Dora Kinet Bučan : Nekoć smo s Europom bili intelektualno bliskiji.

Dora Kinet Bučan nije baš poznata u hrvatskim književnim krugovima iako njenim knjigama svakako vrijedi posvetiti pažnju. Ta je socijologinja i filozofkinja u svojim nešto kasnijim, recimo zrelijim godinama objavila svoj prvi roman «Kuća Raffaelli» (2002.) da bi pred koji tjedan izašao i njen drugi roman u biblioteci Hit nakladničke kuće Znanje. Taj roman nosi naslov «Zamalek» prema otoku na Nilu (s kojega se Nil može vidjeti samo ukoliko se popnete na visoki toranj), zapravo rezidencijalnoj četvrti Kaira. Čitatelja Dora Kinert Bučan uvlači u magične zamaleške slike, nudi mu da makar izdaleka opipa bilo Kaira i pustinje, istovremeno ga uvlačeći i u unutarnji svijet glavne junakinje koja se u tom gradu pokušava pronaći. Dora Kinert Bučan živjela je u Kairu kao supruga hrvatskog diplomata, potom u Ateni, o kojoj će, nadamo se, također pisati, a danas joj je mjesto stanovanja u Strasbourgu.

Barbara Matejčić : U zrelijim ste godinama objavili prozni prvijenac, a par godina kasnije i svoj drugi roman. Kako to da niste ranije, jeste li namjere?

Dora Kinert Bučan : Roman nikad nije bio moj medij i, kad bolje promislim, ima jako malo romana koje istinski volim. Bliža mi je uvijek bila forma eseja, eseja sam pročitala mnogo više nego romana. Ali ni jedan esej ne može izraziti ono što može roman. Kako kaže Kundera, roman ima sjajnu sposobnost integriranja. On uključuje i filozofiju i poeziju, ne gubeći ništa od svog identiteta. Roman angažira sva intelektualna sredstva i sve poetičke oblike da bi, kako opet kaže Kundera, rasvijetlio ono što samo roman može otkriti. A to je čovjekov bitak. No, roman nije simulacija života - život prenijet na papir, u riječi, gubi svoju trodimenzionalnost, da tako kažem. Roman nužno mora biti imaginaran; samo u «romanesknom laboratoriju» lik može posjedovati zbiljnost. Roman dakle nije «preslika» života, već nešto što bismo mogli nazvati eksperimentom. Od autora koje volim naučila sam da roman mora egzistencijalnu problematiku radikalizirati, provesti je u svim njezinim konsekvencijama. I, upravo to je ono za što mi se čini da je najzanimljivije, najprivlačnije u pisanju romana. Imati određen broj situacija i provesti ih do kraja. Za razliku od života, koji je često banalan, roman da bi bio roman mora biti, da tako kažem, sposoban za to.

U Vašem prvom romanu »Kuća Raffaelli« kuća je središnji lik romana, a i u »Zamaleku« kuća Noor ima važnu ulogu, nije tek strana, sporedna kuća u kojemu će glavni lik provesti koju godinu. Zbog čega vam je važan prostor obitavanja, čak i kada je usputno mjesto na koje se više nećete vraćati?

Prostor obitavanja, premda možda ne na prvi pogled, jest prostor mišljenja, sanjarenja, imaginiranja. Kuću u kojoj smo makar i privremeno boravili (možda tim prije, jer ona omeđuje jedno razdoblje života) sa sobom nosimo zauvijek. To može biti i koliba i bilo kakva kuća, svaka ona u kojoj nismo bili samo namještaj.

Na početku romana jedan od likova - Ivan - kaže da je Kairo izvor svih ljudskih nesreća, veliko smetlište i golema nilska naplavina koju je izbacio neki kataklizmički val. Kasnije se u romanu, kroz glavni lik, razvija nešto drugačiji odnos prema Kairu, ne manje kaotičan, ali prisniji. Kakvim ste Vi doživjeli taj megapolis? Koliko je ono što ste pronašli u Kairu blisko Durellovoj Aleksandriji?

To mišljenje služi tek da bi se jedno pragmatično, površno viđenje suprotstavilo istinskom doživljaju Kaira, da bi ga se naglasilo. Kaotičnost i prisnost u doživljaju Kaira nisu ni u kakvoj koliziji. Zamalek je jedan mogući epicentar prisnosti, ali sve je stvar osobnog doživljaja. I još više imaginacije. Čak i kad je riječ o mjestu u kojem živite. Što se tiče Durrella, on jest najveći «slikar» Alekandrije, odnosno Egipta, ali Egipat nije ništa manje fascinantan i bez Durrella.

Pišete da su oni koji su omirisali svijet došli na ostatke ostataka, svejedno radi li se o Kairu, Parizu ili nečemu trećem. Istovremeno, žalite što niste mogli biti dio dramatič- nog pariškog stila življenja pedesetih godina. Što se, i uslijed čega, u tih pola stoljeća tako drastično izmijenilo?

Moja generacija poznavala je Europu kroz film i literaturu, a sada vidim da je naša ondašnja grozničava glad za poznavanjem te Europe premašila ono što smo tamo zatekli kad smo konačno u tu Europu došli. Barem je to moj slučaj. To govori da smo s onom Europom bili intelektualno bliskiji, kudikamo bliskiji, no s današnjom. No, možda je to samo pi- tanje vremena i naraštaja.

Početak romana zapravo je objašnjenje njegova kraja. I stilski i tematski je drugačiji od ostatka romana, po njemu bi se moglo čak očekivati da ispisujete špijunski roman. Zašto ste se odlučili na takav postupak?

Činilo mi se da introspektivno, «žensko» pripovijedanje treba imati svoj «muški» okvir, jer će slika tada biti jasnija, izoštrenija. Kontrast uvijek pridonosi jasnoći. A muški i ženski pogled uvijek su rašomonski različiti. Htjela sam, dakle, pokazati taj Rašomon. Ali tek u naznaci, jer sadržaj te priče nije «muški», nego «ženski».

Glavni ženski lik sebe smješta u kategoriju žena koje službeno postoje samo po imenu i prezimenu nekog muškarca, bez osobnog identiteta izraženog vlastitim imenom i prezimenom. Ipak, u svemu što joj se događa u Kairu upravo je napadno odsustvo tog muškarca, supruga.

Priča se odnosi na određeni omeđeni isječak iz života junakinje: desetak dana u vrijeme kad je njezin muž odsutan. No, ipak se ne može reći da nije prisutan u njezinoj nesigurnosti u vlastiti identitet, u njezinim moralnim dvojbama. Junakinja je lice koje se našlo na moralnoj vjetrometini, a biti na moralnoj vjetrometini znači biti u prilici za odluku. A to znači biti sam. Da nije tako, bila bi to druga i drukčija priča. Nisam htjela ispisati kroniku društvenog života i banalnosti od kojih se on sastoji, već sam htjela napisati roman, a to - kako sam već rekla - znači imati junakinju koja mora biti suočena s konsekvencijama «svoje situacije».

Dok na Zapadu vlada kult, imperativ sreće, Vi pišete o osjećaju učmalosti, bezvoljnosti, sveprožimajućoj dosadi, o 'prisilnom uvažavanju života'. Znači li danas priznati poraz ako kažete da ne uspijevate biti sretni?

Kult i imperativ sreće, za koji kažete da vlada na Zapadu, zapravo je puka idolatrija iza koje stoji praznina. Za mene su stvarnost prije svega proturječja o koja se spotiče duh. Ona su mjerilo zbilje, kako kaže Simone Weil. A ona su i mjerilo našega života. Jer život je praznina koju čovjek ispunjava. I ono što je uistinu važno jest ispunjavati ju, mjesto za sreću jest tu, praznina ne može biti sreća.

Namjeravate li pisati i o Grčkoj u kojoj ste također živjeli?

Ne znam, no voljela bih. Jer Grčka je, kao i Egipat, izuzetna zemlja, i gotovo da je nezamis-livo da ne «ostavi traga» u onome koji je u njoj živio ili čak samo duže boravio. Grčka i njezina ostavština su «opće mjesto» zapadnjačke kulture, tako da je Grčka i ono što smo o njoj naučili i pročitali. Tako sam ja Grčku i prije no što sam još jednom od životnih slučajnosti došla u priliku u njoj živjeti gledala očima onih genijalnih stranaca koji su je poznavali i pisali o njoj, kao što su Byron, Durrell, Henry Miller... Stoga sam za obitavanja u Grčkoj nastojala posjetiti sva mjesta na kojima su i oni bili. Primjerice, na Rodosu sam na turskome groblju naišla na predivno romantičnu kućicu čuvara groblja na kojoj stoji ploča što podsjeća na to da je u njoj neko vrijeme živio Durrell. Osobito me je svojevremeno bila oduševila knjiga Henryja Millera «Kolos iz Maroussija». To je Millerov doživljaj Grčke u kojoj je, početkom II. svjetskog rata, boravio otprilike godinu dana u posjetu Durrellu koji je tamo živio. Kad sam došla u Grčku tražila sam i tu Millerovu Grčku. Nisam ju uspjela pronaći, već i stoga što je ona, kako zna svatko tko je pročitao tu danas zaboravljenu knjigu, genijalno osobna, ali i stoga što takove Grčke više nema. Ono grčko što je Miller veličao nasuprot njemu suvremenoj Americi i Europi danas kao da je pokopano nanosima globalizacije. Dakle, da odgovorim na Vaše pitanje: voljela bih napisati «grčku» knjigu, no tko zna što će biti.

( Razgovor je prvotno objavljen u Vjesniku )