Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Ana Ðokić • 06.02.2012.

Faruk Šehić : Ljudsko biće nije u srodstvu s božanskim bićima

...Nešto je moralo biti čvršće od erozije vremena, od moga života, od moga tijela... Čim napraviš jedan svijet, kuću ili šator od pruća, on je osuđen na propast još dok si ga nosio u glavi kao crno-bijelo skicu. Zbog toga sam počeo vjerovati u riječi. One su predmeti koji se ne mogu uništiti. Ako ih izbrišeš, one su opet tu. Lebde pred očima i neće da se povuku sa prve linije Riječi su iznad uništenja. Ako ih izbrišeš, eto ih odmah na vrh tvog jezika.... Nadao sam se kako ću opisivanjem postići da moji predmeti, u svijetu koji me okružuje bez prestanka kao mračna šuma, postanu čvrsti i neuništivi. Sve ono što je zauvijek isparilo - tako sam nekad mislio, odlučio sam izgraditi riječima...Pisanjem bih mogao napraviti protezu, zamjenski svijet.

Faruk Šehić „Knjiga o Uni"

 

Faruk Šehić, pjesnik, prozaik, novinar. Rođen u Bihaću. Tinejdžersko doba proveo u Bosanskoj Krupi. Živi i piše u Sarajevu. Svoje pjesme i prozu čita i objavljuje po cijelom svijetu. Povod našem razgovoru jest "Knjiga o Uni" koja je nedavno objavljena i u BIH (u izdanju Buybooka) i u Hrvatskoj (nakladnik Algoritam).


Ana Ðokić: Čitajući "Knjigu o Uni" odmah mi je zapala za oko tvoja teorija o piscima kao protetičarima izgubljenih svjetova. Je li to ono čime se ti  baviš? Nadomještanjem prošlosti?

Faruk Šehić: Ne može se prošlost nadomjestiti, nikako, pa ni pisanjem. To je proteza od riječi, knjiga kojom se prošlost želi samo potvrditi, želi se reći kako je prošlost tog junaka postojala, kako je on stvaran, a to je problem koji mori hiljade ljudi na području bivše Jugoslavije, mislim na one koji su izgubili sve osim vlastitih života. Moj narator piše knjigu da bi pomogao sebi i drugima, da bi pobijedio nestalnost povijesti običnih ljudskih života. Nestalnost je rat i pustoš koji se ovdje svakih 50 godina ciklično ponavljaju. Prošlost treba arhivirati u memoriji, smjestiti je na prikladno mjesto, ali je prije toga treba ponovo izgraditi, jer je jedino sjećanje vatrostalno.

Boraveći u Sarajevu, primijetila sam da su ljudi ( i pisci i "obični smrtnici") u velikoj mjeri okrenuti prošlosti.  Zašto je to tako? Ili je možda moj dojam kriv?

Ako misliš na ratnu prošlost, onda si upravu. Nemoguće je raskrstiti sa ratnom prošlošću u dvadeset proteklih godina. Najočitiji primjer se desio ovih dana u Mostaru, gdje se sa odsluženih dvije trećine kazne vratio ratni zločinac Vinko Martinović Štela. On će sad biti "uzoran" građanin, njegove žrtve će ga moći "sresti" na ulici. Kako će ljudi iz Mostara moći zaboraviti prošlost kad će im notorni ratni zločinac paradirati pred očima. Teško je u ovome vidjeti neku bolju budućnost.

U drugom slučaju se radi o najopakijoj bolesti današnjice, a to je depresija. Zbog nje ljudi maštaju, i snivaju bajne snove, u tim snovima prošlost je presvučena čistim zlatom: jugonostalgija i titostalgija. To se dešava i u Hrvatskoj, u kojoj su ljudi još uvijek pod cenzurom, pod pritiskom straha i snažnog nacionalizma. U BiH je dosta lakše, nema tolike presije u običnom životu, ima je u političkom zvjerinjaku, ali to je već druga priča. Na kraju krajeva o čemu može da misli čovjek od 55-60 godina, može samo o tome kako mu je nekad bilo bolje, jer je bio mlađi, snažniji, jer mu je život imao smisla, a sada je demobilisani borac, bivši radnik - zato što mu je firma propala. To je onda blues. Tuga, nema druge.

Tebe nazivaju predvodnikom "pregažene generacije". Osjećaš li se pregaženim?

Imam još dosta energije. Trošim je i gdje treba i gdje ne treba. Volim život i nisam pisac od papira, nego od krvi i mesa, a to brate košta, što kaže Ilija Čvorović. Pregažen sam samo onda kad shvatim da imam 41 godinu, da mi svaka knjiga doživi više tiraža (iako ne pišem limunade), i da uprkos književnom uspjehu stalno hodam po rubu egzistencije. Ta pregaženost kratko traje, jer volja za životom je najjača stvar na svijetu.

Koja je tvoja čitateljska publika? Da li se ona u BIH razlikuje od one u Hrvatskoj? Je li riječ o istom čitateljskom miljeu? I kojem?

Ima i omladine i onih starijih, svi su mi dragi, mada mi je omladina malo draža. Mislim da je sličan profil publike i u Hrvatskoj i u BiH.

Kako izgledaju javna čitanja na kojima si bio, a znam da si čitajući svoju poeziju i prozu proputovao pola Europe? Je li drugačija književna klima recimo u Francuskoj, Austriji i Njemačkoj, od one u Hrvatskoj ili BIH?

Nekako sam u zadnje vrijeme čest gost na njemačkom govornom području. Nijemci, Austrijanci imaju živi interes za našu literaturu, Francuzi manje, ovi drugi i nisu toliko bitni. Moja iskustva su, da me neko krivo ne shvati, sva u superlativima. Uživam u javnim nastupima u drugom jeziku. Naravno da je književna klima u Njemačkoj drukčija, jer je to ogromna nacija i ogromna kultura, književnost. To je neusporedivo, mi smo ovdje svi mali, nejasni, nedorečeni, isfrustrirani narodi zaljubljeni u sebe i u svoj, tobožnji, značaj, misiju, "povijesnu ulogu", a svi možemo stati u dva njemačka grada. Takve su nam i kulture, premale da bi kao takve imale smisao. Pravu vrijednost onoga što pišeš možeš shvatiti tek kad ti knjiga pređe u drugi jezik.

Kako publika iz "inozemstva" reagira na tvoju ratnu prozu, u odnosu na čitatelje "iz regije" koji su osjetili na vlastitoj koži ono o čemu pišeš?

Imao sam zaista dobru recepciju i u Francuskoj, Njemačkoj ili Austriji tokom javnih čitanja. Reaguju vrlo suptilno, vrlo pronicljivo. Pa i oni su koliko prije pola stoljeća imali Drugi svjetski rat u svojim dvorištima. Štos je što je u prvom talasu, u ratu i nakon njega, bilo dosta loše, patetične literature o ratu. Mi kao pišemo o ratu, a oni - Evropljani rone krokodilske suze jer smo mi sjebani ratom. Taj stereotip je prošao. Nema više te vrste sažaljenja. Sad su, ipak, drugi krajevi (Afganistan, Sirija, gladna Afrika...) bitni da se za njih rone kiklopske suze uljuđenih Evropljana.

Ono što se meni osobno jako dopalo u tvojoj ratnoj prozi jest nedostatak mržnje. Kod tebe nema "zlog" neprijatelja i "dobrog" branitelja. Ono što dominira je opće ništavilo. I tim je užas veći. Ti ne mrziš. Barem u literaturi. Kako to?

Pa kakav bih ja to bio čovjek kada bih u svoju literaturu ugrađivao mržnju. To je nemoguće, papir se opire tome, riječi, jezik sve se opire tome. Pokušaj i sama pa ćeš vidjeti da je to nemoguće. Svi dobri pisci su mahom antinacionalisti. Moja književnost o ratu je takva kakva je, realna. To je snimanje filmskom kamerom. Kad gledaš taj film na tebi je da donosiš zaključke. Sve je vidljivo, nema relativizacije, zna se vrlo dobro ko pripada kojoj vojsci. Muka mi je od nasilnih umjetničkih pokušaja da se napravi umjetničko djelo o zločinima bez da se zna ko je kome otkinuo glavu. Što bi humorno rekao profesor Karahasan: „U priči je najbitnije ko je koga ubio sjekirom, jebao..." Tipičan primjer tog filmskog pokušaja je film Vladimira Perišića "Obični ljudi", kojeg je pokušavao odbraniti Miljenko Jergović kao što je pokušao od Draže Mihailovića napraviti "nesretnog" antičkog junaka.

Mržnja je nešto sasvim ljudsko, ja sam jači od svoje mržnje. Moje knjige mogu liječiti ljude, to im je i jedan od ciljeva. Za razliku od ovih drugih koji knjigama pokušavaju nadomjestiti emocionalnu sakatost, odatle dolazi tužna hiperprodukcija.

Uzevši "Knjigu o Uni" u ruke, prvo sam bacila pogled na tvoju biografiju. Kao prva natuknica, odmah  iza godine i mjesta rođenja, stoji da si bio  pripadnik armije BIH. Koliko te tvoja prošlost i to što si bio vojnik sad već davnih 90.ih  i dalje određuje kao pisca? Vidiš li tu natuknicu kao prvu i na svojim knjigama koje će biti objavljene za dvadeset, trideset godina?

Baš sam neki dan napisao kolumnu "Autobiografija i fikcija to su para dva" ponukan reakcijom na jednu rečenicu iz "Knjige o Uni". Pošto sam lijen navešću dio iz kolumne koji je odgovor na tvoje pitanje: "Jednom me je jedan stariji sarajevski pjesnik pitao: 'A jesi li ti stvarno bio u ratu?' Mislio sam da me zajebava. Nikako nisam mogao svariti to pitanje, nisam bio ljut, nego zbunjen. Mislio sam da se u mojoj knjizi jasno vidi rat, a opet stariji kolega je to doživio kao fikciju. Bio sam istinski zbunjen. Šta sad da mislim? Pa tom glavnom junaku sve se dogodilo u knjizi, jedino ga nisu silovali, i nije poginuo. Možda sam ga trebao ubiti, moguće da bi tad knjiga bila uvjerljivija, još više hiperrealistična, brutalna, gadna i iskrena. Poslije te opaske uveo sam jednu novinu u pisanje svoje biografije. Tada sam počeo naglašavati učešće u ratu, te da sam vodio tu i tu jedinicu, bio ranjen... To sam radio iz jednog razloga, da čitaocu naglasim da je sadržaj knjige jako realan, i da je fikcija tu u drugom planu. Poslije je taj dio biografije postao najzanimljiviji čitaocima i kritičarima, pogotovo onim u inostranstvu."

U jednoj rečenici u svojoj "Knjizi o Uni" kažeš za sebe da si "hroničar  nestalog, potonulog, spaljenog vremena". Kakvo je doista bilo to vrijeme?... Imam dojam da ga ti kao pisac gledaš iz perspektive budućnosti, iz onog trenutka kad se to vrijeme raspalo, i onda s tom sviješću, bez mržnje ali s gađenjem (iza kojeg provijava razočaranje i ljutnja) krećeš ga opisivati, vrednovati i mjeriti. Misliš da je to fer odnos prema nestalom vremenu? Ono je, dok je trajalo, bilo baš takvo kakvo jest. Procjene su došle u trenutku kad je ono prestalo postojati. Možda zato nije fer da na njega gledamo s gorčinom?

Ne gledam ja na prošlost sa gorčinom, to radi moj pripovjedač / lik. Nemoguće me je poistovjetiti sa mojim pripovjedačem. U njemu su ugrađeni mnogi moji dijelovi, moja supstanca, ali to nikako nisam ja. Spominjanu kolumnu sam napisao jer se jedna čitateljica na Facebooku zakačila za rečenicu: "Ubio sam troje ljudi i jednog autonomaša." I meni to direktno stavila u usta, premda narator u knjizi ima svoje ime i prezime i životni background. Isto tako ne znajući da je to citat Eastwoodovog lika Schofield Kida iz filma "Unforgiven", koji u trenutku novačenja u revolverašku grupu kaže: "Pet ljudi sam ubio i jednog Meksikanca."

Što se tiče mog života u bivšem vremenu, bivšoj Jugoslaviji, ponoviću isto iz zadnjeg interviewa za tjednik Novosti: Moji preci nemaju nikakvih identitetskih trauma iz Drugog svjetskog rata niti poslije njega, samim tim ni ja. Odrastao sam u srednjoklasnoj porodici, dobrostojećoj, imali smo dva lokala u centru grada u privatnom vlasništvu. Sve moje uspomene iz toga doba su kul i super. Ti moji preci su bili osnivači ćelije KP-a, logoraši u Jasenovcu ili ranjavani na Sremskom frontu, znači stvarali su Titovu Jugoslaviju. Ali ta se država raspala ne njihovom voljom, ne mojom voljom, pa je sasvim logično ogorčenje, tuga, skršenost koju sam ugradio u svog junaka, jer je to što on osjeća zajedničko mnogim ljudima u BiH i šire. Treba dobrano razdvojiti literarnog junaka i mene kao građansko lice. Ja živim izvan korica knjige.

"Knjigu o  Uni"  ja sam doživjela kao odu jednoj rijeci, jednom gradu, jednom nestalom vremenu i ljudima koji su u njemu živjeli...  odu tvojim sjećanjima i tebi samom kakav si nekad bio ( i kao dječak u miru, i kao vojnik u ratu) ...  "Knjiga o Uni" se sporo i teško čita. Jer je i sadržaj takav. Težak. I kao da ide u nekom slow motionu. Imala sam dojam kao da se sve vrijeme nalazim u nečijem snu. Da ne kažem, nečijoj noćnoj mori. Kako je tekao proces pisanja "Knjige o Uni"? Kad si pisao? U koje doba dana? Koliko sati dnevno? Kako si se osjećao dok si pisao?

Jeste, to je neka vrsta odavanja počasti gradu i rijeci, ali ova knjiga nije roman o odrastanju, jer tu nema klasičnih figura oca i matere. Tu su pretežno stari ljudi, mrtvi ljudi, razna izmišljena bića i voda kao mjerilo svih stvari. Prostor slobode.

Knjiga se čita sporije jer je tako i pisana, dugo i usporeno, s mnogobrojnim preradama i ispravkama. San je realnost glavnog lika, san je mjesto odakle on crpi građu za svoju knjigu. U fotofinišu knjige najbolju koncentraciju za pisanje sam imao od 9-12 popodne, jer je to zlatni period bistrine uma. U toj etapi nastanka knjige osjećao sam se veoma dobro, budući se knjiga sve više okretala fikciji, neočekivanim procesima izmišljanja. Realna fantastika je najbolji izraz.

Od nekih slika i pojmova koje opisuješ u svojoj knjizi mogao bi se napraviti i pravi mali rječnik pojmova. Recimo:

RUŠEVINE - Pravili smo se kao da svih tih ruševina uopšte i nema, a one su bile posvuda. Oko ih nije moglo promašiti. Naš grad se pretvorio u festival ruševina, i mi smo strancima naplaćivali dnevne rute gledanja i fotografisanja naših zapaljenih kuća, kvartova posunovraćenih u zemlju. Naša patnja je bila slavna, mi sami smo bili razgolićeni detaljnije nego u porno-filmu weird kategorije. Naš  grad je bio na trećem mjestu rang liste najsrušenijih gradova u BIH. Nije baš to bio podatak za ponos, ali drugog izbora nismo imali, osim da se dičimo vlastitom razmrvljenošću.

RAZMJENE ZAROBLJENIKA - Za vrijeme boravka na vojnoj ekonomiji jedan saborac mi je pokazao hangar gdje su mučeni i ubijani zarobljeni Srbi sa Ćojluka, i u blizini i zakopani, odakle bi poslije bili iskopani i transportovani na razmjenu naših i njihovih vojnika, odnosno leševa. Ne sjećam se da je na našim ratištima ikada bilo razmjena živih zarobljenika.

HEROJI - Svako je želio biti heroj za sebe, usamljeni heroj u teškim vremenima, jer je to ono što pogoni maštu mladih muškaraca željnih ratnog uzbuđenja... Na početku rata svaki borac je sebe zamišljao kao budućeg narodnog heroja o kojem će se pisati pjesme.

MRŽNJA - Učimo se mržnji, jer je ona jedini način preživljavanja, i pomoću nje je moguće probuditi i bijes i silu, koji će te održati u životu, koji će ti dati volju za životom.

KUĆA - Sada je to skroz jasno, majkina kuća se noću tajno kreće na vodeni pogon. Hoda krišom uz pomoć vodenastih trepetljika, i njeno noćno napredovanje je zasad, izraženo u pedljima. Trepetljike su mali vodeni bičevi, zamjena za noge kod nekih vrsta vodenih organizama i mikroba. Kuća hoće da se pomjeri sa mjesta, hoće da ode u neki drugi, postojaniji, kvart, daleko od divlje rijeke iz snova, van domašaja poplava i nepogoda, gdje bi mogla doživjeti sretnu starost. U proljeće 1992. kuća je mislila da će nju poštedjeti, jer nikad nikom nije zlo učinila.

SMRT - Did Asim je odbio umrijeti ležeći u svojoj sobi astronautski bijeloj. Na samrtnom času postajao je toliko bijel kao da ga je pokrilo inje prvih mrazova... Ispod čaršafa se preobrazio u pamučnu meduzu i kroz prozor iskoči u nekoliko mahova naizmjenično stežući i napuhujući svoju pelerinu tijela, jer je bio meduza, ne zadržavajući se puno, u zraku, nad uličnom vrevom. Nestao je okružen jatom albino golubova. Daleko od ilovače i crva, daleko od mačaka i ljudi.

BOGOVI RIJEKE - Rijeka ima svoje bogove. Boga dubine, snage, brzine i boje. Najdraži od svih mi je bog boje. Neuhvatljiv je ljudskom oku koje ga obožava i klanja mu se svakim treptajem. Ovaj boj je veseo i lukav, uvijek se presvlači i u skladu je sa riječnim dnom, i nebom iznad sebe... Nema tog čovjeka sa Une koji nije u stanju satima gledati u vodu. Kad gledam u vodu zaboravljam na svoje postojanje, i čini mi se da sam bestjelesan, lagan i začaran.


Tko je Gargano?

Jedan od rezervnih naslova ove knjige je i "Kratki pojmovnik svega (Epitafi za mrave i guštere)". Gargano je  Walter Gargano, igrač nogometnog tima iz Napolija. Šalim se. Svidjelo mi se to ime jer je nebosansko, neslavensko. Ima neki čudan zvuk u njemu. Gargano, to smo svi mi. Gargano je dio ličnosti glavnog lika Mustafe Husara. On živi u Husaru, u tamnoj simbiozi s njim. Gargano je prisutan u svakom čovjeku. On je pravedni mračnjak, zlo koje je sastavni dio ljudske duše. Gargano je protivteža toga da su ljudi, biva, neke dvonožne dobrice i slična humanistička sranja. Moj junak je morao biti bipolaran, jer mi je zaista zlo od ljudi u Sarajevu koji nikada neće shvatiti milimetar rata.

Tipičan primjer je Dobrovoljačka ulica i tzv. zločin ogromnih razmjera nad pripadnicima JNA 2. maja 1992. A činjenice kažu da je tu strijeljano sedam razoružanih vojnika JNA, što jeste zločin (daleko od zločinâ velikih razmjera, još dalje od genocida u Srebrenici, s kojim Milorad Dodik voli uporediti Dobrovoljačku), ali sama akcija je legalna i legitimna vojna operacija između dvije sukobljene strane. U toj situaciji bi Gargano pucao u bespomoćne vojnike, dok Husar ne bi. Ljudsko biće je složeno, nije građeno od svetog materijala, i nije u srodstvu s božanskim bićima. A na koga čovjek i da se ugleda ako su i kerubini i Bog i svi ostali likovi nadasve militantni, jadni i krvožedni kako ih opisuju svete knjige.

Jesi li osjetio olakšanje kad si završio s pisanjem "Knjige o Uni" ? Je li dio tebe ostao među slovima i oslobodio mjesto za neke druge osjećaje, neke druge ljude i neko drugo vrijeme?

Imao sam dvostruk osjećaj. Pod jedan je bilo veliko zadovoljstvo činjenicom da sam knjigu konačno završio. Skinuo grbu s leđa. A drugi je bilo nesumnjivo gađenje što sam se uopšte tom temom morao baviti, jer sam pri kraju knjige dobio želju da napišem avanturistički roman i da sve svoje stare opsesije zauvijek arhiviram. Na kraju sam osjetio u sebi sve nenapisane knjige, tj. kako bi bilo lijepo pobjeći iz Sarajeva i pisati o drugim, novim stvarima.

Trebaju li se ljudi ipak okrenuti budućnosti? I gdje je onda tu "hrana" za jednog pisca? Ne hrani li se on upravo na humusu prošlosti? Na vječitoj potrazi za "izgubljenim vremenom"? Jesmo li svi mi pisci zapravo lešinari  koji se hrane sjećanjima na neko nestalo vrijeme?

Jesmo lešinari, ali ljudi nas takve vole. O čemu da pišem ovog trenutka, kad je sve bezvezno i neuvjerljivo, možda da pišem o Miloradu Dodiku i Čedi Jovanoviću. O tome ne pišem čak ni u kolumnama koje imaju taj dnevni pečat. Umoran sam od istih stvari. U BiH se sve dešava iznova i iznova, to ponavljanje vodi obične ljude u stanje letargije u kojima ih više ništa ne zanima, osim preživljavanja. Treba uzeti stare novine pa vidjeti da nema ničeg novog, osim narastajućeg pesimizma. Uvijek će biti „izgubljenih vremena", jer je svaki trenutak izgubljen (mislim, već sam mislio - kaže Borges u jednoj pjesmi), tako da ćemo uvijek imati o čemu pisati. Samo treba znati izabrati pravu temu bez obzira na pritisak sredine, trend ili neutaživost vlastite sujete.

Puno hvala na razgovoru.  I - sretno. I u sadašnjosti i u budućnosti!


FARUK ŠEHIĆ voli:

1. seks
2. drogu
3. alkohol
4. slobodu


FARUK ŠEHIĆ ne voli:

1. totalitarizam - stanje duha u kojem smo svi  još uvijek zarobljeni
2. zaklete antikomuniste i salonske ljevičare
3. fašiste svih oblika i boja
4. državu

– Faruk Šehić - razgovor (Depo TV) –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –