Frank Westerman : Lipicanci

Može li jedna životinja ispričati povijest XX stoljeća? Frank Westerman misli da može. U XX stoljeću vršili smo opite na zamorcima i majmunima, slali psa u svemir, klonirali ovcu, i istrebljivali čitave životinjske vrste. No i kujica Lajka i ovca Dolly mogle bi ispričati tek jedan manji segment XX stoljeća. Majmuni, zamorci, sibirski tigrovi ili afrički slonovi svjedoci su ljudske okrutnosti kao takve. Lipicanci su svjedoci XX stoljeća. Dovoljno je reći da su oni sudjelovali i u Prvom svjetskom ratu, i u Drugom svjetskom ratu, i u Hladnom ratu, i u Domovinskom ratu. Možda ima ljepših i stasitijih konja od lipicanaca, sigurno ima bržih, snažnijih i izdržljivijih, no ni jedan konj, niti jedna životinja, ne može ispričati priču XX stoljeća kao lipicanci.

Nizozemski novinar i publicista, kod nas poznat po "Inženjerima duše" i "Araratu", vuče tu historiografsku nit lipicanaca u XX stoljeću: od evakuacije lipicanaca iz slovenske Lipice tokom Prvog svjetskog rata, preko seljenja lipicanaca sve do Ukrajine u vrijeme Drugog svjetskog rata u sklopu plana germanske kolonizacije istočne Evrope, te potom njihovog bježanja na Zapad pred Crvenom armijom u vrijeme sloma Trećeg Reicha. Bijeg lipicanaca iz češke sovjetske okupacione zone u američku okupacionu zonu na svoj je način obilježio i početak Hladnog rata. Podjela Evrope podijelila je i lipicance, koji su završili s obje strane Željezne zavjese. No službeni završetak Hladnog rata nije označio i završetak tog prepletanja ratova i lipicanaca.

U vrijeme rada na knjizi Westermana zatiče vijest o izgladnjelom krdu lipicanaca, otkrivenih negdje u ispustu u Vojvodini. Godina je 2007., a izgladnjele kobile s kostima koje joj gotovo probijaju kožu izazivaju sjećanja na mršave mladiće zatočene početkom rata iza bodljikave žice zarobljeničkog logora Omarska. Od tada je prošlo petnaest godina. No za lipicance rat izgleda još uvijek traje, a ratno stradanje nije završilo.

Godine 1948. Tito je dio svog kontingenta lipicanaca smjestio u Lipik, čije ime kao i kod Lipice potječe od riječi lipa. Početkom devedesetih to se krdo našlo na prvoj liniji fronte. U veljači 1992. otkrivena je u blizini Lipika masovna grobnica lipicanaca. Hrvatska vlada sastavila je izvještaj o lipicancima ubijenima u vrijeme ratnih djelovanja. Na vladin poziv Međunarodna fondacija za zaštitu konja izvršila je obdukciju lešina u nemarno pokrivenoj grobnici. U zaseoku Filipovac na nalazištu 2 otkriveno je trinaest konjskih lešina: jedan je osmogodišnji pastuh ubijen izbliza s tri metka iz poluautomatske puške. To nisu bile jedine masovne grobnice na području bivše Jugoslavije, ali su bile jedine kod kojih se radilo o konjima.

Ostatak krda iz Lipika tokom rata je prebačen u Bosnu, a zatim u Srbiju. Snimke koje su se pojavile 2007. pronašle su preživjele lipicance u vlasništvu vlasnika lokalnog kazina. Krdo je kupio zbog prodaje ždrijebadi. Kako zarade nije bilo, lipicance je prepustio gladovanju i napadima pasa. Niti gotovo dvadeset godina nakon pada berlinskog zida povijest XX stoljeća za lipicance nije završila.

Stradanja i izbjeglištva lipicanaca u XX stoljeću nije jedina nit koju Westerman prati. Uz nju isprepliće se i nit uzgojnog inženjeringa. Lipicanci su stvoreni selektivni uzgojem. Kombinacijom okolišnih uvjeta kraške Lipice i nasljednih obilježja. Ta dva elementa Westerman označuje dihotomijom "nature vs. nurture". Tu sada ulazimo u povijest koja počinje prije XX stoljeća, i koja ide daleko u budućnost.

Osobine lipicanca strogo su definirane. U standardnom opisu konja stajalo je da životinja mora udovoljiti 37 raznih osobina: visina grebena između 152 i 158 cm, tijelo ne duže od 165 cm, linija čelo-nozdrve ne previše uleknuta, itd. Tu je i "pravilo o pet generacija": lipicanac nije čistokrvan ako iza sebe nema najmanje pet generacija čistih lipicanaca.

Dok je Austrija utvrđivala ove standarde na sjeveru Monarhije, u Brnu, redovnik Gregorius Mendel u samostanskom je vrtu sadio grašak. Zeleni i žuti; s manjom stabljikom i s višom stabljikom. Kistovima je međusobno oprašivao biljke, a zatim statistikom utvrđivao karakteristike potomaka. Najznačajnije je bilo da se osobine biljaka ne razvodnjavaju, nije bilo žutozelenog graška, ni poludugog graška. Mendel je zaključio da postoje određeni nositelji nasljednih osobina (nazvao ih je "elementi") koji se kod reprodukcije ne miješaju, nego se dalje prenose nepromijenjeni. Era genetike mogla je početi.

I Evropu i Ameriku ubrzo je obuzela težnja za uzgajanjem boljeg čovjeka. Godine 1920. predsjednik američkog pokreta eugenike očekivao je najveću moguću dobrobit za čovječanstvo "kad se ljudsko parenje postavi na istu visoku razinu kao i kod konjogojstva". Kako Westerman piše: Njemačka je 1933. godine skočila u taj jureći vlak. Kao i kod lipicanaca uskoro će svaki kandidat za SS morati predočiti "veliku potvrdu o arijskom podrijetlu... kao dokaz arijskog podrijetla za pet generacija".

No osobine lipicanaca nije određivala samo "nature", već i "nurture", surovi kraški uvjeti Lipice. Sovjetski znanstvenici nisu mogli prihvatiti ideju rasne čistoće i aristokratskog nasljeđivanja. Nauk o okolišnoj (i socijalnoj) uvjetovanosti, te nasljeđivanju bez gena, pustio je korijenje diljem komunističkog svijeta. Svatko se može unaprijediti: bitni su uvjeti, "nurture", a ne "nature". Lipicanci su rasli na vjetrometini Lipice, a sovjetskim svinjama seljaci u kolhozima čak ni na sibirskoj hladnoći nisu smjeli zatvarati vrata svinjaca. Slabi primjerci svinja (krava, pšenice, raži...) ugibali su u korist snažnih. Kad se pokazalo da SSSR mora uvoziti pšenicu usprkos uzgoju nove i snažne pšenice, a s druge strane, u Americi hibridni kukuruz donosi rekordne prinose, predstava je završila. No u Češkoj i danas kad nestane grijanja kažu: „Oh, ponovo nas izlažu, studenemu odchovu, hladnom uzgoju".

Razvoj znanosti na kraju je pokazao da su "nature" i "nurture" povezane na kompleksni način. Stečena svojstva mogu se nasljedno prenositi. Kod lipicanaca nasljedne osobine utvrđivala su oba uvjeta... I tako Westerman plete svoju priču o lipicancima, pokušavajući kroz njihovu povijest dati bolji uvid u "osobitosti naše vlastite vrste".

Kako se u "Lipicancima" na tematskoj razini isprepliće povijest XX stoljeća i povijest razvoja genetike, tako se na metodološkoj isprepliću historiografija i novinarstvo. Westerman lista stare rodoslovne knjige, ali i nogom odlazi u Lipicu, Lipik, kud god trebalo. Kombinacijom historiografije i reportaže Geert Mak je napisao "U Evropi", veličanstvenu povijest evropskog XX stoljeća. Westerman je izašao "iz tog šinjela".

Povjesničarima se možda kosa diže na glavi od ideje da se povijest piše na način istraživalačkog i reportažnog novinarstva. No "Lipicanci" su dobar primjer te eklektične, "akcijske" historiografije s čizmama i diktafonom. Istina, na trenutke se čini da Westermanu njegova ambiciozna ideja ne uspijeva "dobiti noge", zaživjeti u punom smislu, ali na kraju i tematski i metodološki sve se zatvara u jednu zanimljivu cjelinu.

 
Frank Westerman: "Lipicanci: Mendelov pothvat"
Prevela Maja Weikert

Durieux, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )