Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Boris Perić • 11.10.2012.

Franz Kafka : Preobražaj

Uzmemo li u obzir neprolaznu aktualnost njegova djela, u koju se i danas mnogi tako zdušno zaklinju, slobodno možemo reći: Franza Kafke nikad dovoljno! Tako valja pozdraviti i najnoviji prijevod Kafkine pripovijetke "Preobražaj". Mala je vjerojatnost da među poklonicima lijepe riječi, koji su iole nadrasli pučkoškolsku dob, ima netko tko ne bi već bio upoznat sa sadržajem naoko fantastične, a zapravo strahovito životne priče trgovačkog putnika Gregora Samse, koji se jednog jutra iz nemirnih snova probudio u bitno drukčijem tijelo nego što ga je imao večer ranije, no svako novo izdanje "Preobražaja" trebalo bi nas ponukati ne samo da ga još jednom preberemo, nego i da se iznova zapitamo što to u njemu ima toliko intrigantno i iritantno da ga je književna znanost već prozvala jednom od najvažnijih pripovijedaka uopće.

Daleko od svake fantastike, koja kao literarni žanr bez Kafkina utjecaja ipak ne bi bila to što jest, u fabuli "Preobražaja" mnogi naziru prvorazredan psihoanalitički uradak na tragu mazohističkih obrazaca kakve nam je svojim romanima, ali i životnim stavovima, otkrio austrijski pisac Leopold Sacher Masoch, čiju "Veneru u krznu" s Kafkinim tekstom povezuje mnogo više od činjenice da se glavni lik u obe priče zove Gregor. Ipak, čini se da je važno zvati se Gregor, jer Masochov junak Severin to ime uzima tek nakon što je ugovorom u vlastitoj izradi postao robom okrutne gospodarice Wande, čiji će hladan, a u isti mah i nekako erotiziran pogled s fotografije na zidu svoje sobe itekako osjetiti Gregor Samsa.

Je li Samsa asonanca na prezime Kafka, anagram Masochova prezimena ili, pak, su se, kako neki tvrde, oba pisca u svojim djelima zanosila biblijskim likom Samsona, pritom nije ništa manje važno, jer i tu se nudi zrnce objašnjenja zašto su toliki autori, od Vladimira Nabokova do Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija, "Preobražaju" odricali bilo kakvu edipovštinu, baš kad nas je školska znanost tako lijepo naučila da ključeve Kafkinih parabola tražimo u tobože narušenom odnosu s ocem.

No, konstatacija da je Samsa, koji poput starijeg imenjaka samo želi robovati krznu i biču, puka žrtva "shizo-incestuoznih", mazohističkih fantazija prema sestri Greti, nad kojima poput kamene Venere neumorno bdije ledeno-pravedna "oralna majka", koja nas, doduše, hrani i ubija, ali ničime ne raspiruje našu skršenu seksualnost, samo je dio istine, jer inače bismo važnost Kafkina djelca olako mogli protumačiti pomodnom frazom da smo svi mi u krajnjoj liniji ipak samo nekakvi neurotici.

Jer Samsa, koji nam se već na početku priče ukazuje u entomološki besprijekornom ruhu insekta - ili zareznika, kako ga prevode rječnici hrvatske starine - mora se u svom čudesnom životu, koji nikako da se otme logici sna, itekako potruditi da postane žrtvom i time udovolji okrutnoj, ali ipak i mjerodavnoj (obiteljskoj) zajednici, a to je upravo ono što "Preobražaju" od objavljivanja 1915. do danas daje toliku aktualnost.

Kukac, kakvog volimo zamišljati kao ishod Samsina preobražaja, rođen je, uzgred, koju godinu ranije u Kafkinoj pripovijeci "Svadbene pripreme na selu", gdje funkcionira kao metafora izbjegavanja neugodnih životnih obaveza, pa i života uopće, što se zamjenom kože kao osjetilnog organa za tvrd, bešćutan oklop prenijelo i u tkivo "Preobražaja". Ali Kafka kao za vraga radije koristi njemačku riječ Ungeziefer (gamad), koja se, upozoravaju etimolozi, temelji na staroj njemačkoj riječi zebar, odnosno žrtvena životinja. S prefiksom un (ne) Samsa postaje nedostojan žrtve - pomodnije: nejestiv - i to mu zlu sudbinu zapečaćuje jače nego sve nožice i ticala zajedno. Sam Kafka tu će se, pak, više nego igdje pokazati vrsnim pravnikom i poznavateljem povijesti svoje nemile struke.

Homo sacer, čovjek posvećen i nečist u isti mah, termin je iz rimskog kaznenog prava, što ga je u poimanje današnjice 2002. uveo talijanski filozof Giorgio Agamben, detektirajući ga u opasnim zonama gdje državna vlast ili kakva druga suverena instanca ne zadire samo u društveni (bios), nego i u puki, goli (zoe) život čovjeka, pojednostavljeno, u konclogorima i gulazima, autsorsanim američkim zatvorima ili - da se malčice poigramo s aktualnostima - u pogubnom žrvnju tobože neizbježne ekonomske i socijalne politike, kakvoj trenutno itekako svjedočimo. A gdje ćemo na stranicama književnosti pronaći zorniji primjer čovjeka koji se, nečist i izopćen, ne može žrtvovati obiteljskim/društvenim "idolima", ali zato njegovo ubijanje više ne predstavlja kazneno djelo, negoli u liku Gregora Samse, koji se, kao prezrena gamad, za dobrobit obitelji na kraju priče žrtvuje sam, dok ga ista ta obitelj simbolički i stvarno umlaćuje bez ikakve moralne ili pravne sankcije?

Je li se Kafka u tmurno nedjeljno jutro 17. studenog 1912. -  kad je, ustavši iz postelje potišten i bezvoljan, jer iz Berlina i opet nije bilo glasa od voljene Felice Bauer, poslao k vragu započetu "Ameriku" i odlučio napisati "Preobražaj" - doista osjećao toliko gmizavo i jadno, kako se to u životopisima katkada voli isticati, ili je ideji pripovijetke ipak kumovalo nešto drugo, naklonjeni će čitatelj, ovisno o vlastitim nagnućima, najbolje prosuditi sam.

Ipak, u svjetlu aktualnosti, koja se Kafkinim djelima nikad nije mogla odreći, valja priznati da niti Deleuzeova ideja o bespoštednom podčinjavanju hladnoj, pravednoj, brižnoj i strogoj "oralnoj majci" kao velikoj hraniteljici i donositeljici smrti, niti Agambenovo poimanje "golog života izloženog smrti" kao "izvornog političkog elementa u kojem se definira sam model političke moći", nisu prejaki motivi za kafkijanska promišljanja stvarnosti, kako prije stotinu godina, tako ni danas. Iako je pritom mislio na nešto sasvim drugo, sasvim u krivu tako nije bio ni Vladimir Nabokov, kad je u analizi Kafkine pripovijetke odbacio svaku mogućnost njena počivanja na stereotipnom odnosu otac-sin, jer je mirakul žrtvovanja i usmrćivanja, ma koliko se doimao neobičnim, nakon Edipa očito ipak rezerviran za majke.

Možda Kafkina intencija i nije bila da nužno napiše političku alegoriju (dok je na onoj mazohističkoj evidentno radio), no ako nakon svih misaonih bura, uzleta i kriza, znakovitih za stoljeće koje će uslijediti, danas tražimo zalog aktualnosti "Preobražaja", to bi, bojim se, moglo biti upravo to.

Zato, prezreni na svijetu, čitajte Kafku, jer ćete iz njegovih mrklih zakonskih aporija saznati štošta korisna o besmislici vlastita položaja, ako vam žrtveni mehanizmi političke moći petljanjem u goli život već ne daju da ga promijenite nabolje. I ne zaboravite da niste jestivi, ali to je već druga knjiga.

A kome je i dalje do bezbrižna fantaziranja o žoharima i drugoj "kafkaesknoj" gamadi, preporučio bih mu posjet nekom entomološkom muzeju, najbliži je, čini mi se, u Varaždinu. Tamo su vam sve sami Samse.

 
Franz Kafka: "Preobražaj"
Prevela Neda Paravić

Šareni dućan, 2012.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –