Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 31.05.2012.

Howard Zinn : Narodna povijest SAD-a

Mladi radnik Howard Zinn u Drugom svjetskom ratu je služio kao član posade bombardera B-17, popularne „leteće tvrđave". Sudjelovao je u bombardiranju Berlina, ciljeva u Mađarskoj i Čehoslovačkoj, i u bombardiranju napalm bombama Royana, primorskog gradića u jugozapadnoj Francuskoj.

Najpopularniji američki rat u XX stoljeću iz perspektive člana posade bombardera nije izgledao kao nešto što se može samo tako opravdati. „Najpopularniji rat" mora da se gledajući kroz bombarderski ciljnik više činio kao masovni zločin. Drugi svjetski rat je radikalizirao Hitler. No saveznici su spremno prihvatili tu radikalizaciju. Bombardiranje njemačkih gradova, potpuno uništenje Hamburga, Berlina ili Dresdena, bio je flagrantni ratni zločin. Karl Jaspers je već u „Pitanju krivnje" napomenuo da pobjednička sila ne predstavlja pravo i da bi objektivni nirnberški Tribunal trebao suditi svim zločinima, uključujući i one masovnog savezničkog bombardiranja.

Nakon rata Howard Zinn je iskoristio paket zakona koji je omogućavao studiranje ratnim veteranima, otišao na NYU, i doktorirao na Sveučilištu Columbia. Kao člana posade bombardera koji je bombardirao civilne ciljeve u Berlinu, Plzenu i Royanu, i kao bivšeg radnika u brodogradilištu, nije ga zanimala povijest koja govori o pobjednicima i vladarima, i služi poticanju domoljublja i učvršćivanju vlasti. Umjesto tradicionalne, oligarhijske historiografije okrenuo se radikalnoj, ljevičarskoj historiografiji koja se bavi prešućenom i kontroverznom poviješću, u kojoj je povijest kritika a ne sluškinja vlasti.

U Zinnovoj povijesti o otkriću Amerike govori se iz perspektive Indijanaca koje je nakon dolaska Kolumba zadesio genocid. O stvaranju SAD-a govori se iz perspektive nomadskih Indijanaca, crnih robova, obespravljenih nižih klasa, i obespravljenih žena. "Narodna povijest SAD-a" govori o izazivanju rata i otimanju zemlje od Meksika, te drugim raznim „ustupanjima" i „kupnjama" zemlje. „Narodna povijest SAD-a" govori o kontroverzama Lincolna. O mitu o samostvorenim bogatašima. O klasnim napetostima i klasnoj borbi američkog društva kroz povijest. O prekooceanskoj ekspanziji. O tome kako su SAD ušle u Prvi svjetski rat da bi zaštitile uloženi novac J.P. Morgana. O masovnim bombardiranjima u „narodnom ratu", pa onda opet u vijetnamskom ratu (gdje je na svakog vijetnamca bačena jedna bomba od 250 kilograma), pa u iračkom ratu (gdje je 40 posto „pametnih bombi" promašilo svoj cilj), pa bombardiranju Srbije (gdje je, prema Zinnu, Clintonova administracija odabrala vojno rješenje tamo gdje su „postojale mogućnosti za ona diplomatska").

"Narodna povijest SAD-a" nešto je poput HTV-ova „Tv-kalendara", ali „iz pakla" kako se kaže. Zamislimo „Tv-kalendar" koji umjesto povijesti čiji odabir informacija potiče hrvatsko domoljublje i demonizira trenutačne „vječne" hrvatske „neprijatelje", delegitimizira ideju nacionalne države, o njenom stvaranju govori kroz zločin i pljačku, a na nedavne „neprijatelje", Srbe i Bošnjake, prvenstveno gleda kao na žrtve. E to je „Narodna povijest SAD-a". Povijest koja će oduševiti one nesklone ili one neprijateljski raspoložene prema Americi (uključujući tu i dobar dio hrvatskih nacionalista koji vole svoje zločine opravdavati i relativizirati američkim zločinima) ali je prvenstveno namijenjena Amerikancima, baš kao što bi i „Tv-kalendar iz pakla" prvenstveno bio namijenjen Hrvatima a ne Bošnjacima i Srbima.

No to ne znači da Zinna ne trebaju čitati ne-Amerikanci. Dapače. Zinnovo kritičko čitanje povijesti je univerzalan lijek. Bitno je samo da u tom kritičkom čitanju pronalazimo kritiku sebe a ne drugoga; što je upravo suprotno od tradicionalne, nacionalističke povijesti. Bitno je da istina zamijeni legende, da društveni sukobi zamijene „ovisnost o junačkim vođama", da se povijest gleda kroz „veću svijest o klasnom sukobu, o rasnoj nejednakosti, o seksualnoj nejednakosti i o nacionalnoj aroganciji", te da se povijest decentralizira, s pobjednika na žrtvu, s bogatog na siromašnog, s povijesno privilegiranog na povijesno neprivilegiranog.

Čak i kad se sve to ima na umu nije lako čitati „Narodnu povijest SAD-a". Na neki način to je povijest krvološtva, nečovječnosti, prljavštine i beščašća. Načelo života je istina. Ali pitanje jest da li takva povijest na neki način znači posredno iskrivljavanje istine. Zinn nije nepristran povjesničar, pa čak ni „uravnotežen" povjesničar. On definitivno ne posjeduje uobičajene kvalitete jednog povjesničara. I sam to priznaje, istučući da je historiografija selekcija informacija, i da on tu selekciju svjesno radi. No klasična historiografija je brod nagnut na jednu stranu, a Zinn je protusila koja ga ispravlja.

Howard Zinn je umro 2010., a njegova „Narodna povijest SAD" završava s Bushom i početkom „rata protiv terorizma". Pobjedu Obame na izborima je doživio, ali o tome nije pisao. No preko onoga što je pisao o Carteru i Clintonu, „velikim demokratskim nadama", može se pretpostaviti što bi, u svojoj totalnoj kritičnosti, napisao za Obamu, također protagonistu tzv. „dvostranačkog konsenzusa", koji je „ekvivalent jednopartijskom sustavu u totalitarnoj državi". Evo tih nekoliko „primjenjivih" citata.

„Carter je... ostao unutar historijskih političkih granica američkog sustava, štiteći korporativno bogatstvo i moć, zadržavajući ogromni vojni stroj koji je iscrpljivao nacionalno bogatstvo... Jedan financijski izvjestitelj napisao je, nedugo nakon Carterova izbora: Zasad, postupci g. Cartera, njegov komentar, a posebno njegova imenovanja u kabinet, izrazito su umirujući za poslovnu zajednicu. Veteran-dopisnik iz Washingtona Tom Wicker napisao je: Dokazi koji su na raspolaganju govore o tome da g. Carter zasad bira povjerenje Wall Streeta."

Clinton se pak „kod kuće neprestano prepuštao oprezu i konzervativizmu, potpisujući zakone koji su više godili Republikanskoj strani i krupnom kapitalu nego onim demokratima koji se još uvijek sjećaju odvažnih programa Frankina Roosevelta. U inozemstvu je bilo uzaludnih pokazivanja vojnog razmetanja i poslušnosti onome na što je predsjednik Dwight Eisenhower jednom upozorio kao „vojno industrijski kompleks"...

Komadić ovdje, komadić ondje, i od ovoga bi se možda mogao složiti sasvim dobar foto-robot Zinnova Obame.

 
Howard Zinn: "Narodna povijest SAD-a"
Prevela Snježan Hasnaš

V.B.Z., 2012.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –