Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 28.02.2012.

Dražen Katunarić : Kronos
Održava se
01.01.1901.

Nakon što je, suočen s činjenicom živahnosti vremena za koje je mislio da ga je, upakiranog u dan, možda moguće zaključati, Dražen Katunarić, odlučio je uokviriti knjigu s temom vremena i smjestiti ju između motiva dana koji se »ne sjeća sebe sutradan« i onog vremena za koje se činilo da "je spavalo u tišini", a sad - da bi označilo početak teksta - proviruje van kao slijepo mladunče. Nakon što apostrofira gubitak nevinosti i potvrdi bačenost u svijet uporabom preslike arhetipske epizode Uran-Kronos-Gea, Katunarić se na zaigrane načine obraća našoj konačnosti i nedovršenosti.

Ono što ne može tijelo (preteći Kronos i tako doseći vječnost) osim svemogućeg teksta, mogu dijelovi tijela. Radilo se o glasnicama Pavarottija koji ih je, dodirnuvši obalu za koju splavar tvrdi da je kraj, ostavio za sobom i tako nadmudrio vrijeme rekavši mu da "operni pjevač nikad ne prestaje pjevati", ili "samo" o repiću macaklina koji će se, odsječen od umorenog mu vlasnika, i dalje "trzati i na zvuk mandoline", Katunarić posreduje osobnu verziju stare američke izreke o arbitrarnosti kraja (koja se, gle slučajnosti, tiče opere) i kaže: it is not over until the fat lady sings . I dok operu života završavaju soprani, tenor pjesnika linearnosti vremena suprotstavlja ekranizirane oblike anđela smrti koji eto, mašu nad "prerano umirovljenim, bodrim mladićima" koji znaju da se, kad to požele, mogu oglušiti na zvuke vesala splavara i nastaviti biti u virtualnosti weba, kojega "vrijeme prelijeće" i gdje se, u prostoru, isto može, sasijeći Kronov spol i na trenutak "oćutiti bezvremenim".

Prolaznost i prijelaz, bivanje i nebivanje, lađari i vode, na humoran se način susreću na mjestu za kojega pjesnik kaže da smo, kad smo u njemu, "tu... gdje nismo". Radi se o Brodu na Kupi. U kontekstu knjige taj Brod na rijeci Kupi mjesto je na kojem se susreću i razilaze vječna mijena i prolaznost Heraklita i ona statičnost Zenonove strijele čija svaka čestica miruje i tako sugerira zamrznutost u prostoru/vremenu. Suprotstavljenost mijene i stabilnosti, osim u toposu grada koji je Brod a leži na vodi koja je kopno, stanuje i u tijelu.

U pjesmi u kojoj autor objašnjava da je protiv kremiranja, jer ne želi kosti samljeti u užareni prah, jer one su "mineral, brdo, planina, stijena", u svakom slučaju "vrlo stara i plemenita stvar". Kosti su u resoru Boga a ne u našem i u njima, sjeća se Katunarić Senegačnika, se "taloži neizrečeno". Unutar okvira konačnosti i beskončnosti, osim Kronosa koji je svejed i koji je knjigu uokvirio, kao energija koja može sve, provlači se ljubav. Ne ona koja tijelo i dušu hijerarhizira i dijeli. Ona koja ih, u vremenu, spaja.

Čitatelj će na stranici 53 naići na jedne od najljepših ljubavnih redaka suvremene poezije. Nakon noći provedene s ljubavnicom, ljubavnik piše: "Mjesec nas je pronašao gole i sjajne u podrumu, kao presavinuti švicarski nož. S leđa obasjao metal obnaženih tijela, razgolitio našu tajnu, do maloprije skritu od noći". Ali, što je puno važnije, ljepotom trenutka, zaštićenu i od vremena. Trenuci poput ovakvih ono je što nam omogućuje da se i Kronosu nasmijemo u brk, u nadi da će, bar načas "opustiti čeljust".

A kâva... taj rudnik u kojem se i kamen lomi... i u kojoj i sam Kronos na trenutak, umjesto da žvače djecu, posegne za "zvjerkom svoga sna"... ta kâva je, pitajte Labinjone, prije ili poslije, ionako naša!


Dražen Katunarić: "Kronos"

Litteris, 2011.


( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –