Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Božidar Alajbegović • 07.01.2013.

Eduard Pranger : U književnosti me privlači jednostavnost i konciznost

Povodom nedavnog izlaska njegova romana "Anđeli u tami" (Hena com, 2012.) s Eduardom Prangerom (pseudonim autora) smo razgovarali o samom romanu, ali i o njegovom iskustvu pisanja kratkih priča, o prednostima i nedostacima blogova, njegovim književnim favoritima, planovima u budućnosti, stvaranju stripova...


Božidar Alajbegović: Za početak, recite nam nešto o sebi s obzirom da vaš upravo objavljen roman "Anđeli u tami" ne sadrži tzv. bilješku o piscu, potpisujete ga pseudonimom, kojeg koristite i u ovom razgovoru.

Eduard Pranger: Kada sam u siječnju 2006. godine započeo s pisanjem kratkih priča i njihovim objavljivanjem na blogu, učinio sam to pod pseudonimom, baš kao i svi ostali blogeri u to vrijeme. Od tada, one su pod tim imenom objavljivane po raznim književnim časopisima i portalima te u zbirkama pripovjedaka. Nakladnik koji je nedavno objavio moj roman prvijenac sugerirao mi je da pseudonim ostane iz čisto praktičnog razloga; kada upišete Eduard Pranger u internetsku tražilicu pojavi se mnoštvo podataka, dok sam pod mojim pravim imenom potpuni mrežni anonimac.

Dogovorili smo da moje pravo ime ne objavljujemo što i meni potpuno odgovara. Prvi je razlog taj što se trudim odijeliti svoj privatni život od onoga što radim javno, a drugi je moj osoban stav da u književnosti nije posebno važna osobnost onoga tko piše nego ono što se ima poručiti tim pisanjem. Ukratko, živim i radim u Zagrebu, oženjen sam, imam prekrasno dvoje djece i sretan sam.

Iskreno, vaš roman osvojio me je tečnošću pripovijedanja, te nepretencioznošću, u smislu izbjegavanja autorskog paradiranja različitim pripovjednim strategijama, što je zapravo rijetkost kod suvremene domaće proze. Radi se o rukopisu koji, iako obrađuje niz teških tema (golootočko uzništvo glavnog lika, ratni zločini, narkomanija, Alzheimerova bolest, ubojstvo...) čitatelja već nakon nekoliko stranica zarobljava i ostavlja dojam da ste pisac koji piše jer uživa u samom procesu pripovijedanja.

Ako ste takvim doživjeli ono što sam napisao i ono o čemu pišem dali ste mi najveći mogući kompliment. Život je vrlo kompliciran. Sve oko nas, pogotovo u tom našem nesretnom podneblju, teško se podnosi i svatko se s tim nosi onako kako najbolje zna i umije. Često ni mi sami, kao roditelji, prijatelji ili nečiji rođaci nismo u stanju bližnjima prenijeti vlastita životna iskustva, a koja bi im itekako mogla pomoći.

Osobno, mogu samo biti sretan ako sam svojim pisanjem pronašao način na koji ta svoja iskustva, i dobra i loša, mogu prenijeti nekom drugom na korist. Činjenica da moje pisanje nema nikakve veze s mojom egzistencijom samo mi pomaže da zaista uživam u tome što radim.

Prije nekoliko godina objavili ste knjigu priča "Ples na žici" (izd. Balkanski književni glasnik, Beograd) a već dugi niz godina kratke priče objavljujete na svom blogu http://domena.blog.hr. Je li bilo muke kod preorijentacije na dugometražnu prozu? Koje su osnovne razlike zapravo, u smislu samog kreativnog procesa?

Kod pisanja kratkih priča imam svoj osoban način. Prvo osmislim i u glavi sastavim cijelu priču, pa je onda u nekoliko sati ispišem i stavim na papir. Onda je pročitam još nekoliko puta i to je to. Vrlo rijetko već napisan tekst ispravljam, nešto drastično oduzimam ili dodajem. Roman sam započeo pisati na isti način, tek kad sam priču sastavio u glavi, no zbog obima i puno veće slobode opisivanja, sve mi se učinilo čak i nekako lakšim.

Kratka priča je esencija misli i poruke čitatelju, bez puno prostora kojeg dozvoljava, kako ste rekli, dugometražna proza. No, upravo ta dužina i prostornost može biti i zamka dovođenja čitatelja u dosadu i neželjenu predvidljivost. Roman sam pisao onako kako bih ga ja, da ga je pisao netko drugi, želio čitati i tu mi je pomoglo moje kratkopričaško iskustvo iznenadnih zapleta i obrata. Jedino što mi je bila muka, a vjerujem da je tako i s drugim utorima, ponovno i ponovno i ponovno sve napisano čitati i provjeravati. Ipak se tu radilo o preko tristo trideset stranica teksta.   

Pero Kvesić u pogovornoj bilješci pravilno je primijetio vašu autorsku samozatajnost, u smislu da se ne postavljate između čitatelja i građe. Po mom mišljenju to je ujedno i vaš veliki napredak u odnosu na priče iz spomenute zbirke, gdje mi je upravo predoslovna izravnost kojom ste iznosili poruke tih priča, pomalo smetala. Naime, nisu ni "Anđeli u tami" bez poruke, ali ona je ovoga puta implicitna, izvire iz same priče i nije doslovna.

Moje pisanje je, dobro ste primijetili, vremenom doživjelo određenu vrstu evaluacije, vjerujem na bolje. Radi se o zanatu kao i svakom drugom, on se uči i neprestano brusi i dotjeruje. Iskustvo pisanja dovelo je do toga da sam se tek nakon većeg broja napisanih kratkih priča odlučio (pa i usudio) krenuti u pisanje duge forme. Težnja i cilj svakog autora jest da svojom pričom prenese određenu poruku i skrene pažnju čitatelja na ono što je važno. Sukladno tome, trudim se koliko je god to moguće nenametanjem svojih stavova utjecati na kreiranje čitateljeve misli o onome o čemu pišem, no u tom pisanju, baš kao i u životu, teško je uvijek biti objektivan i nepristran.

S obzirom na pojedine motive u romanu, te prolog i naslov, zanima me - jeste li vjernik?

Ovdje je zaista premalo prostora koji bi mi dozvolio napisati sve ono što bih o vjeri, vjernicima i Bogu imao za napisati. Velika je to i važna tema za mene osobno, a da bi se o njoj moglo nešto mudro i pametno izreći u nekoliko rečenica. Osobno mislim da kao što ni u životu nije sve crno-bijelo, tako  je i s vjerom; kad upadnete u nevolje ili budete nečim teško povrijeđeni pitate se da li Bog zaista postoji, a onda se dogodi nešto zaista lijepo i čudesno što vas uvjeri da je Bog tu, uz vas. Vjera je nada, a samo zbog te nade vrijedno je vjerovati, pa ću na vaše izravno i kratko pitanje tako i odgovoriti: u Boga ne vjerujem, ali ga se bojim.

Ludwig Bauer i Pero Kvesić napisali su recenzije romana prije njegova izlaska i sudjelovali na zagrebačkoj promociji - jeste li dugogodišnji prijatelji/poznanici?

Luju Bauera upoznao sam slučajno na jednom novogodišnjem domjenku u Društvu hrvatskih književnika gdje sam, opet potpuno slučajno, bio pozvan od mog kuma i prijatelja, člana te ustanove. U to vrijeme (2006. godine) napisao sam tek nekoliko kratkih priča i iskoristio sam priliku da mu ih pun nade pošaljem mejlom. On mi je bez ustezanja odmah dao nekoliko profesionalnih književnih savjeta i izuzetno korisnih sugestija i od tada smo u povremenim kontaktima. Njemu je moje pisanje zanimljivo i kad god je to mogao, u svakoj prilici, pružio mi je nesebičnu i prijateljsku potporu na čemu sam mu i više nego zahvalan.

Peru Kvesića upoznao, pak, sam preko bloga koji on i danas uredno i redovito piše. Pročitao je neke moje priče s bloga koje su mu se dopale, privatno mi se javio mejlom i vrlo uviđavno i pažljivo ukazao na početničke pogreške i tipfelere. Onda smo se našli na kavi i shvatili da osim bloga, Zagreba i ljubavi prema pisanju imamo još puno toga zajedničkog. U književnom miljeu ja sam potpuno nepoznat, ali sam izuzetno ponosan na prijateljstvo s tom dvojicom, prije svega ljudi, a onda i izuzetnih književnika.

Kako je prošla sama promocija, jeste li zadovoljni odazivom publike?

Da ne pretjerujem, bit ću iskren: tridesetak što prijatelja i blogera bilo je u auditorijumu Knjižnice i čitaonice "Bogdan Ogrizović", kultnom knjiškom mjestu gdje se danas u Zagrebu priređuju čak i po dvije promocije dnevno.

Ipak, začinit ću odgovor na vaše jednom zgodnom književnom pikanterijom. Naime, u prvom redu sjedio je (pa čak pomalo komentirao i dobacivao predstavljačima knjige) književnik Predrag Matvejević, dok je u posljednjem redu sjedio gospodin Mile Pešorda. Nakon što mi je jedan prijatelj to posebno naglasio kao nekakav kuriozitet i neobičnu slučajnost (to da su obojica bili prisutni na predstavljanju jednog debitantskog  romana), a znajući da su u ozbiljnoj i javnoj zavadi, meni ništa drugo nije preostalo nego da pomislim da ništa nije slučajno, da su i tu anđeli o kojima sam napisao roman imali svoje prste i da je to vjerojatno nekakva njihova poruka njima, obojici.

S obzirom da knjiga ne sadrži onu napomenu da je izašla uz financijsku potporu Ministarstva kulture RH ili Grada Zagreba, je li bilo porođajnih muka, u smislu pronalaženja izdavača?

O neobičnim slučajnostima  i nizu koincidencija oko objavljivanja romana "Anđeli u tami" na samoj promociji pričao je Pero Kvesić. Naime, ja sam napisao još jedan roman, dnevničke zapise o boravku u jednoj političkoj stranci. Obim teksta bio je oko osamsto i pedeset kartica i naravno da, uz nezgodnu i škakljivu temu kao što je politika, knjiga s oko milijun i pol riječi, nije bila ni malo primamljiva nakladnicima. Kada sam je ponudio i nakladničkoj kući Hena.com na lijep su me način "otpilili" uz obrazloženje da bi objavljivanje takvog štiva bilo prekomplicirano za njih, no uz napomenu da, ako imam nešto od tzv. lijepe književnosti, da im to slobodno pošaljem.

Ja sam tako i učinio te im dostavio na čitanje roman koji je u tami moje ladice čekao pune tri godine. Prije toga nikome ga nisam nudio. Nakon dva dana kontaktirao me vlasnik kuće, gospodin Husković, i  ponudio da potpišem ugovor. Ja sam nešto slično gledao samo u filmovima i jednostavno, s obzirom na poznatu situaciju i odnose u i prema književnosti, nisam mogao vjerovati da je tako nešto u nas moguće. Kada sam zamolio Peru da pročita roman i napiše o njemu nekoliko redaka, on je to i učinio. Do tada, moj nakladnik i on nisu nikada surađivali, pa se ta Perina gesta i njegova spremnost za pomoć toliko dopala gospodinu Huskoviću da je odmah ponudio objavljivanje i jednog Perinog romana (koji je nedugo nakon toga i štampan).

Da sve bude zanimljivije, Perin roman se zove "Stjecaj okolnosti", a sjedište nakladničke kuće Hena.com  je u zagrebačkoj Kustošiji, baš u ulici gdje je rodna kuća supruge Pere Kvesića, nekoliko brojeva dalje. Radi li se tu o velikom broju slučajnosti ili ne, ne bih znao, samo znam da je pisanje o anđelima vrlo plodonosna stvar.

Dio radnje se odvija u Slavoniji, preciznije Vinkovcima, a dijalozi su vrlo uvjerljivi, životni, pisani u dijalektu toga kraja - jeste li porijeklom Slavonac? Zapravo, cijela je priča vrlo uvjerljiva i čitatelj ne može da se ne zapita u kojoj su mjeri dijelovi priče preslika vaših iskustava - možete li nam odati nešto o tome?

Rođeni sam Zagrepčanin, no imam puno prijatelja Slavonaca i Slavonija u mojem srcu iz puno razloga zauzima posebno mjesto. Pomno sam istraživao građu za roman želeći postići maksimalnu uvjerljivost, od dijalekata i štokavskog narječja (šokci, bunjevci), a već prema mjestima određene radnje romana. Razlike u govoru su od sela do sela, a u gradu se govori potpuno drugačije. Tu su mi pomogli moji prijatelji Slavonci, osobni i s bloga, kojima sam roman kao sirov tekst dao na čitanje.

Najveći kompliment sam dobio na samoj promociji kad mi je prišao jedan nepoznat čovjek i pitao me jesam li ja Vinkovčanin. Odgovorio sam niječno, na što mi je odvratio da je pročitao moju knjigu za tri sata, da je pitao svoje prijatelje rođene Vinkovčane o prezimenu Pranger i da je njihova majka rekla da ne zna nekog s tim prezimenom, ali da bi ga ona morala poznavati s obzirom na sve moje tako uvjerljive i vjerodostojne opise Vinkovaca i tog kraja.

Sviđaju mi se umetnuti  komentari o najvažnijim događajima koji su se zbili u godini u kojoj se radnja u pojedinom poglavlju događa, poradi kontekstualizacije same priče - osobito mi se sviđa duhovito miješanje trivijalnosti i politike u tim komentarima, a niste propustili ni podsjetiti kako je ideja o Golom Otoku kao zatvoru potekla od Krleže. To me pomalo podsjeća postupke upotrebljene u tv-seriji "Grlom u jagode".

Svi su događaji nekome posebni. Možda će se samo učiniti duhovitim da je engleski Parlament posebno zasjedao zbog bijega orla iz londonskog zoološkog vrta, a da se u isto vrijeme na istom mjestu tada uopće nije raspravljalo o početku indijsko - pakistanskog rata. Za neke su kulture nama trivijalne stvari od krucijalne važnosti i obrnuto, pa tako ispada da jedna nacija žali zbog smrti svojeg popularnog narodnog pjevača istom tugom kao i druga koja je ostala bez predsjednika ili kralja. To su te razlike koje nas određuju.

A mit o Golom otoku je posebna priča povezana s mitovima o našim zaslužnim perjanicama javnog života. Naravno da Krležu i Augustinčića, kao umjetnike i intelektualce, neće povezivati s kaznionicom na Golom otoku, no oni su tu ipak sudjelovali. I naravno da ima jako puno hrvatskih domoljuba koji su završili u tom kamenju, no kada se zna da nakon 1972. godine na taj otok više nisu slani politički zatvorenici (njih su slali u Gradišku i Lepoglavu), nego obični kriminalci, zapitate se - pa što su onda tada tamo radili ti naši popularni političari? Nije valjda da su bili ondje samo zbog običnog kriminala?

Moram napomenuti da o razdoblju koje opisujem na Golom otoku imam snimljen digitalni osmosatni zapis s uznikom koji je u to vrijeme zaista služio tamo svoju kaznu i koji mi je poslužio kao autentični svjedok tog vremena. Događaji su potpuna fikcija, zatvorski je sustav i ambijent vjerodostojno opisan, a akter postoji i čak je bio na promociji mog romana.

Roman mi se čini pogodnim za ekranizaciju - razmišljate li o tome?

Pa, ako dođe u ruke nekog zainteresiranog, naravno da bi mi bilo drago. Mislim da je prošlo dovoljno vremena od tog našeg tužnog posljednjeg rata i da bi se bez problema moglo ekranizirati jedno vrijeme koje je itekako odredilo sudbinu nekoliko naših generacija. Jedno kraće vrijeme radio sam i na scenarijima (film, drama, sitcom) i bilo bi lijepo okušati se u nečem novom.

Roman otvara citat Ive Andrića - je li on vaš književni favorit, i koji su vam omiljeni klasici i suvremenici, domaći i strani?

Ono što je Andrić, veliki književnik s ovih prostora, rekao na primanju nagrade koja nosi ime čovjeka koji je između ostaloga poznat i kao dramski pisac (drama "Nemesis") potpuno stoji i ja se s tom izjavom slažem: "Jer, pripovjedač i njegovo djelo ne služe ničemu ako na jedan ili na drugi način ne služe čovjeku i čovječnosti. To je ono što je bitno." Volim čitati ruske pisce uvijek i iznova što je velika vrijednost dobre literature. Svojim posebnim načinom pisanja i razmišljanja osvojio me i Boris Vian i uopće: jednostavno i koncizno, to je ono što me privlači u književnosti.  

Jedan ste od blogerskih prvoboraca i na blogu ste objavili uistinu zavidno velik broj tekstova - kako danas, s odmakom od nekoliko godina gledate na blogerski boom (pozitivne i negativne strane)?

Blog shvaćam isključivo kao još jednu vrstu komunikacije koja spaja ljude i olakšava protok misli. Potpuno je neopravdana bojazan književnika koji su protiv objavljivanja na  internetu tzv. elektronskih knjiga misleći da će to naštetiti štampanim knjigama. Činjenica je da tehnologija napreduje, da su mnogi književnici već odavno odbacili pisaće mašine i da se najnormalnije služe kompjuterskom tipkovnicom. Mislim da ono što ne razumijemo, trebamo naučiti, a ne iz neznanja apriori odbacivati.

Iskreno, blog mi je zaista pomogao da moj rad osvane i u tvrdim koricama i da nije bilo tog besplatnog alata kojim sam tada s lakoćom dopirao do čitatelja, danas bih se vjerojatno bavio nečim drugim. Objavljivanje na blogu ima samo pozitivne strane, ja za negativne ne znam.

Cijeli je niz nekad vrlo popularnih blogera nakon oknjiženja napustio taj oblik kreativnosti - namjeravate li vi i dalje objavljivati na blogu?

Blogeri koji su svojevremeno objavljivali na blogu i tako stekli određenu popularnost, a danas ih nema u blogosferi vjerojatno su žrtve svakodnevice. Brakovi, djeca, bolesti, poslovi, putovanja, nedostatak vremena zbog svakodnevnih obaveza osnovni su razlozi napuštanja nečega što se radi iz hobija i ljubavi, a blog je upravo to. Kao i u svakom društvu, tako vam je i u blogerskom; neki od nas su otišli, neki novi su se pojavili, a ima i takvih koji su još uvijek s nama i itekako su živi, aktivni i prisutni. Što se mene osobno tiče, prošlo je zamalo osam godina otkako sam na blogu objavio svoju prvu priču i danas, s jednakim zadovoljstvom radim to isto.

Na svom blogu, ali i na portalu H-alter objavljujete i kratke stripove u kojima se kritički odnosite spram društevno-političkih anomalija koje zamijećujete. Recite nam nešto i o tome?

Politika i ljudi koji je vode su ono što kreira naš život i život naše djece. Mislim da je zadatak javnih osoba i intelektualca ukazivati na svako zlo u društvu izazvano pogrešnim vođenjem te politike. Na žalost, nisam ni približno toliko poznat i popularan kao pisac da bih se uspješno angažirao i perom pokušao nešto promijeniti kao što bi to mogli, da žele, neki naši etablirani i cijenjeni intelektualci, pa tako i književnici.

Za još jedan svoj izričaj odabrao sam strip i karikaturu, jer poznato je da se i humorom, satirom i ismijavanjem društvenih anomalija uspješno može u njih uprijeti prstom, jednako uspješno kao i pjesmom ili perom. Uredništvo portala H-Alter, neovisnog, vrlo aktivističkog i politički korektnog medija koje pažljivo prati zbivanja od važnosti za naše društvo, prepoznalo je moj angažman i ja sam im na tome vrlo zahvalan tim više što je na potpuno volonterskoj bazi.

Je u planu neka nova knjiga, i ako jest, radi li se o romanu ili kratkim prozama?

Osnovnu ideju za novi roman imam i već pomalo sakupljam građu. Kad konstrukcija  sazrije, a neke fabularne ideje i dileme sjednu na svoje mjesto započinjem s pisanjem. Vjerujem da ću i taj roman, baš kao i ovaj prvi napisati za nekoliko mjeseci i jedva čekam početak pisanja. U kontaktima s mojim sadašnjim nakladnikom shvatio sam da su vrlo zainteresirani za ukoričenje reizdanja moje prve i za sada jedine zbirke kratkih priča "Ples na žici", nadopunjene tekstovima nagrađivanih i objavljivanih priča, onih koje sam napisao kasnije.

Neka se ovo što ću na kraju spomenuti ne shvati kao reklamiranje i podilaženje, ali dužan sam posebno naglasiti korektnost, profesionalnost i izuzetnu zainteresiranost nakladnika. Baš kao što sam zahvalan Luji i Peri što su svojim teško stečenim književnim ugledom hrabro stali iza mojeg debitantskog proznog djela, isto sam tako neizmjerno zahvalan i bračnom paru Nermini i Uzeiru Husković koji vode izdavačku kuću Hena.com.

Njihov pristup meni kao autoru podsjetio me na odnose nakladnik-pisac koje sam do sada mogao samo čitati ili gledati u nekim američkim filmovima. Tako nešto može se samo poželjeti.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –