Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 10.04.2018.

David Engels : Zalazak: Kriza Europske unije i pad Rimske republike

David Engels: Zalazak

Dobar dio dvadesetog stoljeća Amerika je u Rimskoj republici gledala samu sebe. Rim je posebno ušao u modu nakon Drugog svjetskog rata i početka američke globalne hegemonije. Amerika je obožavala rimsku organizaciju, pragmatičnost, vojnu moć, dominaciju Rima tada poznatim svijetom. U Rimu, Amerika je pokušavala i vidjeti svoju sudbinu. Posebice, opasnost od skretanja demokratske republike u autokratsko carstvo i diktaturu, a koja se pojavila pedesetih s hladnoratovskim jačanjem vojno-industrijskog kartela.

Upravo razdobljem pada Rimske republike i početka Rimskog carstva bavi se i David Englesova studija „Zalazak“ – ali ovoga puta ne u kontekstu povijesnih analogija između Rima i Amerike, već Rima i Evropske unije. Razdoblje između 133. i 27. pr. Krista – tijekom kojeg se republika preobrazila u monarhiju – predstavljalo politički, društveno i ekonomski košmarno razdoblje: „sve problematičniji multikulturni sinkretizam pomeo je tradicionalne vrijednosti; demografija rimskih građana bila je u slobodnom padu; političko-socijalna kohezija između naroda i elita je uništena; neizravna dominacija nad rubnim državama, preko više-manje labavih diplomatskih ovlasti, nestaje u korist prisilne provincijalizacije; i na kraju, slabe one političke snage koje su se, tijekom stotinjak godina, sve manje znale djelotvorno odupirati nastojanjima oko vojne monarhije.“

Engels, par excellence Europljanin, časnog prezimena, šef Katedre za rimsku povijest na Sveučilištu u Bruxellesu i germanofoni Belgijac koji piše na francuskom, traži i ispisuje poveznice između ova dva „europska carstva“. Rima kao prvog ujedinitelja Europe i Mediterana, i Evropske unije kao ovodobnog, posljednjeg ujedinitelja Europe (između kojih su kao evropski ujedinitelji figurirali i Karlo Veliki, i Napoleon i Hitler).

Engels polazi od pretpostavke da je Europska unija u krizi: ekonomskoj, političkoj, društvenoj. U međuvremenu, od kada je autor potpisao predgovor svoje knjige (8. svibnja 2012.) ekonomska kriza je sasvim uspješno prevladana, no otvorila se kriza s Brexitom. Također, kontinuirajuća imigrantska kriza je s priljevom izbjeglica iz Sirije tokom ljeta 2015. dobila sasvim novu dimenziju; u međuvremenu isto tako više ili manje uspješno prevladanu. A upravo se prevladava i kriza u vezi Brexita, u smislu da je to postao puno veći problem Velike Britanije nego li Europske unije, čime se posredno bitno osnažuje ideja evropskog zajedništva, i ekonomske povezanosti. Dakle, pojam krize nije teško relativizirati. No, možemo se složiti s Engelsom da postoji (vjerojatno u svim povijesnim razdobljima) neka razina recentne krize, odnosno pojedini tekući problemi. I isto tako, nije se teško složiti, da u Europskoj uniji postoji možda ne dubinska, možda ne značajna, ali u svakom slučaju uočljiva kriza identiteta: ili kako naglašava Engels, „manjak temeljnih identifikacijskih čimbenika jedan je od najoštrijih elemenata moralne, ljudske i materijalne krize“ EU.

Uniju je nemoguće definirati zemljopisno, omeđujući je evropskim kontinentom: takva definicija isključivala bi (danski) Grenland, prolazila bi Rusijom, a na jugu ne bi uključivala Cipar, i Tursku (čija je većina teritorija u Maloj Aziji). Boja kože Europljana također nije dovoljna za definiciju europskog identiteta: ne samo zbog traumatičnih povijesnih iskustava devetnaestog i dvadesetog stoljeća, već i stoga što ona ne uključuje ne-evropske bijelce, a isključuje sve ne-bijele građane EU. Na isti način možemo govoriti i o kršćanstvu kao identitetskoj sastavnici Europe: ne uključuje ne-europske kršćane, isključuje ne-kršćanske građane EU.

Određeni problem Engels vidi i u humanističkim idealima kao identitetskom središtu: sumnjajući da zamjena tradicionalnih vrijednosti (vjerskih, nacionalnih) humanističkim idealima može biti dovoljna da stvori neki evropski osjećaj identiteta. Zapravo, temelj krize identiteta Engels vidi u odricanju od povijesti i tradicije, uključujući tu i kršćanstvo. „Kritizirati židovstvo znači riskirati da budeš optužen za antisemitizam i 'dakle' za nacional-socijalizam… Reći za plemenske religije da su 'primitivne', znači riskirati da budeš nazvan imperijalistom i šovinistom. Ali u vezi s kršćanstvom, sve je dopušteno. Što se više kršćanske religije ispričavaju (zbog križarskih pohoda, Inkvizicije, kolonijalizma, kolaboracije s fašizmom, zastranjivanja određenih svećenika, itd.), to se više diskreditiraju umjesto humaniziraju. Loša posljedica dobre namjere… Dok druge religije stječu sve veću kredibilnost u Europi, iako bez suočavanja sa svojom prošlošću“. Isto se odnosi i na europske „isprike“ zbog imperijalističke, rasističke i eksploatatorske povijesti.

Nimalo ne sporimo kritiku kršćanstva i kritiku povijesti, te isprike za vjerske i povijesne zločine i nepravde. U pitanju je temeljni odnos prema istini i pročišćavanju društvu. No jasno je na što Engles cilja kada se zalaže za razumijevanje i prihvaćanje tradicionalnih identiteta. Kršćanstvo jest dio europskog nasljeđa. Europska povijest jest dio europskog identiteta. Na njih se može gledati utilitarno, kao na učinkovito vezivno tkivo Europe. Ali kao i na nasljeđe koje se ne može negirati.

Europski ideal Engels smatra iznimnim kulturnim pothvatom, „jer ga je skupilo tisuću godina snova, ambicija, ludila, podviga i zločina, sa svim svojim pozitivnim i negativnim posljedicama, ali bit mu je uvijek bilo to 'faustovsko' htijenje da pomakne sve osobne i kolektivne granice: ići 'više, brže, dalje' nego drugi – u dobru kao i u zlu“.

Projekt Europske unije nastavljač je tih „iznimnih pothvata“, političko-ekonomsko-kulturna konglomeracija neviđena u dosadašnjoj povijesti. No pitanje je koliko tu zajednicu uključivanje kršćanstva kao zajedničkog nasljeđa identitetski osnažuje. S jedne strane kršćanstvo kao monoteistička ambrahamovska religija u izravnoj je koliziji s nekim temeljnim liberalnim i prosvjetiteljskim vrijednostima Europe. S druge strane upravo određene tradicionalne tedencije postaju izvorištima recentnih kriza. Nije Europa u krizi zbog odbacivanja vjerskog nasljeđa, već prvenstveno muslimanski svijet, većinom nesposoban usvojiti prosvjetiteljske i sekularne vrijednosti. I nije Europska unija u krizi zbog odricanja od svoje ideje o civilizacijskoj veličini, već prvenstveno Rusija i Engleska koje i dalje žive u svojim imperijalnim fantazijama (u slučaju Engleske bez pokrića u teritorijalnom smislu, a Rusije bez pokrića u strukturnom smislu).

Dakle, Engelsov „Zalazak“ možemo okrenuti na glavu. Da, u Europi postoje elementi krize. Da, oni se posebno odnose na pitanje zajedničkog identiteta. No ako Europsku uniju gledamo u kontekstu svijeta i njegovih problema – od nedemokratske Kine, preko balkaniziranog Dalekog istoka, do nemoderniziranog muslimanskog svijeta, putinizirane Rusije, trampizirane Amerike, breksetizirane Engleske, itd. – onda kriza nije u Uniji već prvenstveno izvan nje.

A primarno pitanje Europe jest pitanje njene unutrašnje snage da odgovori na te eksterne poremećaje.
 

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –