Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Božidar Alajbegović • 04.10.2013.

Želimir Periš : Dok god književnost ima neku vidljivost i moć, treba je koristit

Povod razgovoru s 38-godišnjim zadarskim piscem Želimirom Perišem bio je izlazak njegove prve zbirke priča "Mučenice" (Algoritam). Međutim, kako se radi o entuzijastu aktivnom na mnogim poljima vezanim uz književnost (moderator književnih večeri i organizator promocija knjiga, predavač na radionicama kreativnog pisanja, urednik radijske emisije posvećen književnosti itd.) raspon tema bio je mnogo širi, a time, nadamo se, i razgovor zanimljiviji.

 
Božidar Alajbegović: Vrlo ste aktivan član Udruge ZaPis koja okuplja nedovoljno afirmirane zadarske pisce. Predstavite svoju udrugu, ciljeve, aktivnosti, planove...

Želimir Periš: Udruga ZaPis već četvrtu godinu aktivno radi na bogaćenju književnog života u Zadru. Organizirali smo u tom vremenu svu silu književnih večeri, doveli lijep niz gostiju te i sami proputovali Hrvatskom i širili zadarsku pisanu riječ. Nije to neki lokalpatriotski pokret, to je jednostavno odraz težnje da u svojoj okolini stvorimo književnu scenu u kojoj bi i sami mogli uživati. Uspjeli smo nekako u ovih nekoliko godina dokazati da Zadar ima i književnu publiku i stvaralački potencijal, a mogući plan za nastavak rada bi nam mogao biti staviti više težišta na individualne autore i njihov rad.

Je li pred izlaskom knjiga još nekog člana ZaPisa?

ZaPisovci su aktivni pisci. Slijedeće godine sa zanimanjem očekujemo novi roman Roberta Nezirovića, predsjednika Udruge, a još nekoliko članova ima pripremljene ili gotovo pripremljene tekstove za koje se nadam da će vrlo brzo u javnost.

Zadar ima jednu od najbolje opremljenih gradskih knjižnica. Jesam li u krivu ako pomislim da je možda upravo zadarska knjižnica utjecala na povećanje zanimanja zadarske mladeži za književnost, i indirektno utjecala da se kod njih javi želja za pisanjem?

Gradska knjižnica Zadar je divno mjesto, središte konzumacije književne kulture u gradu. Prostor knjižnice mjesto je i stalnih kulturnih programa i manifestacija, ZaPis tu održava redovne književne večeri, a tu smo započeli i s prvim radionicama pisanja. Knjižnica ima i više klubova čitatelja, od kojih bi posebno istaknuo Diopriju, klub mladih čitatelja koji vodi ZaPisovka Iva Pejković. Dakle knjižnica sigurno utječe na zanimanje za književnost, ali ne samo kao ustanova već kao platforma kroz koju i s kojom surađuju mnoge kulturne udruge. Ono najbolje će se izroditi tek iz suradnje mnogih organizacija, i institucionalnih i nezavisnih. Posebno moram istaknuti nezavisnu scenu jer se tamo krije pravi entuzijazam i kreativni plamen.

U suradnji s Krunom Lokotarom i Algoritmom, Udruga ZaPis je nedavno organizirala književni festival KaLibar bestiVal. Kakva je bila posjećenost i kakvi su vaši dojmovi?

Festival nas je pomalo i iznenadio. Iako ZaPis već godinama radi slične stvari nikad se nije dogodilo nešto na ovakvoj razini, s toliko gostiju, programa i na kraju - publike. Gotovo dvadesetak gostiju u tri dana stalno su prostor trga, u kojem se festival održavao, privlačili nove posjetitelje, sve dok se na kraju trećeg dana trg nije posve popunio. Velika je stvar bila dokazati da u Zadru postoji tolika razina interesa za književnošću i osobno sam presretan što smo dobili priliku raditi taj festival. Naravno, za sve su zaslužni Kruno Lokotar i Algoritam koji su nam praktički servirali cijeli festival, na nama je bilo samo otvoriti paket i uživati.

Što mislite o inflaciji književnih festivala u nas, osobito u svjetlu činjenice da paralelno s opadanjem izdavačke aktivnosti i smanjenja novoobjavljenih naslova, raste broj festivala. Koji je njihov učinak osim onog promocijskog, i turističkog (u smislu druženja autora i eventualnog putovanja, uglavnom uvijek jednih te istih pisaca, izvan svog domicila)?

Gledajući s aspekta konzumenta književnih događanja smatram da su festivali sjajno mjesto zbog svoje intenzivnosti, jer u manje vremena ponude puno više zanimljivog sadržaja negoli ono što obično zovemo književnim večerima. Dakle, posjetitelju je bilo dovoljno jednom doći do grada pa da vidi promociju nove knjige, upozna rad i ličnosti petorice pisaca i na kraju odsluša odličan koncert, a sve to bez ikakvog troška. S te strane, festivali mi se čine genijalnom formom prezentacije književnosti i nikad neću moći reći da ih je previše. Njihove programe ne bih komentirao, ali valjda tolika količina festivala garantira i nekakvu raznolikost.

A opet, zašto ima sve više festivala kad ima sve manje knjiga? Pa, možda upravo zato. Knjiga doista jest u krizi, iz izloga su je izgurali, u novinama se nalazi uz same rubove, samo što ne ispadne; s televizije je već ispala, a ne može, kao ni ništa drugo, preživjeti bez promocije. Možda je izlazak na ulice i trgove (kao na zadarskom festivalu) modus opstanka.

Ne bi li možda gradovi, osim što financiraju festivale, trebali financirati i književno stvaralaštvo, stipendiranje svojih lokalnih pisaca?

Naravno da bi, a u nekoj mjeri, kroz redovne natječaje za sufinanciranje projekata u kulturi, na primjer izdavanje knjiga, oni to i čine. ZaPisovu zbirku priča financirali su i Grad i Županija, i bez njih je ne bi ni bilo. Ipak, nedavno su u Odjelu za kulturu Grada Rijeke sjajnu stvar pokrenuli Šarar i Kapidžić: Grad Rijeka za slijedeću godinu dodjeljuje dvije stipendije za književno stvaralaštvo. Stipendiraju se dakle autori, a ne njihove knjige. To je značajna razlika. Mi smo u Zadru često okrenuti Rijeci kao uzoru. ZaPis često kopira modele tamošnje mlade scene koja se formirala oko Katapulta, RiLita i Književnosti uživo. Nadam se da će se i ovo preslikati u Zadar, u stvari u sve gradove. Stipendiranje autora i općenito prepoznavanje i definiranje pozicije književnih stvaralaca vidim kao jednu od najvažnijih slamki za spas književnosti.

Sa Stašom Aras vodite radionicu kreativnog pisanja - jeste li i sami pohađali neku sličnu radionicu? Kakva su vaša iskustva, može li radionica 'stvoriti' pisca?

Da, pohađao sam radionice u sklopu Ljetne škole pisanja u Staroj Sušici, koju organizira zagrebački Centar za kreativno pisanje (a odnedavno su i ZaPis, i splitski Kurs suorganizatori Ljetne škole, dakle, čitav projekt raste i sve više dobiva na važnosti) i moje iskustvo je bilo toliko pozitivno da sam odmah poželio preseliti tu ideju u Zadar. Tako je nastao OtPis, radionice pisanja koje vodimo Staša i ja. Radionice pisanja ne mogu stvoriti pisca, to je sigurno. Ali to im nije ni cilj. Radionice su prvenstveno prostor za one koji pišu ili žele pisati, a nemaju od koga dobiti savjet i komentar o procesu stvaranja teksta, ili još važnije: kritiku onoga što napišu. Radionice  su mjesto za raspravu o napisanom, otvorene su za komentare i diskusije, razmjenu iskustava i impresija.

Možete li nam ukratko izložiti princip rada vaše radionice, na što stavljate naglasak na predavanjima i koja znanja i vještine prenosite polaznicima?

Prvo, naglasak uopće nije na predavanjima. Iako se u procesu tečaja prolaze i uče osnovne karakteristike proznog teksta, težište radionica je na samom pisanju, na zadaćama koje su polaznici dužni pisati i međusobno ih komentirati. Upravo u toj interakciji između polaznika se stvara prava čar tih radionica.

Urednik ste i radio emisije posvećene književnosti - kako često i gdje se emitira i kakva je koncepcija emisije?

Emisija Kulturni otpis se do ljeta emitirala svaki drugi četvrtak na županijskom Novom radiju, a za ovu jesen još nemamo planova. Iako se ne možemo pohvaliti velikom recepcijom, imali smo odlično iskustvo s emisijom i ekipom koja ju je stvarala. Emisija se bavila novostima i zanimljivostima iz svijeta književnosti, razgovarali bi s akterima aktualnih književnih događanja, a u svakoj epizodi bi prezentirali i jednu knjigu, diskutirali o njoj i poklanjali je slušateljima. Smatram da nema krivog načina za pokušati popularizirati književnost, pa je tako i radio emisija pravo mjesto za to, makar nas slušalo samo desetak slušatelja, a za nagradne knjige se javljali kad im treba za podbočiti pod nogu stola da im se ne klima.

 
U pričama iz svoje zbirke "Mučenice" (Algoritam, 2013.) pišete iz perspektive 14 žena (i jedne ženke - pasice Lajka) i oslikavajući njihove tegobne sudbine pokušavate podsjetiti na nepravedan položaj žena u društvu. Je li knjiga nastala spontano, ili ste od početka planirali takvu konceptualizaciju?

Koncept "Mučenica" je nastao vrlo rano u procesu pisanja. Dogodile su mi se neke priče i vrlo brzo mi je postalo jasno da sve slijede isti princip i da ih vrijedi pokušati spojiti u konceptualnu zbirku. Pisanje takve zbirke priča nosi i i značajna ograničenja zbog pravila koja koncept nameće. Odlučio sam krološki obraditi priče najpopularnijih i opće poznatih ženskih likova iz mitologije i povijesti, i nastaviti niz pišući o suvremenim ženama u različitim životnim etapama. Sve ovo je nametnulo jako puno pravila i morao sam žrtvovati određenu slobodu izbora tema, čak i interpretacije.

A s druge strane dobio sam platformu s kojom sam se mogao dodatno poigrati, ispreplitati priče tih žena na suptilnijoj razini, vući paralele između mitoloških i suvremenih lica, pokušati stvoriti neku sinergiju koju bi svaka priča mogla dobiti iz zajedništva s ostalima.

Angažiranost je kod vaših priča nepobitna. Recite nam nešto o ekvilibristici koja je neophodna kako bi se spriječilo da pretjerana plakatnost, tj. eksplicitnost poruka ne prevlada nad samom kvalitetom teksta, imperativu da se nauštrb poruke ne našteti literarnosti teksta.

To je rizik koji angažiranost nosi, već sam primio određene kritike da sam žrtvovao književnu vrijednost zbog poruke. Međutim, ja se ne slažem u potpunosti s "imperativom literarnosti". I odgojen sam na umjetničkom izričaju i konzumiram umjetnost koja je nekad vrlo gola i vrlo eksplicitna parola. Ne mislim da je direktan i eksplicitan sadržaj umjetnički manje vrijedniji od hermetičkih tekstova, ali ne idu Mučenice ni u jednu od tih krajnosti. One samo ne bježe od poruke. To jest knjiga s poukom.

Osim angažiranosti samog rukopisa vaša knjiga ima i konkretnu humanitarnu funkciju - recite nešto o tome.

Knjiga sa sobom nosi neki publicitet, neku medijsku pažnju i prostor, želja mi je bila iskoristiti i podijeliti taj prostor. Sjajne suradnike sam našao u Vox Feminae platformi i zajedno smo osmislili niz akcija u duhu te ideje. Još u veljači smo organizirali natječaj za naslovnicu čime smo pružili mogućnost mladim umjetnicama da im se rad pojavi u izlozima, a time i oplemenili sam izgled knjige. Ovih se dana upravo montira book-trailer što je još jedno mjesto za dodatnu promociju rada drugih umjetnika. Web stranice su također dizajnersko rješenje. Za izradu promotivnih materijala knjige (majice i torbice) smo angažirali udrugu Kamensko, koja će dobiti sve prihode prodaje tih materijala, a i svi autorski prihodi knjige su donirani zadarskom skloništu za žrtve obiteljskog nasilja Mala kuća. Sve zajedno je zamišljeno kao jedan zaokružen projekt, u duhu problematike kojom se bavi i sama knjiga.

Je li pomalo naivno ili čak utopijski smatrati da književnost može nešto promijeniti, s obzirom na opadanje zanimanja za književnost i čitanje?

Naravno da je naivno, ali to ne znači da treba odustati. Književnost doista gubi bitku u usporedbi s novim medijima, ali niti ti novi mediji, niti svijet u globalu - ne može bez nje. I dok god književnost ima neku vidljivost i moć, treba je koristiti. Čovjek ne smije prestati biti altruist.

Kategoriziranje književnosti na mušku i žensku uvijek sam smatrao problematičnim a vaša je knjiga potvrda da je i muškarac sposoban za uvjerljivu artikulaciju ženske intime. Što vi mislite o tzv. ženskom pismu i uopće podjelama takve vrste?

Odlično je bilo kad je nobelovac Naipaul prije par godina izjavio kako je žensko pismo sentimentalno i nikako slično muškom i da može prepoznati rod autora iz dva odlomka, pa je Guardian složio test sa slučajnim odlomcima i dokazao kolika je glupost ta izjava. Ali da tekst može biti rodno određen, s tim se apsolutno slažem, na kraju, to je ono što sam pokušao i sa svojom knjigom.

Neke od priča za pripovjedačice imaju stvarne žene iz povijesti (Johanna - ljubavnica Imanuella Kanta, Marie Sklodowska Curie), ili pak mitske osobe (Eva, Djevica Marija, Penelopa), dok ostale priče tematiziraju sudbine izmišljenih protagonistica. Kakve su razlike između pisanja o stvarnim osobama i potpuno fikcijskim likovima? Što vam je bilo teže?

U stvari, ove koje nazivate potpuno fikcijskima nisu manje stvarne od povijesnih. Dok su povijesne i mitološke žene bazirane na predlošcima iz povijesti i kulture, suvremene nepoznate žene su nastale iz istinitih iskustava, nekad i stvarnih žena iz suvremene Hrvatske. Ipak, takve je bilo puno lakše pisati jer ne nose iza sebe poznati predložak kojem sam želio ostati vjeran. Pisanju o ženama iz povijesti i mitologije prethodilo je vrlo pažljivo proučavanje originalnih tekstova i prepoznavanje problematičnih točaka u opće poznatim i priznatim pričama. Nijedna od mojih priča u stvari, ne negira original. Ona ga reinterpretira na način da pripovjeda o njemu iz ženske perspektive, koja u poznatu priču uvodi nove detalje koji na kraju daju posve drugu dimenziju uopćenoj spoznaji.

Unatoč teškim iskustvima kroz koje većina protagonistica priča prolazi, čini mi se da je u temelju gotovo svake priče zapravo - ljubav.

"Mučenice" su nastajale kao zbirka ljubavnih priča. U jednom trenutku knjigu su obuzele i druge teme, ali da, ljubav jest neki nositelj konflikta, a često i izvor mučeništva protagonistica.

Također, iako se mahom radi o žrtvama, sve su protagonistice izrazite individualke, žene izrazito jakih osobnosti, pa u nekim slučajevima i postaju žrtve zbog ustrajavanja na samostojnosti i beskompromisnosti u ostvarenju svojih želje, htijenja, ciljeva.

Svaka od priča ima svoju žrtvu, svoju mučenicu, koja to postaje zbog društvenih normi i odnosa, neravnopravnosti i nepravde koje joj se događaju samo zato što je žena. Ta rodna nepravda je često toliko jednostrana da te priče ne bi ni mogle biti ispričane s muškim protagonistom. Istina, postoji i pokoja iznimka ovoj tvrdnji, ali to su obično one optimističnije i bar - manje mučne - priče. Žene iz priča svjesne su ili za trajanja priče postanu svjesne te pozicije i to su trenuci u kojima se gradi zbirka.

Pripremate li novu knjigu?

Recimo da stalno pišem. Još nisam siguran koju će formu dobiti nova knjiga, trenutno se petljam i sa poezijom i sa pričama i sa romanom, i žao mi je izabrati samo na jedan od tih projekata.

 
Fotografija: Adrijana Vidić

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –