Haruki Murakami : 1Q84

Haruki Murakami: 1Q84

1Q84 : 1 Murakami Haruki

1Q84 : 2 Murakami Haruki

Ne mogu odlučiti što mislim u Harukiju Murakamiju kao autoru. Već godinama igra neku vrsnu stolnog tenisa s mojim mišljenjem i očekivanjima. Kao pubertetliju oduševi me s magičnim, poetski nabijenim romanom „Moj slatki Sputnik“, zatim me nekoliko godina kasnije iznervira patetika jednog od favorita čitatelja, „Norveške šume“. Onda me opet oduševi detektivskim, suludim džez-noir romanima potrage „Lov na divlju ovcu“ ili „Pleši, pleši, pleši“, a zatim me opet iznervira romanom „Kafka na žalu“, pompoznom inačicom suvremene bajke koju se može, a i ne mora čitati u antičkom ključu. Taj već skoro sedamdeset godina star japanski romanopisac ne posustaje i nastavlja s izdavanjem ogromnih (volumenom i pripovjedačkom ambicijom) romana.

Kao što Allen Barra u kritici (napisanoj za The Atlantic) Murakamijeva relativno recentnog trotomnog romana „1Q84“ odlično primjećuje, njegova djela su za odraslo čitateljstvo postala ono što su „Harry Potter“ romani postali za djecu tj. čitateljstvo koje se tek otisnulo u čitateljske vode. Ono što je mene, a vjerujem i mnoge druge čitatelje privuklo kod njegovih proza je prijemčivost, svojevrsni pop senzibilitet i džezerska fluidnost u djelima poput maloprije nabrojenog „Sputnika“, „Lova na divlju ovcu“ i „Pleši, pleši, pleši“. Sintagmu „pop senzibilitet“ ne koristim samo zbog (nepodnošljive) lakoće kojom se ovog, neki kažu književnog velikana čita, nego je i do toga da njegova proza je „zaražena“ zapadnjačkom pop kulturom (zaboga, čovjek je roman nazvao po pjesmi Beatlesa i jedva da prođe desetak stranica a da netko od likova ne popije viski).

Opet, ništa čudno za autora koji je formativne godine doživio u poslijeratnom Japanu. Tu je i zadimljena, tvrdokuhanom prozom nadahnuta i nevjerojatno slikovita atmosfera koja svojom mekoćom i savršeno doziranom patetikom oduševljava.

Pa u čemu onda, dođavola, leži moj problem s Harukijem Murakamijem? Čini mi se da nakon „Slatkog Sputnika“ popuštaju kočnice i autor, koji je tad već pomalo skriboman, počinje patiti od logoreje. Prvo izlazi barem sto stranica predug roman „Kafka na žalu“, a zatim sasvim nepamtljiv, ali začudo kratak (dvjestotinjak stranica) roman imena „Kad padne mrak“. Tako dolazimo do „1Q84“, romana u tri dijela koji ima nešto više od hiljadu stranica. Odmah da napomenem, kojih dvjesto ili čak tristo stranica opet bi se dalo komotno izbaciti. A to je cijeli jedan svezak ove trilogije.

1Q84 : 3 Murakami Haruki

U romanu opet nailazimo na neke od klasičnih Murakamijevih tropa poput opsjednutosti ženskim ušima, hladnih, nekako od svijeta odvojenih protagonista, motiva potrage, paralelnih svemira (ovdje to igra središnju ulogu), slike Mjeseca (opet, središnja uloga i najvažnija slika) te kojekakvih bića koja nisu s ovog svijeta. Mačaka ovaj put začudo nema.

Priča prati Tenga i Aomame. I ona i on u srednjim su godinama. I jedno i drugo nije ostvarilo svoj potencijal i živi mirne, naizgled nezanimljive živote. Njihove su sudbine povezane. Nakon što Aomame zaglavi u gužvi na prometnici odluči napustiti taksi i spustiti se ljestvama nazad na ulicu. Tim naizgled beznačajnim činom upada u paralelni svemir. Tu počinje preduga, prečesto prespora priča o potrazi gdje će biti suludih, jezivih sekti (jedna od kojih je bazirana na zloglasnim teroristima Aum Shinrikyo), maloljetnih, pomalo autističnih spisateljica, čudnovatih bića, neobaveznog seksa, mnogo edipovskih zavrzlama, ženomržnje et cetera. Sve to da bi se došlo do one stare Stublićeve: „spasit će nas ljubav“.

Sam naslov jasna je, ali veoma labava aluzija na Orwellov roman „1984.“. Nakon iščitavanja kritika nije mi bilo jasno zašto je toliki broj kritičara i čitatelja toliko oduševljen ovim romanom. Tekst prepun banalnih konstrukcija i već sto puta viđenih fraza, a tek ponekad briljira s frazama poput „upadati u oči kao stonoga u šečernici“ ili poetskim opisima poput „Oko njih strujao je noćni grad kao što more fosforescira noću od svjetlucavih živih bića“.

Previše je okolišanja, suvišnog objašnjavanja, nepotrebnih, često pamfletiziranih opisa. Čitatelja često prati osjećaj da je, poput Aomame na početku romana, zapeo u nepreglednoj koloni automobila. Rješenja koja autor koristi, a koja nalikuju krpanju rupa više su Deus ex machina nego potezi zrelog, uvjerljivog pripovjedača, a posebno je iritantno kako autor ima čitatelju potrebu objašnjavati neke svoje pripovjedne postupke.

Tri su pripovjedne linije, čini se, po Murakamiju previše za čitatelja. Još jedna, meni neshvatljiva autorova opsesija je hrana. Na momente sam (a ovo se događa iz romana u roman) imao osjećaj da čitam kakvu kuharicu, a ne monumentalno djelo, to jest pokušaj istog. Autor napiše nešto poput „Tengo si je pripravio jednostavan obrok“, zatim krene opisivati taj isti obrok u bolne detalje.

Opsesija s hranom prenijela se i na autorovu uporabu figura. Najbolji primjer su ovakve, pomalo sulude konstrukcije: „Kao da mu je glava puna smrznute zelene salate. Valjda ima ljudi koji ne znaju da se salata ne smije smrzavati. Jednom kad se smrzne, izgubi onu hrskavu svježinu – a to je najvažnija odlika salate“. Saznali smo iznimno bitnu stvar. Sloboda salati.

Ima sjajnih trenutaka u knjigama, naročito drugoj koja se jedina ističe kvalitetom, ali ti su trenuci iznimno kratki i rijetki. Murakami se izgubio u vlastitoj pripovjednoj ambiciji. Dobar primjer onoga što autor ovdje pokušava izvesti bili bi Bolañovi romani. Oni su nasilni, napeti, nabijeni erosom, stilski i strukturno potpuno ludi i udaraju jače od boksačkog teškaša.

Murakami nije veliki pisac. On je pisac koji piše velike, tj. debele romane. Nije Amerikanac, ali pati od slične boljke kao i veliki američki pisci; nastoji napisati globalnu inačicu Velikog američkog romana. No ništa od toga neće spriječiti publiku da stoji u redovima ne  bi li kupili njegov novi naslov ili kritičare i ugledne mislioce da nastave govoriti kako će mu, prije ili poslije, biti dodijelnjena Nobelova nagrada za književnost.