Frank Miller : Ronin
Početkom prošle godine u katalogu Šunjićeve Fibre pojavio se još jedan od ključnih naslova američkoga stripa. Ostao je pomalo u sjeni poznatijih pa tako i privlačnijih kapitalnih izdanja poput Rossovog "Kraljevstva tvojeg", Moore/Gibbonsovih "Čuvara" i Gaimanovog "Sandmana" čime se u izvjesnom smislu ponovila priča koja se prije tridesetak godina odigrala u Americi. Kada se u srpnju 1983. pojavio prvi broj "Ronina", malo je tko - uključujući i dugogodišnjeg Fantagraphicsovog urednika Kima Thompsona - mogao pretpostaviti utjecaj koji će, samo par godina kasnije, na američki srednjestrujaški strip izvršiti njegov autor Frank Miller.
Potencijal se naslućivao, ponajprije zahvaljujući hvaljenom radu na "Daredevilu" (Fibra, 2012.), posrnulom (u ekonomskom smislu) heroju kojemu je, nakon što ga je 1981. Miller u potpunosti preuzeo, višestruko skočila naklada čime su se Milleru otvorila sva vrata američkoga stripa. Revitalizacija "Daredevila" bila je tek uvertira za daleko utjecajniju revitalizaciju Batmana iz 1986. koja je, uz Moore/Gibbonsove "Čuvare", tijekom vremena postala kanonski strip osamdesetih na račun kojega će Miller do danas ubirati što zaslužene, što nezaslužene lovorike ("Batman - The Dark Knight Returns" još uvijek nije dočekao hrvatski prijevod; početkom devedesetih objavljene su tek 24 stranice u kratkovječnom "Batman" magazinu u Vjesnikovoj nakladi).
Prvi broj "Ronina" pojavio se točno između "Daredevila" i "Batmana". Uspjeh "Daredevila" osigurao je Milleru dobru pregovaračku poziciju s tadašnjom urednicom u DC-ju Jenette Kahn koja mu je dala sva prava na novi, još neobjavljeni, strip ne postavljajući pri tom nikakve uvjete oko sadržaja (time je Miller ostvario značajan napredak u sukobu autora i izdavača oko autorskih prava, no to je specifično američka priča koja je u našem konetkstu relativno nebitna). Mladi je Miller objeručke prihvatio priliku odlučivši kako će njegov prvi samostalni autorski projekt pod okriljem velikog izdavača imati sve što ga je ikad napaljivalo u svijetu stripa i izvan njega.
Napaljivalo ga je mnogo toga, a gotovo sve je bilo nepoznato većini Amerikanaca koji su tih godina kupovali stripove. Elementi cyberpunka još su se nekako i mogli probaviti (zlobne umjetne inteligencije i visokotehnološki, distopijski krajobrazi nisu bili najsvježiji motivi SF-literature), no pripovjedne tehnike japanskoga stripa kombinirane s dizajnom "posuđenim" s najboljih stranica "Métal hurlanta" bile su prst u oko ljubiteljima konzervativnog srednjestrujaškog stripa naviklima na dinamične scene i jasno, funkcionalno pripovijedanje.
Posuđujući što od Moebiusa, što od Gosekija Kođime Miller je "Roninom" pokušavao u srcu američke strip-industrije legitimirati autorsku slobodu i tako otvoriti prostor eksperimentalnijem tipu izraza nadajući se kako će krajnji rezultat biti nalik rezultatu susreta američke i europske kinematografije u šezdesetima. Bilo je to vrlo ambiciozno zamišljeno i kao takvo je i završilo. Eksperimentalna narav stripa privukla je dio publike, no za američke pojmove krajnji je rezultat bio i više no mlak.
Na američki strip "Ronin" je u konačnici utjecao perifernim stvarima. Osrednji tržišni uspjeh pokazao je izdavačima kako autorski strip nekonvencionalnog formata i nekonvencionalnih ugovora ipak može biti koliko-toliko isplativ što je otvorilo vrata drugim sličnim projektima iz kojih su se, s vremenom, izrodili stripovi poput "Sandmana" i "Preachera". Samom se "Roninu" nanovo vraćalo i ponovno ga se otkrivalo ovisno već o tome kako je fama oko "Batmana" rasla ili jenjavala, a po tom se pitanju ništa nije promijenilo do danas.
Čitati "Ronina" tridesetak godina kasnije, na hrvatskom jeziku, pruža nam priliku pristupiti tom "tekstu" s dobrodošlim odmakom te ga čitati kao da je riječ o tek još jednom stripu u nizu stripova objavljenih zadnjih godina. Njegov prosvjetiteljski potencijal odavno je potrošen (pitanje je bi li ga bilo i da je preveden prije trideset godina; Novokvadratovci su nešto prije Millera otkrivili i "Métal hurlant" i nekonvencionalno pripovijedanje) pa je preostao samo goli "tekst" s kojim se valja suočiti u nešto drugačijim okolnostima. Iako su okolnosti promijenjene, iako su za nama desetljeća što ispisanih, što iscrtanih paranoično-apokaliptičkih vizija posrnulog čovječanstva pod jarmom napredne tehnologije, "Ronin" još uvijek uspijeva komunicirati s današnjim čitateljem. Napokon, od osamdesetih naovamo narativ o naprednoj tehnologiji u rukama zle korporacije samo je dobivao na popularnosti.
Ne računajući priču pogonjenu općenitom znanstveno-fantastičnom alegorijom o učincima sprege krupnog kapitala i znanstvenih dostignuća (koja nije bila najsvježija ni u osamdesetima), "Ronin" nam nudi nekoliko zanimljivijih dubinskih slojeva. Millerova aproprijacija japanske kulture pri tome je posebno zanimljiva. Od japanskoga stripa Miller preuzima tek vizualnu komponentu prevodeći pri tom njen sadržaj u prepoznatljivi kod bajkovitih mačo-fantazija o junacima s velikim sabljama. Ta nehotična kolonizacija (prema vlastitom svjedočenju, Miller je, prije no što je val prijevoda japanskih stripova zapljusnuo Ameriku, mange mogao samo gledati), koja ukazuje na nezamislivost Drugoga izvan okvira epistemološke matrice vlastite kulture, zadržala se do danas postavši osnovnim modelom susreta Zapada i Istoka zbog kojega se veliki dio japanske kulturne proizvodnje i dalje percipira kao bizaran, čudan i pomalo bolestan.
"Ronin" je priča o samuraju bez gospodara kakvu ni jedan Japanac ne bi ispričao. Isto tako, "Ronin" je euro-SF kakav ni jedan Europljanin ne bi zamislio. U tom smislu "Ronina" i danas čitamo kao alegoriju američkog kulturnog izolacionizma - čak i kad je najotvoreniji prema stranim utjecajima, američki srednjestrujaški strip čvrsto je ukopan u vlastitu (pri)povijest iz koje niti može niti želi izaći.
Iako ekranizacije Millerovih stripova donose pozamašan profit ("300", "Sin City", a i Nolanova trilogija, premda nije riječ o direktnoj ekranizaciji bilo kojeg stripa, puno duguje Millerovom "Batmanu"), u posljednje vrijeme Miller je postao svojevrsni gubavac američkoga stripa, oko kojega se konstantno lome koplja uglavnom zbog toga što ni kritika ni publika ne mogu izaći na kraj sa šizofrenim identitetom junaka osamdesetih i islamofobičnog fašista iz stripa "Holy Terror" (Legendary Comics, 2011). Kod nas dostupni Millerovi stripovi (osim navedenih, tu su još i "Sin City" u izdanju Strip centra Tino i "Elektra - Atentatorica" u izdanju Algoritma) dio su tog junačkog naslijeđa.
Što god mislili o novijem Milleru, njegovi stripovi iz osamdesetih još uvijek su dovoljno grandiozni, maštoviti, zanimljivi i puni energije. Dostupna izdanja prava su prilika da se s njima, ako već niste, upoznate.
Frank Miller: "Ronin"
Fibra, 2014.