Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 08.01.2013.

Goetz Aly : Hitlerova socijalna država

Njemački turistički bum iz poslijeratnih godina nije bilo prvo upoznavanje nacije s inozemstvom. Masovnom ljetnom putovanju u Francusku, Italiju, Grčku ili Jugoslaviju, prethodio je Wehrmacht-turizam. Turistička putovanja kojima su njemačke obitelji od pedesetih pa nadalje putovale prema jugu, slijedila su utabane staze kojima su milijuni Nijemaca prošli desetljeće-dva ranije, točnije između 1938. i 1945.

Poslijeratni Nijemci putovali su u Volkswagenima, Mercedesima i Wohnwagenima, naoružani suncobranima i "ligeštulima". Oni ratni putovali su u vlakovima ili tenkovima, naoružani "šmajserima" i "mašingeverima". Putujući između istočne obale Amerike i planina Kavkaza, fjordova Norveške i pustinje Tunisa, ta velika i uniformirana muška bratstva, ispisala su jednu od najpoznatijih epizoda "prešućenog turizma": "turističkog buma" koji je prethodio turističkom bumu.

O utjecaju tog ratnog turizma na onaj poslijeratni, relaciji između turizma očeva i djedova s turizmom njihovih nasljednika, pa i odnosu putovanja istih putnika u različitim okolnostima, govori se tek na rubu "velike povijesti". No pišući veliku povijest nacističkog projekta "socijalne države", temeljene na narodnom socijalizmu i pljačkaškom imperijalizmu, njemački povjesničar Goetz Aly je temeljito istražio, između ostalog, turizmu vrlo blizak "šoperski" aspekt njemačkih vojnih pohoda.


Citirajući vojnička pisma budućeg nobelovca Heinricha Boella, Aly navodi oduševljenje mladog studenta germanistike s fantastičnom vojničkom plaćom od dvadeset pet maraka. Tendenciozno izvlačeći iz Boellovih pisama rečenice o njegovom šoping-pohodu po zapadnim i istočnim bojišnicama Aly popisuje maslac i sapune ("četiri velika") koje je dobri vojak Boell slao kući; "lijep bakropis" poslan iz Pariza, pa kozmetiku, "kilogram i pol luka za mamu", "ogroman komad sapuna od 400 grama, mami za imendan", par ženskih cipela, škarice za nokte, itd., itd., završavajući listu slikom vojnika koji priznaje kako "u znoju lica svog pakira i pakira" pakete za slanje kući.

U listopadu 1943. Boell je premješten iz Francuske na poluotok Krim, no ni tamo ne prestaje šoperski pohod (u Odesi "na bazaru možeš kupiti sve što poželiš..."). Dapače, u pismu prije dopusta piše kako stalno razmišlja što bi lijepoga mogao donijeti kući, priznajući, "moj san o niskim čizmicama, za sada je neostvariv, jer su cijene previsoke..." Povremeno Boell postaje i suzdržan prema tom "divljem zgrtanju". Primjećuje da "vrag - svugdje vreba". Ali mu se ubrzo opet prepušta, navješćujući obitelji kako je za njih spremio - "pola praščića".

Goetz Aly primjećuje kako je Heinrich Boell u "Pismu mladom katoliku" iz 1958. pisao o svojim iskustvima iz Francuske, opisujući s gnušanjem pljačkanje zemlje, dok je on sam posjećivao katedrale i debatirao o praktičnom katolicizmu. O šoperskom pohodu nema ni riječi, premda je mahnito kupovanje bila sračunata politika kojom se povoljnim tečajevima pljačkale okupirane zemlje, a roba široke potrošnje slala u domovinu gdje je zbog ratne industrije trajala kronična nestašica i hrane i ostalih svakodnevnih potrepština.

 
Povoljni tečajevi kojim su vojnici Wehrmachta poput skakavaca opustošili Evropu jedan je od Alyevih primjera načina na koji je Treći Reich pljačkao zaposjednuta područja, ali kojima je i korumpirao najšire slojeve "volka". Njemačko društvo je bilo pokoreno društvo. No nacisti nisu naciju kontrolirali samo represijom, već i korupcijom. Koliko je takvo kupovanje socijalnog i nacionalnog mira politikom pljačke drugih imalo efekta svjedoči i slučaj dobrog vojnika Boella, inače uvjerenog antinaciste iz katoličke obitelji.

Alyevo zanimljivo i jedinstveno istraživanje veza između socijalne politike, pljačkaških pohoda i antisemitizma, pokazuje razmjere kolektivne odgovornosti državljana Reicha. Karl Jaspers je odmah nakon rata u "Pitanju krivnje" napisao kako se "opire se smislu da se narod kao cjelina optuži za zločin..." No zajednički nazivnik svima je državljanstvo. "U tome svi imaju odgovornost, zbog toga što su dopustili da se 1933. dogodi, a da nisu umrli..."

U nacrtu razlikovanja Jaspers je naveo četiri pojma krivnje: uz "kriminalnu krivnju", čiji zločini su objektivno dokaziva djelovanja koja krše jednoznačne zakone, tu je i "politička krivnja", koja postoji u djelovanju državnika i pripadnosti nekoj državi i odgovornosti svakog čovjeka za način na koji se njime vlada, zatim "moralna krivnja", jer svako djelovanje podliježe moralnoj prosudbi, te "metafizička krivnja", kao suodgovornost za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta, posebice za zločine koji su počinjeni u njegovom prisustvu ili s njegovim znanjem.

O tome da su svi Nijemci na neki način krivi za Jaspersa je bilo izvan sumnje. On krivnju nije pripisivao tek vladajućoj eliti. Na taj je način iz samih temelja suvremene Njemačke izbačen redukcionizam krivnje: o čemu je posebno svjedočila politika Willya Brandta. Guenter Grassovo zakašnjelo priznanje o dječačkoj vjeri u nacizam iz autobiografije "Dok ljuštim luk" dodatno je pokazalo da za redukcionizam krivnje nema mjesta. Otpor Hitleru bio je u Njemačkoj vrlo raširen, od komunista i socijaldemokrata, preko katolika, konzervativaca, do generala i pukovnika. No isto tako je bila raširena i pokornost režimu.

Goetz Alyev dobri vojnik Heinrich Boell sasvim sigurno snosi svoj djelić krivnje. Boell je bio kriv jer je bio živ u Hitlerovom Reichu, ali je bio kriv i za svaki paketić koji je poslao kući u Koeln. Dapače, kriva je bila i antinacistička mučenica Sophie Scholl kada se svom prijatelju, časniku Fritzu Hartnagelu, zahvaljivala na "mnogim lijepim stvarima" koje je od njega dobivala iz Belgije. Ali pitanje jest koliko je u toj krivnji bilo odgovornosti za stabilnost Reicha i nacističkog režima.

Aly navodi kako su nakon poraza kod Moskve 1941. povećane mirovine kako bi starci prestali govoriti o Prvom svjetskom ratu. Kada se desetogodišnjica "preuzimanja vlasti" poklopila s porazom kod Staljingrada Hitler je pokunjeno rekao Bormannu da bi "najdjelotvornije bilo kada bi smo njemačkom narodu toga dana mogli objaviti novo povećanje obroka racioniranih živežnih namirnica i druge olakšice". Za Alya karakteristična je i Goebbelsova reakcija na talijansku promjenu strane u ljeto 1943., kada je u dnevnik zapisao: "Moramo se više socijalistički nego dosad obraćati narodu."

 
Sve su to iznimni uvidi u odnos između socijalne politike i stabilnosti režima. No pitanje jest koliko je tu stabilnost garantiralo potkupljivanje naroda, a koliko brutalna represija zavedena od trenutka uvođenja diktature: ne od dolaska na vlast, jer nacisti nisu preuzeli vlast demokratskim putem već pučem nakon ulaska u koalicijsku vladu. 

Nervozni odgovor Alya kritičarima u pogovoru knjige samo pojačava sumnju u značaj koji pridaje svojoj tezi o tzv. "konsenzualnoj diktaturi" i kupovanju lojalnosti volka. Međutim to ne umanjuje originalnost njegova istraživanja na tom području.

 
Goetz Aly: "Hitlerova socijalna država: Pljačka, rasni rat i nacionalni socijalizam"
Prevela Daniela Tkalec

Fraktura, 2012.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –