Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 16.11.2008.

Evelina Rudan : Breki i ćuki

Moguće čitanje knjige laureatkinje Nagrade "Drago Gervais", Eveline Rudan, predlaže pomirbu univerzalizacije poetskoga znaka onako kako ga u svojoj nezaobilaznoj studiji s početka osamdesetih vidi i tumači Milorad Stojević, s estetski, motivski i mentalno proskribiranim kampanilizmom. Svaki iole radikalniji zahvat u teksturu pretpostavljene zavičajnosti kada je o regionalnim čakavštinama riječ iz motivskoga obzora izbacuje kampanilizam: njegovu edipalnu vezanost bilo za zamišljenu, bilo za stvarnu "rodnu grudu" i "nadomješta" ga urbanim, od tla i meketa koza, od konoba i mijaukanja mačaka, izmještenim socio i idiolektom govorna i poetska baza koja je zapravo neutralni lingvistički fundus čakavštine.

Kod Eveline Rudan, prevrednovanje poetskoga znaka uže zavičajnosti intencionalno je anti-edipalno, a čitljivo je u gotovo programatskoj poetizaciji predliberalne kletve Jeana Jeacquesa Rousseaua u kojoj se ovaj obrušio na instinktivno-volontarističku dimenziju porijekla privatnog vlasništva. Antiedipalnost i zrelost u kritici ljudske pohlepe koja bi nas, sa ili bez novog Crnog Orfeja, mogla dovesti do samoizjedanja, nalazi se u sljedećim stihovima: "obahajivan, obahajivan nike njive / ne bih ih kupila, ja nis od tih kupovači / od tih ragačii ragačic ča znaju kamo gredu / od kud du šli i kamo bi stili doć / meni je sve to malo mutno / ali u prolićno podne obahajivannjive/ne znan jušto čigove su / i kade su njin kunfini / ali hi obahajivan..."

Osim jezikojedenja kojega čakavskome nameće politička dominacija standarda koji se prema takozvanim dijalektima odnosi vođen čak ne toliko osuvremenjenim dinamikama lingvističkog kolonijalizma kakvo je u šesnaestom stoljeću od španjolskog i engleskog učinilo instrumente carstva, čakavski je jeden i iznutra. Unutarnji jezikojedci pjevaju na MIK-u, Čansonfestivalima, onom drugom MIK-u čije mi ime bježi... a njihova je šteta što se maturacije izraza na "dijalektu" tiče ta što mentalno deminutivnim izmišljajima i mikrokulturnim ruralnim i parohijanim kalamburima infantiliziraju ionako izvana pogrešno percipiranu lingvističku energiju varijeteta. Svjesna opasnosti tih dinamika, Evelina Rudan ispisuje izrazito hrabru knjigu.

Ponovimo: ona ne bježi u radikalnost kao što to čine Milorad Stojević, Ivan Rogić Nehajev i (katkada) Damir Sirnik, nego prevrednuje elemente zavičajnosti, materinstva, idilične, katkada gotovo trubadurske ljubavi, ljubavi prema obitelji, tradiciji, rodnome kraju. Ono što je u njezinu pismu neprijeporno novo je izlaganje baš tih motiva tretmanu koji se uspješno i sugestibilno odupire kampanilizaciji. Često, na kraju pjesme, to naglasi ironijom koja se, u još Evelinom nezahvaćenom prostoru prevrednovanja, na jednoj od mogućih razina čita kao autoironija.

Primjer za to je izvrsna pjesma "Dojin dicu": "dojin dicu / po cile dane dojin dicu / hitin livu cicu priko desnega ramena / (kako ča su slavenke vajk delale, / piše fortis, foši i laže) / mali doteče / i se nacicka / ja napišen pjesmu, počnen libar / dojde drugi, podojin i njega / pojin mandarinu, pogledan zadaću / onemu ča je doša z škole / skrojin brhan / (njega ne nosin, ali to je za susedu) spečen kumpire, skuhan broskvu / pojin mandarinu (drugu, neću zmršavit ovega prolića) / podojin jopet prvega eli drugega (zabila san ki je sad na/redu)  /i pročitan zbirku pjesama od pjesnika ki se je jopet namura / i ja ću se namurat, ću siguro / samo da podojin dicu".
   
Šteta što Virginie Woolf više među nama nema. Njezina intelektualna znatiželja jamči mogućnosti opismenjavanja na čakavskom. Muškarci jezike uče i zbog puno glupljih razloga: recimo za špijunažu. Da, Virginija... ni sanjala nije da će se, u jeku Hrvatskoga proljeća, roditi jedna Evelina koja će u pjesmu, precizno i toplo, sa svim elementima čežnje i ostvarenosti, stisnuti njezinu famoznu Vlastitu sobu: tu oazu putenog i materinskog, krotkog i puntarskog, ženskog puno više no muškog jezika kojega je jezik kojim govori vojska i policija, kanio zauvijek spremiti u zapećak.

Ova je knjiga i generacijski i poetski (dakle izvanvremenski u smislu instant periodizacije) dokument o stabilnosti i neiscrpnosti imaginarija kojemu čakavski izraz nije čahura, nego polazište. I još jedan u nizu dokaza da su sva naklapanja o lingvističkoj insuficijentnosti čakavskoga, o njegovoj rezervatnosti, tek puka naklapanja neukih i četvrt, ili (u najboljem slučaju) dvafrtalj pismenih.

Tijelo jezika ove knjige, u bezbroju potencija, identično je tijelu sina lirskoga glasa koji, na standardu doduše, pita majku: "Zašto sam tijelo, svaki, svaki dan?" A majka mu, kao da se obraća čakavskom jeziku, odgovara: "Nike dane san duša, a nike dane trag od tića / sapa od oriha i šparugin udor / Nike dane san vrata eli vokno / napa san isto i glogov trn / anke besida, dimnjak i dim / pina od vala i šestilj od zida / i, ja, steši san telo svaki, svaki dan..."


( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –