Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 31.08.2011.

Fernando Cabral Martins : Nijeme slike u zrcalu

Najavljujući predavanje Terrya Eagletona i zagrebačku promociju njegove najnovije knjige Srećko Horvat je svog gosta predstavio kao čovjeka koji se ne koristi e-mailom. Ljudi bez broja mobitela toliko su već rijetki da bi mogli nastupati kao bizarne cirkuske atrakcije. Ljudi bez e-mail adrese, svjetski ljudi od ugleda i reputacije poput Eagletona, mogli bi biti atrakcija za sebe, nešto poput predgrupe za svjetske ljude bez mobitela.

Na pitanje iz publike zašto se ne koristi e-mailom Terry Eagleton je vrlo jednostavno odgovorio: već i ovako dobiva previše pošte, a kada bi morao odgovarati i na e-poštu ne bi mu baš puno vremena ostalo za pisanje knjiga. Dodatno pojašnjenje nije bilo potrebno.

Jonathan Frenzen još je i radikalniji od Eagletona. On na svom PC-u ne samo da nema e-mail, već nema niti internetsku vezu. Razlog je isti kao i Eagletonov: Frenzen ne vidi kako bi mogao napisati roman uz svo gubljenje vremena kojim internet mami korisnika. Yiyun Li nema tako drastičan stav prema internetu. Kako se moglo razabrati iz jednog intervjua kojeg je dala prilikom posjeta Zagrebu ona se, dok piše, služi i internetom i e-mailom, ali zato izbjegava Facebook zbog njegovog pojednostavljivanja komunikacijskih formi.

Uglavnom, izgleda da polako stiže vrijeme čišćenja od interneta i internetskih modela komunikacije. Internet guta vrijeme i banalizira odnos s tekstom baš kao i drugi laki mediji: gledanje televizije udaljava nas od filma, čitanje novina udaljava nas od knjiga. Ljudi ne mogu ući u knjiški tekst jer u njemu traže novinske forme, ili im je film prespor jer su previše gledali televiziju.

Internetska pak pismenost povremeno se svodi na ispisivanje Facebook statusa i e-mail poruke nečitljive od tipfelera. Pritom zahtjevniji mediji postaju neproničnijima u onoj mjeri koliko je jača izloženost lakim medijima. Ali ima čika doktor za to lijeka...


Zbirka kratkih priča Fernanda Cabrala Martinsa (Lisabon, 1955.), autora eseja, kritika i kratkih priča, i člana društva „Pessoa" koje se bavi uređenjem ostavštine Fernanda Pessoa, odlična je knjižica za vježbanje čitanja knjiškog teksta.

"...netko, rekoh, u stanovitom trenutku svog života, već gotovo u mladenačkom dobu, kao što i priliči, otkriva kako u životu ima vremena da se napravi, da se dobro napravi, jasno, s besmrtnom vrijednošću kakvu takav čin uključuje, bez obzira na to o kakvom se potezu radilo, o kolutanju očima, o susretu s bušilicom black and decker i kantom boje u izlogu, o čemu god da se radilo, a u slučaju nekoga bila je to arheologija, on otkriva, rekoh, kako u životu ima vremena da se dobro napravi samo jedna ili dvije stvari. I gotovo. Ako se to napravi, život je ispunjen. Ako ne, živi se, što već samo po sebi nije loše, ali živi se bez veličine koja se može hvatati u koštac sa smrću, budući da smrt, i tu je filozofska začkoljica, ne može promišljati život, a ni obratno, ali mogu jedno drugo odmjeravati od glave do pete, s ove strane gdje postoji svjetlo i, nadasve, gdje postoje oči." piše, recimo, Martins.

Ili, "Osjećao se nasukanim u Lisabonu s nekim bluesom iz Stockholma koji mu je bez prestanka lelujao u glavi. Osjećao se kao da sjedi u parketu i gleda smaknuće nekog borca za ljudska prava. Osjećao se kao da je obolio od side, a da nije ni sa kim vodio ljubav. Osjećao se kao da je u smokingu pod nekim slapom, s cigaretom koja mu se rastapa među prstima. Osjećao se kao da baca pismo koje je željno očekivao a nije ga ni otvorio. Osjećao se kao seoski župnik koji čita Schopenhauera..."

Ili, "Očaj koji čovjek osjeća dok udara u zidove ništavila u potrazi za tračkom istine ništavan je u usporedbi sa životom u dvosobnom stanu u zgradi u kojoj lift prolazi tik uz zid, a na petnaest katova sve vrvi od noćnih životinjica, ljudi koje rade dokasna..."


U zbrici "Nijeme slike u zrcalu" - izboru kratkih priča iz zbiraka "Podstaništa", "U sumrak", "Vestern", "Razočaravatelj" i "Putovanje u nutrinu", nema ničeg površnog i brzopoteznog, iako neke priče nisu mnogo duže od jedne stranice. Kod Martinsa nema niti ničeg senzacionalno-šokantno-skandaloznog, čak ni onda kada piše o seksu na karminama s udovicom, kojeg je umalo prekinula majka samoubojice, uhvativši udovicu i njenog ljubavnika u kutu iza visokog hladnjaka, kako razdvojeni i nepomični gledaju u mali čajnik u kojem se grijala voda.

Portugalskog pisca može se čitati napreskokce, može ga se čitati nakratko, tek jednu, dvije, ili tri priče, može ga se čitati nekoliko puta, prolazeći sve sporije i sporije kroz istu priču, i možda najbitnije - može ga se čitati kao čitateljsku vježbu, kao laganu seriju čitateljskih sklekova i trbušnjaka, kao fini protuotrov za lako medijsko štivo svih vrsta, oblika i razine agresivnosti.

Ove godine domaći izdavači vratili su u žižu izdavačke scene kratku priču. Tobias Wolff ("Naša priča počinje") je bio vrlo zanimljiv; Yiyun Li ("Zlatni dečko, smaragdna djevojka") je bila bolja od Wolffa; Alice Munro ("Služba, družba, prošnja, ljubav, brak") je književno otkriće godine...

Sa svojim mekim i divljim, opipljivim i neuhvatljim, poetičnim i tekstualnim, terapijskim i rehabilitacijskim pričama, Fernadno Cabral Martins na ovaj niz stavlja točku.

 
Fernando Cabral Martins: "Nijeme slike u zrcalu"
Prevela Tanja Tarbuk

Konzor, 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –