Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Ulomak iz knjige • Piše: Eric Newby • 23.02.2016.

Eric Newby: Kratka šetnja Hindukušom (Malo protokola)

SEDMO POGLAVLJE

Malo protokola


Bilo je dobro izaći iz automobila prema kojemu smo razvili gnušanje obično rezervirano za žive ljude, ali čim smo kročili na čvrsto tlo, oko nas su se počele gomilati apsurdne no svejedno iritantne poteškoće. Dvije najnezaboravnije bile su afganistanski biciklist i Hughov stari kuhar.

Prilično nesmotreno, ali s najboljim namjerama, Hugh je u jednom od svojih pisama iz Južne Amerike predložio da sa sobom povedemo jednog lokalnog stanovnika kako bi naš uspon imao ono što je on nazvao „afganskim štihom“, misleći kako će to, ako ništa drugo, uvjeriti vlasti u naše dobre namjere. No zatim kao da je zaboravio na to – a zaboravio sam i ja. Nažalost, taj svoj prijedlog spomenuo je u pismu koje je poslao Ministarstvu vanjskih kad je zatražio dopuštenje za naše putovanje, međutim nije pojasnio kakvog točno pratioca želi.

Poslijepodne na dan našeg dolaska, primjereno odjeveni, oprani i obrijani, pojavili smo se u afganistanskom Ministarstvu vanjskih poslova. Ondje smo u odjelu protokola upoznali mlade nade afganistanske vanjske politike, otmjene, pametne mlade muškarce koji su se prema nama ponijeli s više ljubaznosti i obzira, i manje znatiželje, od naših sunarodnjaka kad smo im predložili svoju ekspediciju.

Poteškoće koje su se u Londonu činile nepremostivima kao da su se smanjile u razgovoru s ovim sjajnim momcima. Hugha je obuzelo takvo oduševljenje da je, po mom mišljenju nesmotreno, spomenuo afganistanskog penjača.

„Naravno, bit će nam drago da nam se pridruži netko koga vi predložite.“

„Dragi moj“, odvratio je Abdul Ali, „ako želite poslušati moj savjet, zaboravit ćete na to. Najvjerojatnije će vas dopasti netko tko će vam za nekoliko dana nasmrt dosaditi. Osim toga, ovdje nitko nema pojma o alpinizmu.“

„Spominjem to samo zato što sam i službeno napisao.“

„Da sam na vašem mjestu, zaboravio bih cijelu tu stvar.“

„A da vi pođete s nama?“ Činio se sjajnim društvom i to smo mu od srca predložili.

„Nažalost, veoma smo zaposleni pripremama za posjet pakistanskog ministra, inače bih bio presretan.“

Pozvao nas je na divnu užinu. Afganistan je zemlja muškaraca pa se naš domaćin vrzmao iza garniture srebrnih čajnika, vrele vode, vrčića s vrhnjem i mlijekom, i dijelio slasne sendviče. Kasnije je podrobno govorio o svojim lovačkim iskustvima a ja sam utonuo u mrtvački san iz kojeg sam se probudio osvježen i pun samopouzdanja. Ali sljedeći dan donio je crne slutnje.

Zbog duge vožnje bili smo u vrlo lošoj kondiciji. Tri dana u Walesu učinila su čudo, kao one vježbe tijekom kojih se gotovo odmah pretvoriš u mišićavog kolosa samo čvrsto pritišćući jedan dlan o drugi. Ali naša tjelesna sposobnost, kao i moje znanje urdskoga tijekom rata, stečena je brzo i u izvanrednim okolnostima; sad se jednako brzo i otopila.

„Moramo se malo penjati“, rekao je Hugh te večeri nakon što smo se vratili s gramofonskog recitala u nekom veleposlanstvu i odvukli u krevet. „Rad s užetom, to je ono što nama treba. Mir Samir je ogromna planina.“

I ja sam zbog našeg groznog fizičkog stanja bio jednako zabrinut kao i on. Možda je to imalo neke veze s nadmorskom visinom, ali bilo nam je gotovo nemoguće ostati budnima. Recital smo, kao i ostali u publici, prespavali kao topovi, od početka do kraja. Probudio sam se s glavom priljubljenom na grudi zgodne Turkinje i opazio kako me njezin suprug strijelja pogledom; u Afganistanu ima i drugih opasnosti osim plemenskih ratova.

Tad sam se sjetio Hughova posljednjeg pisma iz Južne Amerike.

„Aklimatizacija ne bi trebala biti veliki problem“, napisao je. „Na Turkmensko prijestolje (4708 m) odmah iznad Kabula može se popeti u jednome danu i vjerojatno bismo trebali provesti nekoliko dana ondje prije no što ozbiljno krenemo.“ Ali sad kad je potreba za akli matizacijom postala akutna, Hugh se predomislio.

„Popet ćemo se na Legation Hill. Navit ću nam budilicu na pet ujutro. Bolje da odjenemo vjetronepropusnu odjeću“, rekao je i zaspao.

Britansko veleposlanstvo nalazi se izvan grada. Izgrađeno po ekspresnom nalogu lorda Curzona kako bi bilo najljepše veleposlanstvo u Aziji, strateški je smješteno toliko daleko od bazara da nikome osim rulji s najvećim dotacijama ne bi palo na pamet napasti ga. Iznad veleposlanstva nalazi se brežuljak visok možda tristotinjak metara, kojim mlade tajnice jurcaju u tenisicama nakon noći lumpanja. To je Legation Hill. Rano ujutro krenuli smo osvojiti ga natovareni teškim gojzericama i svom prtljagom našeg navodnog zanata.

Dok smo odlučnim korakom prolazili kroz kapiju veleposlanstva, povezani užetom i odjeveni u vjetronepropusna odijela, stražar nam je salutirao.

„Sjećaju me se“, rekao je Hugh zadovoljno uzvraćajući pozdrav.

„Zadivljujuće odani momci, ovi Pakistanci.“

„Ako si ovako nešto običavao dok si bio ovdje, morali bi biti ap- solutno munjeni da te se ne sjećaju.“

Dok smo obliveni znojem teturali uzbrdo spotičući se o uže, a naši cepini posprdno zveckali po neprijateljskom tlu, obuzela me je zla slutnja. Noge su mi bile kao masa za gletanje. Glava me je nesnosno boljela, a jezik bio prekriven gustom, nezdravom sluzi. Trebalo nam je dvadeset i pet minuta da stignemo do vrha.

„Archieju je to polazilo za rukom za deset minuta“, rekao je Hugh,

dok smo zadihani i s osjećajem mučnine u želucu ležali na vrhu i pra- vili se da se divimo pogledu na predgrađa Kabula koja su se prostirala ispod nas.

„Mora da je nadčovjek.“

„Ni najmanje. Morao je otići iz Vanjskih poslova jer je previše pio.“

Potišteno smo se spustili na doručak.

„Definitivno će nam trebati oni dani na Turkmenskom prijestolju.“

„Bojim se da za to neće biti vremena. Morat ćemo se zagrijati na ledenjacima Mir Samira. Tamo ćemo imati mnogo prilika za vježbu.“

U odjelu protokola Abdul Ali izgledao je ozbiljno.

„Stigle su vaše dozvole.“

„To je divno. Brzo su stigle.“

„Drago mi je da ste zadovoljni. No, ima još nešto. Odabran je čovjek koji će vas pratiti.“

„Ali rekli ste da bi nam bilo pametnije da idemo sami.“

„Znam. I sâm sam vrlo začuđen. Ta odluka nema nikakve veze s nama ovdje. Nitko od nas ne zna ništa o tome. Donio ju je netko izvan našeg odjela, i to na najvišoj razini. Do jučer je bila u rukama Ministarstva obrane.“

„Ah“, rekao je Hugh ponovno zadovoljan. „To je sigurno onaj Nuristanac kojem sam se nadao iz vojske. Spomenuo sam ga u svom pismu veleposlaniku. Upravo čovjek kojeg želimo.“

„Nije Nuristanac“, odvratio je Abdul Ali. „Zbog vas bih volio da jest. Ta stvar nije u rukama Ministarstva obrane. Prebacili su je Olimpijskom odboru. Ovaj se čovjek upravo vratio s vožnje biciklom oko svijeta. Nikad u životu nije bio na planini.“

Kandidat se ubrzo pojavio, pozvan telefonom. Bio je to krupan, mišićav muškarac s gustom crnom kosom zalizanom briljantinom, poput lika iz filma o Tarzanu. Izgled mu se kosio s karakterom koji je bio izrazito povučen. Priča o vožnji biciklom oko svijeta bila je isti- nita. Taj podvig izveo je na golemom, običnom biciklu kakav koriste policajci, a sa sobom je vozio sedamdesetak kilograma prtljage. Bilo ga je teško zamisliti na Simplonskom prijevoju, ali nedvojbeno je bio ondje. I protiv svoje volje uhvatio sam se kako provodim svojevrsno usmeno ispitivanje tog impresivnog stvorenja.

„Imate li prethodnog alpinističkog iskustva?“

„Ni najmanje“, odvratio je i odmah mi postao simpatičan. „Ali trčao sam na deset tisuća metara na Azijskim igrama“, skromno je dodao.

„Shvaćam.“

Kao i svi slični intervjui, ni ovaj nije bio uspješan zbog posvemašnjeg manjka kvalifikacija ispitivača.

„Kako to da ste se prijavili za ovu ekspediciju? Bit će vrlo naporna.“

Strašno sam ga mrko gledao, nastojeći ga obeshrabriti.

„Nisam se prijavio. Olimpijski odbor mi je tek jutros rekao da idem.“

„Shvaćam.“

„Nemoj to stalno ponavljati“, prosiktao mi je Hugh na uho.

„Zvučiš kao BBC.“

„Želite li ići na ovo putovanje?“

„Ako vi želite da pođem, poći ću.“

Hugh tek što nije rekao da to želimo, kad sam ga odalamio nogom ispod stola.

„Trenutačno je situacija pomalo komplicirana. Javit ćemo vam sutra ujutro.“

„Naravno da ćemo ga morati povesti“, rekao je Hugh čim je čovjek otišao.

„Ali zašto? On ne želi ići. Čuo si što je rekao, naređeno mu je da nam se pridruži. Već će biti dovoljno loše s nama dvojicom koji nemamo pojma; još jedan takav i srljamo u samoubojstvo.“

„Izgleda da ti ne shvaćaš da ga moramo uzeti jer ga je Vlada odabrala. Ne uzmemo li ga, strašno će se uvrijediti.“

„Ali čak i Protokol misli kako bi nam bilo bolje samima. Čuo si što je rekao Abdul Ali.“

„To je bilo prije no što je znao za ovog čovjeka. Ti nimalo ne razumiješ ove ljude. Jedna takva stvar mogla bi se veoma loše odraziti na anglo-afganistanske odnose.“

Pomno sam promatrao Hugha dok je to govorio, ali bio je posve ozbiljan. Na površinu je ponovno izbijala ona golema, neuhvatljiva tvorevina, duh Ministarstva vanjskih, kao santa leda kojoj je većina mase skrivena ispod površine, ali je jednako prijeteća. Hugh tog biciklista nije želio povesti nimalo više no što je biciklist želio poći s nama, ali nije mogao shvatiti da mašinerija koja ga je proizvela može biti stavljena u rikverc. Dva sata sam se prepirao s njim. Uzalud.

„Ponekad mislim da nemaš nimalo moralne odgovornosti“, rekao je nakon posebno žučne rasprave. „Protokol nam je praktički dao tog muškarca.“

„Ako nam ga je Protokol dao, vrati ga Protokolu. Možda čak nema ni gojzerice.“

„Dobro si se sjetio“, reče Hugh neočekivano. „Ako nema gojzerice, ne može s nama.“

Iako je bilo kasno, otišao je telefonirati. Brzo se vratio.

„Nema gojzerice.“

„Tad ne može s nama.“

„Ali telefonirao sam Abdulu Aliju i on je obećao kako će dati sve od sebe da mu ih nabavi. Javit će nam ujutro. Pokušat će kod vojske.

Rekao sam da ćemo mi pokušati u veleposlanstvu.“

„Pravi si magarac.“

„U redu je, ima veoma mala stopala. U cijelom veleposlanstvu nema nikoga s tako malim stopalima.“

„Otkud znaš?“

„Da si ti ondje živio nekoliko godina, upoznao bi veličinu svega.“

Sutradan ujutro nazvao je Abdul Ali.

„Bojim se da u cijelom Kabulu nema gojzerica koje bi odgovarale našem prijatelju.“

„Biste li mu vi mogli posuditi jedan svoj par? Otprilike je vaše veličine.“

U tom času mogao sam zadaviti Hugha.

„Nažalost, imam samo dva para i uskoro će mi trebati za lov.“

„Strašno mi je žao što neće moći s nama. Molim vas, prenesite mu naše žaljenje i zahvalite Olimpijskom odboru.“

„Za jednog čovjeka koji je u Ministarstvu vanjskih tek od rata, moram priznati da si izvanredno napredovao“, zamijetio sam kad je Hugh spustio slušalicu. „Gotovo si nečovjek.“

Kratko je razmislio o mojim riječima prije no što je odgovorio.

„Da, mislim da je obuka sve u svemu sjajna“, s osmijehom je rekao.


Još dalekosežnije posljedice na boljitak naše ekspedicije imao je posao s Ghulamom Naabijem, Hughovim starim kuharom, koji ga je pratio na prethodnim pustolovinama u unutrašnjost i prisustvovao neuspjelom pokušaju uspona na planinu.

Cijelim putem iz Istanbula, posnim razdobljem apstinencije od hrane svojstvene Carlessu, kad već ništa drugo a ono barem moj duh hranila je stalna bujica sjećanja na Ghulama Naabija; na njegov golemi apetit koji će u najmanju ruku, mislio sam, osigurati redovitu opskrbu hranom koja mi je dosad bila uskraćena; na njegovu snalažljivost zahvaljujući kojoj je na prilično perfidne načine svladavao svakodnevne katastrofe puta; na smiješne nezgode koje su ga zadesile i koje će nam vjerojatno osigurati neiscrpnu zalihu anegdota. Sve to obećavalo je suosjećajan, nesavršen karakter koji će ozbiljnom pothvatu na koji smo kretali podariti određenu ljudskost i biti mnogo korisniji sudrug od mladog biologa kojim mi je Hugh zaprijetio u jednoj fazi planiranja, ali kojeg, na svu sreću, kasnije više nikad nije spomenuo.

Čak je i Dreesen, Hughov sudrug na ranijem putovanju, kojeg sam od samog početka držao polumitskim likom, ali koji se na kraju materijalizirao prerušen u američkog konzula u Tabrizu u sjevero- zapadnom Iranu, za njega imao pohvale dok smo u sumrak sjedili na terasi konzulata, pijuckali Perrier Jouet i oporavljali se od užasa vožnje kroz Anatoliju.

„Ako Hugh uzme Ghulama Naabija, imat ćete nekakve šanse za preživljavanje“, rekao je kad ga Hugh nije mogao čuti. „Ako ga ne uzme, Bog neka vam je na pomoći.“

Upitao sam ga zašto. To je bilo u ranim danima, prije no što nas je Hugh pokušao ubiti zaraženom hranom.

„Taj čovjek je pravi zlotvor. Nikad ne jede. Na toj sam planini toliko ogladnio da sam mislio da ću umrijeti. Čini se kako ne shvaća da ne možeš jurišati na pettisućnjake praznog želuca.“

Osjetio sam naklonost prema Dreesenu, no tad je dodao:

„To je jedan od razloga zašto večeras pijemo šampanjac. I ja slavim; ne idem s vama.“

Šalio se, ali svejedno sam osjetio žmarce tjeskobe. Ako je ovom vitkom, kršnom muškarcu koji je propješačio Karakorum bilo naporno, kako će tek biti meni, relativno oslabljenom godinama provedenim u modnoj industriji?

Jedna od prvih stvari koje je Hugh učinio došavši u Kabul bila je poslati po Ghulama Naabija.

„Radi za nekog Australca“, objasnio je. „Ali mislim da ga trebamo za pripreme prije polaska. Osim toga, bit će od velike koristi kad budemo birali goniče Tadžike.“

„Ali što će njegov poslodavac reći ako mu uzmeš kuhara?“

„Neće ga biti samo mjesec dana“, odvratio je Hugh kao da je to neka isprika za krađu tuđeg kuhara. „Osim toga, Australac je.“

„Kakve to ima veze? Meni se zbog toga tvoj postupak ne čini nimalo opravdaniji.“

„Hoću reći, kao Australac je gotovo sigurno ležeran tip.“

Sjetio sam se nekih Australaca koje sam upoznao i koliko bih ih nerado bio ičega lišio bez prethodnog dopuštenja.

Kad se Ghulam Naabi napokon pojavio, izgledao je kao savršen izbor. Bio je okrugao i smeđ i debeo i veseo, i nalikovao je na božićni kuglof. Oči su mu bile kao blistave cvebe i čak se i skockao u nešto što je izgledalo kao tkanina od guste bijele gaze, ali je zapravo bilo stari bijeli sako do pasa. Na glavi je imao kapu od karakula, a na nogama chaplis iz Pešavara sa sedam centimetara debelim potplatima, načinjenim od ostataka američkih automobilskih guma. Bio je oduševljen mogućnošću izleta; o važnijem dijelu plana nije rekao ni riječ.

Poslijepodne je Hugh predložio da pođem s Ghulamom Naabijem do bazara po hranu za putovanje.

„Za nas uistinu imamo dovoljno“, rekao je onim svojim posebno neuljudnim glasom koji je uvijek koristio govoreći o hrani (sjetio sam se onih četiriju kutija vojničkih porcija koje su zasad bila naša jedina zaštita od smrti od gladi i krv mi se zaledila). „Zapravo ćete kupovati hranu za goniče; očekuju je, takav je običaj. Sastavio sam popis“, nastavio je pružajući mi majušan komadić papira. „Mislim da bi trebao poći s njim, da pripaziš da ne pretjera. Osim toga, moći ćeš se cjenkati.“

Popis je bio veoma kratak:

3 seera brašna
8 paua šećera
12 paua soli
6 tuceta šibica
2 kerozinske svjetiljke.

Nije bilo sumnje da je Hugh namjeravao da i naši goniči ravnopravno sudjeluju u svim patnjama koje nas očekuju, ma kakve te patnje bile.

„Zar nećemo kupiti nimalo riže? Uvijek sam mislio da je riža glavna hrana u ovom kraju svijeta.“

„Previše je teška. Moramo misliti na konje; vjerojatno ćemo ih imati samo tri.“

Nećkao sam se pitati ga da mi objasni težine i mjere. Već je ionako bio uzrujan jer u poznavanju perzijskoga nisam osjetnije napredovao pa sam pitanja želio sačuvati za putovanje. Moj mi se zadatak činio prilično jednostavnim, ali kako ne bih bio posve prepušten milosti i nemilosti vlasnika štandova, provjerio sam težine i mjere u službenom priručniku u kojem su bile vraški ingeniozno izložene.

„U Kabulu“, pisalo je u priručniku, „16 khurda = 1 charak; 4 charaka = 1 seer.“ To se činilo jednostavnim. Okrenuo sam stranicu očekujući objašnjenje koliko je jedan seer i saznao da jedan seer iznosi 7 seera i 13½ britansko-indijskih chittaka.

„Ali u Kandaharu“, pobjedonosno je nastavljao priručnik, „20 miskala = 1 seer, što je 8⅝ britanskih tola, dok je u Mazar-i-Sharifu 1 mazarski seer = 1¾ kabulskih seera – odnosno 14 britanskih seera.“ Nigdje se nije spominjao pau kojih sam trebao kupiti 8 šećera i 12 soli.

Bilo je očito da mi s ograničenim vremenom na raspolaganju nije suđeno mnogo naučiti o težinama i mjerama zemlje u kojoj sam se nalazio pa sam zasad odustao od tog pokušaja i cjenkanje prepustio Ghulamu Naabiju. Umiješao sam se samo jednom, kad je kupovao kerozinske svjetiljke.

„Pitaj trgovca ima li drugih. Boljih.“ One koje nam je ponudio imale su oznaku „Bulldog Lantern“ i manje upadljivu „Made in Japan“.

Prilika mi se činila primjerenom za kupnju britanskog proizvoda, ili barem proizvoda Indijskog Carstva.

„Ove su lampe jako dobre. Ne sviđaju vam se? Ovdje ih svi koriste.“

„Zar nemaju nijedne druge? Neke koje nisu japanske.“

Vlasnik trgovine nestao je u mračnoj niši. Nakon duljeg vremena pojavio se s još dvije svjetiljke. Izgledale su kao da su duže vrijeme čamile u skladištu. Kad je s njih otpuhao prašinu, vidio sam da su posve poput onih japanskih, samo što je na njima reljefnim slovima pisalo „Lifeguard“ s crtežom konjanika Britanske garde i istaknutijom naljepnicom „Made in Germany“.

Vlasnik je naveo cijenu dva i pol puta višu nego za japanske.

Odustao sam od borbe da podržim Carstvo.

„Uvijek je bolje kupovati japanske proizvode“, zamijetio je Ghulam Naabi, kad je dvadesetak minuta kasnije iskamčio pedeset posto popusta na cijenu japanskih svjetiljaka. „Mnogo su jeftiniji. Sve japansko dolazi vlakom, kroz Rusiju.“

Svratili smo na još jedno mjesto po šest tuceta kutija ruskih šibica, koje su bile još jeftinije od onih japanskih, i našoj kupovini bio je kraj.

Upitao sam Ghulama Naabija hoćemo li imati dovoljno hrane.

Mora da je shvatio razlog moje tjeskobe jer namignuo je i rekao: „Sahibe, sve će biti dobro. Ništa ne brinite. Nisam li ja debeo čovjek?“

...

S engleskog prevela: Mirna Čubranić
© Libricon, 2016.

Eric Newby

Kratka šetnja Hindukušom

  • Prijevod: Mirna Čubranić
  • Libricon 12/2015.
  • 256 str., meki uvez
  • ISBN 9789538017032
  • Cijena 120.00 kn

Eric Newby uspijeva neuspješan pokušaj uspona na vrh Mir Samir pretvoriti u svojevrsnu pobjedu jer njegova priča govori o tome kako su putovali, a ne što su postigli, što knjizi daje trajnu draž. Knjiga je ujedno i impresionistička slika života prije pedesetak godina u dvije susjedne, ali posve drugačije doline u gorskom lancu Hindukuš, u sjeveroistočnom Afganistanu.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –