko pismo”? Je li to posebna vrsta pisanja ili tek kritičarsko pojednostavljivanje, u smislu “trpanja u ladice” s aromom seksizma?

Postoji čitav niz teoretičarki koje su pisale o tom terminu - Cixous, Moi, Grosz, pa samim time treba o tom pojmu i raspravljati. Protivnica sam esencijalizma koji ističe da postoji nešto kao imanentno žensko.

Osim poezije suvremenih pjesnikinja, za Bibliovizor trećeg programa Hrvatskog radija pratite i poetske zbirke suvremenih hrvatskih autora te imate detaljan uvid u ukupnu domaću pjesničku produkciju. Možete li rezimiriti prošlogodišnje hrvatsko pjesničko stvaralaštvo i izdvojiti nekoliko najkvalitetnijih zbirki?

Moram reći kako ipak nemam posve detaljan uvid, jer nametnulo se da ipak više pratim tzv. mlađe autore i autorice. Izdvajam knjige Marka Pogačara, Predraga Lucića, Slađana Lipovca, Gordane Benić, Olje Savičević Ivančević, Saške Rojc, Antonije Novaković, Dorte Jagić, Lana Derkač, Vesne Bige... U zadnje vrijeme čitam i pjesnike koje prije nisam dovoljno ili uopće čitala, kao što je Herceg, Tomaš, Žižović….

Kako komentirate slabu zastupljenost autorica u poetskim i proznim antologijama, čak i u slučajevima kad su sastavljačice antologija žene?

Tea Benčić Rimay autorica je knjige “I bude šuma” u kojoj piše o pjesništvu žena.Tom je knjigom doprinijela tome da se progovori o pjesnikinjama koje zaista jesu manje prisutne u antologijama. Razlog takvom tretmanu leži i u načinima kako su one ponekad bile tretirane od strane kritičara. Ako aludirate na Jagnu Pogačnik kao autoricu antologije proze, smatram kako ona ima sustavan uvid u suvremenu prozu, kompetentna je i njezin je doprinos važan. Naravno, uvijek sam za to da se uvrsti što veći broj kvalitetnih autorica u antologije, poput sjajne Marine Šur Puhlovski, te Ivana Sajko.

Vrijedna ste aktivistica nevladinih udruga, posebice onih koje se bore za ravnopravnost spolova i protiv diskriminacije po spolu, etničkoj pripadnosti, vjeri, isl. Primjećujete li pozitivne pomake u poštivanju ljudskih prava u Hrvatskoj?

Jao, nisam zaista kompetentna da dajem ocjenu o stanju ljudskih prava. Mogu samo reći da je regulativa odlična, a primjena, hm, ovisi o svim faktorima koje ste nabrojali. Pomaka ipak ima. Moram istaknuti kako je važno da je Sanader učinio sjajan potez obrazloženom osudom ustaškog pozdrava. I na to ne želim gledati s cinizmom.

Slažete li se s Vedranom Rudan koja kaže da je Hrvatska ženomrzačka zemlja?

Vedrana Rudan mi je draga, no ta izjava je, smatram, iskaz njena hipertorfirana stila koji je idealan za medije. Ovako bih odgovorila. Nedavno sam napisala tekst “Sve smo mi fukse” u kojem sam pokazala kako su voditeljice Bookse, dok su bile  “samo”domačice piscima, bile isključivo hvaljene. No, kad se krenulo s projektom književnih kritika, dakle, s iznošenjem mišljenja, onda više nisu bile dobre. Onda su fukse koje se bogate na račun grada što je više nego komično.

Stoji li još uvijek vaša ocjena da se feminizam u Hrvatskoj svodi na interesnu borbu raznih udruga za moć, ili se nešto ipak popravilo?

Nisam članica neke ženske udruge, ne volim tzv. sestrinstva. No, ima mnogo kvalitetnih aktivistica na području ženskih ljudskih prava i to je najvažnije. Upravo sam pročitala tekst Ðurđe Knežević o feminizmu koji danas postaje biznis.To je očito neminovnost. Nemam ništa protiv biznisa, dapače, ali draži mi je bio feminizam kao društveni pokret.

Svoju prvu zbirku pjesama “Grudi i jagode” objavili ste prije tri godine. Pišete  li i dalje poeziju i je li u planu nova knjiga?

Ne. Nisam baš rođena pjesnikinja :-). Volim se šaliti i smijati, pa pomalo, zasad bez objavljivanja, pišem prozu koja nije tako “crna”. Stalno dorađujem neki romančić, no ne žuri mi se s tim. Imam neke druge prioritete.  

Već duže vrijeme osmišljavate i vodite književne tribine HDP-a. Jeste li zadovoljni posječenošću i čija su gostovanja polučila najveći uspjeh? Postoji li uopće dovoljno publike zainteresirane za književne večeri i javne razgovore o književnosti?

Mislim da je vrijeme interesa za tribine prošlo. Osmišljavala sam razne tribine i gostovanja u proteklom desetljeću. Početkom dvijetisućitih je bilo interesa publike. Mislim da danas ljude to sve manje zanima. Te tribine ipak služe da se barem suvislo razgovara o knjizi. Predrag Lucić je ostao u sjećanju kao sjajan performer.

Iako ste vrlo aktivni na mnogim poljima, vaše brojne aktivnosti prolaze pomalo nezapaženo. Što mislite, radi li se možda o svjesnom medijskom ignoriranju, jer niste  članicom nijednog “klana” ili interesne skupine? Postoje li uopće klanovi na hrvatskoj književnoj sceni?

Ne zanimaju me više ta pitanja, klanovi, interesi. Jedino me čudi kako ipak svih ovih godina niti jedan novinar iz zagrebačkih medija ne zaluta na neko događanje koje sam su/orgnizirala u Mami, Art netu. No mediji imaju veze s lobijima, to nema sumnje, a važno je i družiti se sa novinarima, očito. No, i ja mijenjam svoje ponašanje - ne govorim više bez cenzure, umjerenija sam i manje kruta.

Jeste li u svojim aktivnostima ikad naišli na prepreku ili nepovjerenje, zbog toga što ste žena?

Pa nisam baš sigurna da je dobitna kombinacija biti žena, odrasla u kući bez knjiga, etnička mješanka, ali to je ujedno i izazov. Moj prijatelj Simo Mraović dao mi je par dobrih savjeta za život i ne bojim se.

Mnogi ne znaju da se bavite i pjevanjem jazz standarda - zajedno s Dortom Jagić svojedobno ste “odradili” i turneju nazvanu “jazz-cabaret-poetry-talk show”. Planirate li nove nastupe i kako ste uopće započeli s tim?

To je slučajno započelo. Dorta je čitala pjesme, a ja pjevala na jednom nastupu u Booksi.. Nisam osobita pjevačica, ali imam nekakvu karizmu, pa prolazi. Ti su mi nastupi pomogli da se naučim ponašati u javnosti, da steknem samopouzdanje i da se veselim. Naime, ima li išta ljepše od toga da vam prije nastupa, dok sjedite na visokom stolcu (ah!), dolazi superzgodni visoki, muškarac i udvara vam.To se nama dogodilo u Puli. :-)

Pratite li književne blogove? Je li blogomanija donijela nešto dobro hrvatskoj književnosti? Jesu li blogovi odvukli mlade ljude od čitanja knjiga prikovavši ih za monitore kompjutera, ili su možda ipak bar donekle pridonijeli popularizaciji književnosti?

Blogovi su važni, jer su demokratizirali prostor za pisanje, pa danas može pisati bilo tko. Naravno, to ima svoje negativne posljedice - nepismeni tekstovi, vrijeđanja. Izdvojila bih blog Asje Bakić “U carstvu melankolije” (http://asjaba.blog.hr) u kojem ona ispisuje briljantne male eseje o umjetnosti. Vašoj ustrajnosti se iskreno divim.

Urednica ste tematskih blokova u časopisu “Tema:”, od kojih je posljednji bio temat o ljubavi i politici. Kakvo je vaše viđenje te tematike? Koji su temati u pripremi za naredne brojeve?

Više bi se moglo reći da sam priređivačica. Osmislim temat i prikupljam tekstove, pa onda Čegec i uredništvo naprave lay out (hvala!). Na temat “Ljubav i politika” sam jako ponosna jer u njemu su okupljeni sjajni tekstovi književnika i teoretičara kao što su Šuvaković, Kopić, Grbić, Jurić Čirić itd. Mene ta tema zanimala prije svega kroz tematiziranje tzv. etnički mješovitih brakova. Možda pripremim temat o klasi i kulturi.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –