Čedomir Višnjić : Politiku velikosrba ne branim, ali branim njihove pjesme

Održava se
01.01.1901.

Objavljivanje panorame novijeg srpskog pjesništva “Nebolomstvo”, koju je izdalo Hrvatsko društvo pisaca, a priredila ugledna novosadska profesorica Bojana Stojanović Pantović, u proteklom je tjednu bio najnoviji kulturni skandal zato što je autorica u panoramu, koju je financijski podržalo Ministarstvo kulture, među 65 autora uvrstila i pjesme Matije Bećkovića, Gojka Ðoge i Rajka Petrova Noge, poznatih po podržavanju velikosrpske ideologije.

Večernji list je prozvao Ministarstvo kulture objavivši tekst pod naslovom “Hrvatska platila zbirku velikosrba”. U priču se umiješao i ministar kulture Božo Biškupić, koji je na dan objavljivanja teksta promptno sazvao hitnu sjednicu Vijeća za knjigu i nakladništvo pri Ministarstvu kulture na kojoj je tražio da ga njegovi članovi izvijeste zašto su poduprli objavljivanje te antologije, te je potom objavio priopćenje u kojem navodi da je riječ o velikom propustu Vijeća, od kojeg je tražio “da prihvati odgovornost”.

O antologiji, Biškupićevoj reakciji i najnovijem sukobu dvaju književnih društava razgovarali smo s Čedomirom Višnjićem, Biškupićevim pomoćnikom za knjigu, koji je jedna od najprozivanijih osoba u priči.

Adriana Piteša : Jeste li iznenađeni silinom reakcije kojom je popraćeno izdanje panorame srpskog pjesništva?

Čedomir Višnjić : Pomalo sam iznenađen iako imam senzibilitet i za temu i za problem. U trenutku kad smo odlučivali, ni ja niti itko od okupljenih nije mislio da bi moglo doći do reakcije ovog tipa. Kad sam vidio knjigu, bilo mi je drago što je uvršten Bećković jer mi se učinilo da smo konačno ostavili po strani političke i politikantske kriterije. Upoznat sam s Bećkovićevim političkim idejama i znam da ne dijelim te ideje. Ali, zagovaram njegovo mjesto u panorami poezije.

Iako sam iznenađen reakcijom, nisam iznenađen rasporedom snaga koji se poslije toga dogodio. Govoreći iz osobnog kuta, nerijetko se iznenadim, pa i uplašim dubinom raskola koji postoji na hrvatskoj intelektualnoj, političkoj i kulturnoj sceni. Vjerujem u važnost i potrebu dijaloga srpske i hrvatske kulture, to je moja temeljna pozicija koja je daleko od politike i daleko od svakog jugoslavenstva.

Što mislite o činjenici da se od članova Vijeća, predsjednika Hrvatskog društva pisaca Velimira Viskovića i od vas traži da se izjasnite jeste li pobornici velikosrpske idelogije?

To je najblesavije u cijeloj poziciji i temeljito podcrtava slabosti političke kulture koja za svaku sitnicu traži izjašnjavanja o tzv. temeljnim pitanjima, koja su u pravilu politička. To je, u najmanju ruku, čudno i govori o slabosti onih koji traže takva izjašnjavanja.

Je li bilo potrebe da se zbog zbirke pjesama sazove hitna sjednica Vijeća za knjigu?

Bilo je razloga da pretresemo rad Vijeća djelomice i kako ne bi došlo do različitih tumačenja i osobnih izjašnjavanja. Ljudi koji sjede u Vijeću pripadnici su različitih opcija i nisu dužni o svemu isto misliti. Ugodno sam iznenađen činjenicom da su stali u obranu svog rada. Kao i činjenicom da su stali u obranu jedne knjige i obranu onoga što smatramo kulturnom stečevinom, a to je da antologičar sastavlja antologiju.

Ministar Biškupić je izjavio kako ne bi pristao potpisati ugovor o sufinanciranju da je znao da će biti uvrštena trojica apostrofiranih pjesnika. Kako vi gledate na to?

Pripadnik sam intelektualnog i političkog kruga koji je nasljednik i baštinik ljevičarske tradicije ove zemlje, kako kulturne tako i političke. Kao pripadnik manjine, zainteresiran sam za pitanje očuvanja i stvaranja hrvatsko-srpskih kulturnih veza. Ne mora postojati suglasnost svih aktera u svim pitanjima. Ali, ja i dalje ne mogu ni na koji drugi način, ni kao pomoćnik ministra, ni kao predsjednik Prosvjete, reagirati drukčije osim podrškom takvim projektima. Ne moramo se slagati, ali još jednom ističem da je Vijeće stalo u obranu tog projekta.

Komentator Jurica Pavičić smatra da je srž problema u tome što književna desnica teško prihvaća pomisao da srpski kadar nadzire hrvatsku knjigu u hrvatskoj državi te da to za desnicu ima dimenzije svetogrđa. Kako gledate na takve primjedbe, pogotovo ako uzmemo u obzir da su ksenofobični napadi na vas sve učestaliji?

Ti napadi potječu iz značenja knjige, književnosti i pitanja jezika u našim integracijskim procesima. Ne čudi tako da pitanje odvojenog ili zajedničkog pisanja jedne riječi u ovoj kulturi prerasta u vrhunsko političko pitanje. Još živimo našu prošlost. Ne bih upotrijebio riječ svetogrđe, ali činjenica jest da je pripadnik nacionalne manjine prvi čovjek u svijetu knjiga nešto što dio ljudi teško može prihvatiti.

Krajem prošle godine Glas Koncila u nastavcima je pisao o izdanjima Prosvjete. Hrvatsko slovo se permanentno bavi mojom pozicijom, Hrvatsko kulturno vijeće također, a priču prati i Večernji list. Ne mislim da me Hrvatsko slovo treba voljeti, bilo bi mi još čudnije da me hvali. Ne zabrinjava mene što Hitrec o meni loše misli. U krajnjoj liniji, osjećaji su obostrani. Postojanje novina kao što je Hrvatsko slovo oduvijek sam branio i uvijek ću braniti. U tome ne vidim nikakav problem, ali je problem to što se u tim napadima zastupaju pogromaški stil, duh i ciljevi.

Nema velike razlike između takvih tekstova i kamena bačenog u prozor. Loše je što će se raskol zaoštravati kako se bude približavalo vrijeme izbora. Mislim da bi odgovorni ljudi u ovoj državi o tome trebali voditi računa. Živimo u društvu koje nije saniralo posljedice rata, u kojem je taj kompleks jedan od važnijih problema. Oni koji napadaju mene, Prosvjetu i Srbe ciljaju na najniže osjećaje u javnom mnijenju i ovoj zemlji čine lošu uslugu.

Na poziciju Biškupićeva doministra došli ste zbog dogovora na relaciji Sanader - Pupovac. Biškupić se ponaša kao pragmatičan političar i ne poseže za smjenom, čime bi se udovoljilo određenim strukturama. No, jednako tako, zbog tendencioznog teksta saziva hitnu sjednicu, ali ne čini ništa kako bi vas zaštitio, makar deklarativno, od sve učestalijih napada. Premda u vašem odnosu nitko ne očekuje ljubav, elementarna pristojnost ipak je nužna. Vrijeđa li vas Biškupićevo ponašanje?

Imam ljudski, izrazito korektan odnos s ministrom Biškupićem, pa mi se ovo pitanje čini nepotrebnim.

Mnogi dovode u pitanje uvrštavanje Ive Vojnovića među srpske pripovjedače u antologiji koju urednički potpisujete. Kako gledate na tu odluku?

Izgleda da će antologije postati zaštitni znak mog mandata. Svjestan sam višeznačnosti identitetskog karaktera obitelji Vojnović. Riječ je o složenom i ozbiljnom pitanju dviju kultura, koje je bilo predmetom brojnih zloupotreba.

Naravno da je Vojnović i hrvatski pisac, ali branim mogućnost da ljudi poput njega mogu antologijski pripadati i jednom i drugom književnom krugu. Tu knjigu sam objavio u Zagrebu, gdje mislim i ostati. Knjiga je ponuđena na interpretaciju javnosti, ali očito je da se ne može udovoljiti onima koji podržavaju filozofiju trajnog raskola dviju kultura, a ja to niti ne želim.

Porukom predsjednika Društva hrvatskih književnika Stjepana Čuića da ide u Beograd onaj tko ne može spavati bez Bećkovića, ponovno je zaoštren sukob dvaju društava pisaca - DHK i HDP-a. Koji je vaš komentar?

Pripadnici obaju društava rade u Vijeću za knjigu i dobro surađuju. Istina je, što je pokazao i ovaj slučaj, da se ponovo zaoštrava, uvjetno rečeno, sukob lijeve i desne opcije kad je u pitanju suradnja i nesuradnja sa Srbima. Rekao sam već što ja mislim o tim pitanjima. Žao mi je što postoje ljudi koji ne misle tako, ali zbog toga neću promijeniti ništa u svom razmišljanju.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )