Günter Grass : "Dok ljuštim luk"

U ljeto 1945. u zarobljeničkom logoru Bad Aibling desetak tisuća njemačkih zarobljenika američkim je čuvarima priredilo neobičnu predstavu. Tupilo nakon kapitulacije je prošlo. Nije više bilo kuknjave i vucaranja. Pobijeđeni su se pribrali – i organizirali desetke razno raznih tečajeva. Na tečajevima se mogao učiti starogrčki, latinski, esperanto. Postojali su kružoci posvećeni algebri, višoj matematici, Aristotelu, Spinozi, Heideggeru. Nekadašnji računovođe objašnjavali su dvostruko knjigovodstvo. Bivši graditelji mostova objašnjavali su statičke probleme, a pravnici otkrivali smicalice svoje profesije. Uz tečaj stenografije postojao je i tečaj uvoda u budizam. Uz prijepodnevne savjete burzovnih špekulanata, tu su bili i poslijepodnevni kružoci srednjevisokonjemačkog pjesništva.

Američki čuvari u čudu su gledali to edukacijsko vrvenje. Bivši artiljerci, mitraljesci, podmorničari i tenkisti, pripremali su se za mirnodopski život. U taj zametak buduće njemačke obnove i privrednog čuda, uključio se i sedamnaestogodišnji oklopni strijelac Waffen SS divizije «Joerg von Frundsberg» - Guenter Grass. Buduća intelektualna vertikala Zapadne Njemačke, književni i ljevičarski bard, nije izabrao tečaj suvremene književnosti ili suvremene političke teorije. Još golobradi i zbunjeni nobelovac svoju je budućnost potražio na kuharskom tečaju.

Njemačka je nacija bez očeva i djedova. Svi očevi i djedovi nosili su neke uniforme: Wehrmachta, Kriegsmarine, Luftwaffe, ili Waffen SS-a. Juergen Habermas je bio u Hitlerjugendu, Werner von Braun je radio na raketama V-1 i V-2, Kurt Waldheim je ratovao u Bosni, Leni Riefenstahl je snimala nazi-propagandu, Helmut Schmidt je ratovao u Wehrmachtu, Joseph Beuys je bio u Luftwaffe, mladi arhitekt Speer je postao ministrom industrije... Bezimeni očevi i djedovi Nijemaca ostali su rasijani od Sibira do Atlantika, i od Afrike do Sjevernog pola – svuda gdje ih je vodio Wehrmacht-turizam. Oni koji su preživjeli postali su nultom generacijom. O tome kako su poludjeli - o nevjerojatnom konformizmu, o beščutnosti, o «zločinu od kojeg još uvijek bolujem» - progovara i otac Laure, Helene, Nele, Malte, Hansa, Franza i Raula Grassa, u svojoj već epohalnoj autobiografiji «Dok ljuštim luk». Jer premda su rasli s ocem, niti oni nisu imali oca koji im je mogao objasniti što je radio u ratu. I kako se našao u toj stravičnoj uniformi.

Polaznik kuharskog tečaja u Bad Aiblingu držao se zakletve dane SS-u («kad svi otkažu vjernost, mi ostajemo vjerni...») sve do zime 1946. Osviještenje se dogodilo 900 metara ispod zemlje, u rudnicima kalija Burbach gdje se zaposlio kao spajač vagoneta. U rudniku su se sukobljavale tri skupine. Najmanja su bili komunisti «koji su proricali kraj kapitalizma, rado prijetili, i na sve imali spreman odgovor». Najveća skupina je tražila krivce za slom nacizma, pjevušila «Zastavu gore», i stalno ponavljala: «Kad bi Vođa bio živ, sve bi vas...». Treća grupa je pokušavala smiriti svađu. Tu skupinu su podcjenjivali kao socijaldemokratsku. Od Grassa pod zemljom nije nastao učeni socijaldemokrat. Ali «spajaču vagoneta polako je počelo svitati koja je to zla družina uništila državu što su je nacisti i komunisti pogrdno nazivali «sistemom» te što ju je naposljetku dokrajčilo».

Negdje pred kraj tog formativnog razdoblja Grass je s još jednim rudarom bio kum na vjenčanju druga iz barake i ratne udovice. Svadba je od početka krivo krenula. Mladenkina obitelj odbila je sjediti za stolom sa zetom koji je bio stranac iz Gornje Šlezije, i teška sirotinja. Kumovi su pretjerivali u piću. Nazdravljali su mladencima i na sav glas psovali goste koji nisu bili prisutni. U neko doba svo četvero su se strovalili u krevet nekadašnje ratne udovice. «Iznad uzglavlja kreveta visilo je ulje na kojem je bio osamljen jelen što riče» piše u svojoj biografiji Grass. «Što se nakon toga dogodilo među tolikim mesom» - tko je s kim, s kim malo, s kim uopće ne, a kim nekoliko puta – Grass ne želi znati.

Jednostavno, bila su to takva vremena: konfuzna. Nitko nije ništa želio znati. Ne samo o prošloj noći. Prije no što je s mladencima završio u krevetu, danciški pubertetlija je završio u SS-u - jer je patio od vjere u «konačnu pobjedu», i očitog Edipovog kompleksa. U zametak njemačke obnove uključio se kao polaznik kuharskog tečaja. A u postojanje holokausta je povjerovao kada je vođa mladeži Reicha von Schirach u Nuernbergu priznao da je znao za konačno rješenje židovskog pitanja. Naime, njemu je još uvijek vjerovao.

Mamurluk nakon vjenčanja trajao je kratko. Kad su se probudili, udata blondina već je postavila stol za doručak. «Mirisalo je na jaja na oko i prženu slaninu. S osmjehom plavuše obraćala se suprugu i obama spajača vagoneta, dok su oni, sva trojica, zurili ravno preda se i jedva progovorili riječ»... Veliki njemački mamurluk trajao je još godinama. Nastavlja se još i dan-danas s Grassovom ispovijedi "Dok ljuštim luk".

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )