Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dario Grgić • 28.06.2012.

Gerard Donovan : Julius Winsome

Evo jedne prave nemetafizičke rečenice: "Možda se stvari ne događaju s razlogom, nego zato što ih ljudi poduzimaju." Gerard Donovan i pretkraj romana, nakon što je njegov junak poubijao nekoliko ljudi, zapisuje kako je to sve njegovo djelo, da su to stvari koje pripadaju njemu, i koje nemaju veze s ničim drugim. Koja promjena!

Obično čitamo pisce čiji se likovi zaljubljuju na prvi pogled, kojima životne silnice određuju doslovno sve što će napraviti, koji će za sve imati izgovor. Donovanov junak nije od te pasmine, nekako je i nježan i leden istovremeno, dok za loše sjeme koje sije oko sebe drži odgovornu samo svoju ličnost. Tko je Gerard Donovan? Radi na faksu, dobio je odlične kritike za roman "Schopenhauer's Telescope", a piše i pjesme te se bavi fotografijom. Napisao je još i "Doctor Salt" i "Sunless", a trenutačno radi na četvrtoj zbirci poezije.

"Julius Winsome" njegov je treći roman, radnja je smještena u šumu u kojoj živi glavni junak i narator toga imena. Julius ima psa koji je dobio ime po filozofu Hobbesu, pit bulla, i preko tri tisuće knjiga, što mu ih je namrijeo otac, i sezonski je radnik, vješt sa strojevima, pa radi preko ljeta a zimu provodi u šumi. Sve se događa na sjeveru Sjedinjenih Država, u Maineu, na američko-kanadskoj granici. Neko kraće vrijeme s njime se u šumi, u kući, pored kamina, uz Shakespearea, zabavljala Claire, zgodna lokalna žena u mlađim godinama, da bi ga ostavila i našla si sigurniju partiju.

Znate kako takve prođu? O tome je pisao Bela Hamvas, koji je također volio živjeti u šumi i koji je bio ostavljen tri puta. On je zabilježio da su sve tri dotične dame - propale. Što mu god to značilo. Uglavnom, jednoga dana nepoznat netko ubije Hobbesa, i nakon prvotna šoka, Julius se odlučuje obračunati s ubojicom. Otac mu je ostavio i nešto oružja koje je njemu ostavio njegov otac, sudionik u ratu. I od djeda do unuka se s koljena na koljeno prenijelo znanje o pucačini, o načinima ponašanja različitih strijelaca, o najboljim, odnosno, najsmrtnosnijim mjestima koje treba pogoditi da bi strijelac bio siguran.

Julius živi potpuno izolirano, nema nikakve kontakte, ništa ne osjeća prema stanovnicima kraja, samo čita knjige - skoro da je njegov život idealan - nema podle misli, ne nadmeće se, iako - i tu se Donovan dokazao - stvari ne intonira u bezopasnome maniru, ne vrluda, nije isfrasiran svijetom, a i moguće je ispod redaka, već u prva dva, tri poglavlja, osjetiti da bi ovo mogao biti junak koji će se stuštiti u prolijevanje krvce sumještanske. Veza s Claire nije ga ukrotila, iako život doslovce provodi s knjigama stran mu je akademski milje, nije navučen ni na jedan oblik socijalne mreže, nema čak ni televizor, pa kada se krenu redati vijestice o njegovu podvižništvu prinuđen je odgledati to s drugima, u nekom kafiću. Ukratko, zanimljiv lik.

I sad, kada prvoga dana krene u potragu za ubojicom svoga psa, Donovan ponovno ima kroki gdje zabriljira na malom prostoru, kada opisuje Juliusovu prvu žrtvu, stokilaša, nije mu važno kako ide rasprava jer je zbog fizičke snage uvijek može prizemljiti, i slično...Dakle, Donovan, osim što mu je zanimljiva minimalistička scenografija, snijegom prekriveni krajolik, dva-tri lika i tisuće knjiga, ima oko za detalj, jednako kao što ne propušta istaknuti i neka opća mjesta, kojima je zgodno ukrastiti ovako opasan tekst: npr. da naš probavni trakt, prokleti mjehur i stoput gora crijeva slabo podnose uzbuđenja.

Julius je ipak pomalo i stisnut dvama stvarima, on to još ne zna, ali kada mu ubiju psa, saznat će cijeli kraj: smrt oca i odlazak djevojke načeli su njegovo podnošenje samoće. Psa je kupio na njen nagovor, nju sreće nakon tri godine slučajno u gradiću gdje je kupovao namirnice, muž naravno totalni bezveznjak, policajac, ali siguran. Donovan mrvicu poklekne u tim svojim detaljiranjima kada kaže kako je tijekom zadnjega susreta s bivšom dragom u njenim očima vidio kćer (buduću, još nerođenu, i tako dalje). Donovanov je junak vidio kćer, a ja u Donovanu Brunu Šimlešu: ne trebaju mu takve rečenice, šteta što ne zna hrvatski, ima li tko njegov mejl?

Ostatak, manje-više, šljaka, radi se o dobru romanu, dobro kompozicijski olabavljenom - Donovan, naime, nije pretjerano patio od strukture, i njegov tekst "zvuči" kao neki post-rock sastav, snen i ubojit, kao Stars Of the Lid ili neko drugo zvučno i lelujavo instrumentalno ime, nešto što nije iz prvoga scenskog reda ali što odjekne do zadnjega reda u publici. Jer, Donovan piše s osjećajem za podzemni suspence, nezainteresiran za fabulu, opsesivno vezan za meandrična ponavljanja, kao da hoće reći da mu uopće nije potrebno obilje sredstava da bi izazvao prolom emocija.

Kraj nije onakav kakav očekujete, ali roman ne bi izgubio na zamahu ni da je kraj predvidljiv, jer kao sve stvari koje se iznad svega tiču atmosfere, fabulativni su okretaji tek uresi na štimungu, gradivni elementi osjećaja svijeta. A on je ovdje toroovski, velika je to osama i velika distanca od moderna svijeta, sa zazorno nepredvidljivim ubojicom u čijem serijskom masakru ima više rezona nego u nečijem svakodnevnom odlasku na posao.

Pa, ako je do rezona, nekad ga je, eto, zgodno žrtvovati zbog onog nečeg što se ponekad, kad su posebni momenti, može opipati u zraku. Svakako vrijedno čitanja.

 

Gerard Donovan: "Julius Winsome"
Preveo Marko Kovačić

Naklada Oceanmore, 2012.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –