Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 08.10.2012.

Edmund De Waal : Zec jantarnih očiju
Održava se
01.01.1901.

Zec jantarnih očiju je malena netsuke figurica. Jedna od 264 figurice iz kolekcije tradicionalnih japanskih figurica, izrađenih od drveta ili bjelokosti, a koje su se do druge polovine XIX stoljeća nosile uz kimono kao dodatak muškoj torbici. Londonski lončar Edmund de Waal kolekciju malenih predmeta naslijedio je od svog prastrica nakon njegove smrti i smrti njegova životnog partnera. Do tada netsuke figurice bile su u njihovoj obitelji već više od 130 godina. Stajale su u pariškoj vili obitelji, u bečkoj vili obitelji, a nakon rata ponovo su se iz Evrope vratile u Japan.

Lončar, koji je uz strukovno obrazovanje pohađao studij japanskog u Japanu i engleskog na Cambridgeu, godinama je prepričavao obiteljsku putešestviju netsuke kolekcije. Malene i lagane, ali otporne i kompaktne figurice, za njega su bile nešto poput 264 orahove ljuske na olujnom moru povijesti. Zec jantarnih očiju, Tigar koji okreće glavu i reži, Samuraj s mačem i kacigom, deseci štakora u različitim pozama, promatrati će povijest iz oka oluje. I onda baš poput orahovih ljusaka, u malenom ali mnogobrojnom konvoju doplutati natrag do japanskih obala.

De Waalu su svi govorili prestani pričati i počni pisati. Lončar ih je poslušao, putešestvija netsuke kolekcije pretvorila se u obiteljsku kroniku, a obiteljska kronika u sliku jednog vremena. Židovska obitelj Ephrussi, de Waalovi preci, obogatili su se na trgovini ukrajinskim žitom. Obiteljski imperij začeo se u ruskoj Odessi. Mala trgovina žitom prerasla je u golemo poduzeće kada je u špekulativne svrhe pokupovana sva pšenica na tržištu. Do 1860. obitelj je postala najveći izvoznik žita na svijetu. Ephrussijevi su postali židovska obitelj s vlastitim grbom: klipom kukuruza i jedrenjakom s napuhanim jedrima.

Iz Odesse obitelj se trgovinom i bankarstvom proširila čitavom Evropom: jedan krak udario je temelje u Sankt Peterburgu, drugi u Beču, a treći u Parizu. Od novoosnovane bankarske dinastije basnoslovnije je bilo samo bogatstvo Rothschildovih. U svakoj od svojih prijestolnica Ephrussijevi su vladali iz raskošnih, zlatnih palača s dvostrukim slovom E na kovanim ogradama i gipsanim pročeljima, sagrađenima u ulicama za nouveau riche. U Beču to je bila Ringstrasse, u Parizu rue de Monceau.

Pariška adresa bila je prvi evropski dom kolekcije. 264 figurice pojavile su se u epicentru belle epoquea. Kolonijalne evropske sile i carstva bile su na vrhuncu svoje moći. Svo bogatstvo svijeta slijevalo se prema evropskim središtima. Charles Ephrussi, ugledni kolekcionar umjetnina prema kojem je Proust napisao svog Swanna, bio je jedan od prvih pariških japanista. Kolekciju netsukea kupio je odjednom, u kompletu. Idućih trideset godina figurice će plivati u raskoši pariškog beau mondea. No to je bio samo prvi čin evropske povijesti kolekcije.

Krajem stoljeća kolekcija se kao vjenčani poklon Viktoru Ehprussiju i Emmy Schey von Koromla seli u Beč. Time počinje drugi čin, kojeg je u Parizu najavila afera Dreyfuss i antisemitizam Charlesovih dojučerašnji prijatelja umjetnika: Degasa koji je „prestao razgovarati s Charlesom", Cezannea koji je „bio uvjeren u Dreyfussovu krivicu", i Renoira koji se „počeo otvoreno neprijateljski odnositi prema Charlesu i njegovoj „židovskoj umjetnosti".

Ali zasada oluja je bila još daleko iza brda. Beč se činio samo produžetkom moći Ephrussijevih i slave stare Evrope, premda je 1899., kada su netsuki stigli u prijestolnicu habsburške monarhije, jedan od zastupnika u parlamentu održao govor u kojem obećava Schussgeld - „novčanu nagradu onome tko ustrijeli Židova".

 
Sumrak bogova započeti će početkom Prvog svjetskog rata. Frontovi će podijeliti dinastiju. Kraj rata posve će uništiti ispostavu u sada crvenoj Odessi i Sankt Peterburgu, dok će raspad Monarhije bitno načeti i bečku ispostavu Ephrussijevih. No obiteljska palača na Ringu još će uvijek stajati poput tvrđave. Trolovsko čudovište koje je prijetilo izvana u zgradu će provaliti dvadeset godina kasnije, neposredno nakon Anschlussa, nacističkog pripojenja Austrije Trećem Reichu.

Vratar palače Ephrussi ostavio je kapiju otvorenom. Roj od desetak muškaraca, neki sa svastikom na povezu oko ruke, jurnulo je stepenicama. Ovo je trenutak za duži citat. „Povici lete preko dvorišta kad ih nekoliko pronađe salon s francuskim pokućstvom i porculanom. Začuje se smijeh jednog koji prevrće po Emmynu garderobnom ormaru. Netko udara po tipkama glasovira, svirajući grubu melodiju. Nekoliko ih u radnoj sobi izvlači ladice, premeće po stolovima, ruši registratore s police u kutu. Ulaze u knjižnicu i prevrću globuse s postolja. To grčevito rušenje, bacanje i stvaranje nereda jedva bi se moglo nazvati pljačkom: tek rastežu mišiće, pucketaju zglobovima, oslobađaju se. Rojeći se po hodnicima provjeravaju, gledaju, pretražuju, istražuju što se sve tu nalazi".

Na kraju, „Emmy, Viktora i Rudolfa gurnu uza zid, a onda njih trojica podignu stol i bace ga preko ograde stubišta sve dok, uz zvuk loma drva, pozlate i intarzija, ne udari u kameno popločano dvorište... Stol - svadbeni dar Fanny i Julesa iz Pariza - pada dugo. Zvuci se odbijaju o stakleni krov. Pisma iz polomljenih ladica rasipaju se po dvorištu."

Obitelj će uspijeti napustiti Austriju. Netsuki će ostati iza njih u noći i magli nacističke Evrope. Do obitelji će doplutati, svih 264, nakon rata. U Engleskoj će se pojaviti poput čuda koje je preživjelo nacistički bijes i savezničke bombe. Obiteljska sobarica Anne, čije prezime de Waal nažalost nije uspio saznati, figurice je u džepovima odnosila u svoju sobu, i tamo ih sakrila u madrac. Netsuki su rat preživjeli poput skrivene židovske obitelji. Nakon rata Anne ih je vratila Elisabeth Ephrussi, prabaki de Waala.

S američkim vojnikom Iggiem Ephrussijem, sinom Viktora i Emmy, kolekcija ubrzo seli u Japan, a potom se kao nasljedstvo Edmunda de Waala ponovo vraća u Evropu, ovoga puta u London... Dakle, novi ciklus evropske putešestvije kolekcije je upravo počeo. I iznova Evropa u koje su netsuki pristigli izgleda kao nedodirljiva i superiorna civilizacija.

De Waal ne povlači paralelu s prvim dolaskom kolekcije u Evropu. Njegov je zadatak bio - „piši, ne pričaj" - ispisati dosadašnju povijest kolekcije i obitelji. Lončar je to napravio u najboljoj putopisno-povijesnoj maniri Brucea Chatwina ili W. G. Sebalda. Istina, priča mu je bila tu, pred nosom. Netsuki i obiteljska povijest sami su sve ispričali. No kad se zađe u „Zeca jantarnih očiju" onda postane jasno da tu de Waal piše priču isto koliko i priča piše samu sebe.

Zapravo, de Waal je to tako dobro odigrao da se postavlja pitanje „što dalje", što će sljedeće de Waal pisati, postoji li za lončara još neka literarna životna misija - jer ovako dobar pisac ne smije mirovati; talent ovakvog pisca ne može mirovati... Ili je pitanje suvišno a odgovor već dan, leži tu pred nama: „Zec jantarnih očiju" jest de Waalova „misija", njegov „mač u kamenu"; kojeg je, naravno, dovoljno samo jednom osloboditi iz stijene.

 
Edmund De Waal: "Zec jantarnih očiju"
Prevela Patricija Vodopija

Mozaik knjiga, 2012.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –