Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 23.01.2018.

Igor Mandić : Predsmrtni dnevnik

Igor Mandić: Predsmrtni dnevnik

Predsmrtni dnevnik Mandić Igor
Dnevnik jednog skribomana Zima Zdravko

„Dnevnik jednog skribomana“ Zdravka Zime i „Predsmrtni dnevnik“ Igora Mandića preklapaju se vremenski i prostorno. Dvojica umirovljenih književnih kritičara, svaki iz svog zagrebačkog solitera, ispisuju svoju svakodnevicu, dodirujući se i razmimoilazeći u svojim putanjama. U nekim točkama preklapanja su vrlo uočljiva. Mandić odlazi na ljetovanje na Brijune sa Šerbedžijinim kazalištem, Zima je istovremeno u Dubrovniku s Jagodom Buić. Svaki je na svom kraju Jadrana, ali u istom prestižnom kulturnjačko-mediteranskom miljeu.

No kada se i nađu na utabanim stazama uglednih kulturnjaka, kada su preklapanja i križanja napadno uočljiva, Zima i Mandić uvijek su u različitim svjetovima. Dok deset godina mlađi Zima niti jednu večer ne ostaje kod kuće – a gotovo cijelo ljeto provodi izvan Zagreba – Mandić dnevnik započinje konstatacijom da mu je u 75. godini smrt za vratom; da na neku drugu, izvjesniju budućnost, ne može računati; preživljavanje ga dakako ne zanima, osim kao tema dnevnika; pa bez ozbiljnije motivacije za daljnje trajanje jedva čeka „da se sve ovo završi“. Točka.

Dakle, dok je Zima reklama za aktivnu i sadržajnu „treću dob“, Mandić je samoproglašeni maneken paklene starosti. Tako je to barem na površini. Takav je barem gard ove dvojice penzionera. U svoje tri dosadašnje autobiografske knjige („Sebi pod kožu“, 2006., „U zadnji čas“, 2009., i „Oklop od papira“, 2014.) Mandić tematizira smrt. Došavši u srpnju 2014. na Brijune bračni par Mandić prisjeća se kako su prije deset godina na Brijunima proveli posljednje dane sa svojim „ditetom“, kako još uvijek nazivaju svoju kćer Adu (1968.-2004.). Za njih je od tada sve prostor smrti. Svaki centimetar života kojim prolaze. Uključujući i Brijune.

Kada se na Brijunima slučajno susretnu s Adinom školskom drugaricom, koju nisu vidjeli još od sprovoda, tada to postaje jedna od središnjih točaka njihova ljetovanja. Riječ je o jednoj od posljednjih osoba s kojima je Ada u bolnici kontaktirala. Datumska koincidencija i slučajan susret posve izmještaju Mandiće iz prostora prestižne ljetne lokacije. Brijuni postaju mjesto reminiscencije, transcendencije, bola. Majku progoni pitanje „slučajnog smisla“; otac se trudi othrvati porivu za mističnim tumačenjima. No jasno je, kako se kaže: „više nismo u Kanzasu“. Niti smo u boemskim krugovima kakvima kruži Zima. Ako se Mandićev dnevnik povremeno i dotakne sa Ziminim oni se istoga trenutka odbiju u udaljene, međusobno nespojive svjetove.

Oklop od papira Mandić Igor
U zadnji čas Mandić Igor
Sebi pod kožu Mandić Igor

Zima svojim dnevnikom mućka otmjeni kulturnjački koktel; Mandićev dnevnik više je mješalica za beton. Golemi mikser koji sve može samljeti: i Brijune, i starost, i preživljavanje, i smrt. Zima svoj dnevnik piše trudeći se uspostaviti fini balans između privatnog i javnog. Mandić u svoj ubacuje sve što mu dođe pod ruku, po sistemu fish, bananas, old pyjamas, kako su pjevali Monty Pythoni. Sve ide: od afektivnog obračuna s Kantom i njegovom osudom samoubojstva do internetskih kolumni koje je tokom vođenja dnevnika počeo objavljivati na portalu Lupiga.com. Od pretiskanog intervjua za beogradske novine povodom Sajma knjiga, do pretiskane Adine osmrtnice. I to u dvije verzije, obiteljske obavijesti o smrti, i posljednjeg pozdrava slavističkog seminara Sveučilišta u Zuerichu.

Mandić je u dnevnik doslovce pao. Naglavačke. Nakon izleta u Zagorje, markiranog konzumacijom raznih vrsta alkohola, posrnuo je „(polu)pijan“ i „poljubio kameni dovratak ma jednom uličnom ulazu“. Pritom je zaradio udarac u jagodičnu kost na licu, nešto ogrebotina, i pokoji tupi udarac u torzo. Večernja porcija ćevapa i tri litre piva u plastici ostali su neoštećeni. Ispružen pred susjedima, okrvavljen, s plastičnim vrećicama u rukama, naš penzioner sigurno nije bio slika i prilika onoga što Talijani zovu „bella figura“. Ali ako je dostojanstvo i pretrpilo pokoji ozbiljan udarac Mandić ga je povratio prpošnim opisom svog pada, kojim započinje ispisivanje „Predsmrtnog dnevnika“, ili točnije „predsmrtne svaštare“.

Kako je naglavačke pao u dnevnik tako je u njemu i ostao, s nogama u zraku i nosom među stranicama. Teško je reći je li to dobro ili ne. Za dnevnik. Svaštara sugerira rasap, ali i otvaranje. Izostanak koncepta, ali i razigranost. U njoj su dijelovi koji izazivaju trenutačno zijevanje, ali i segmenti koji šokiraju. Najlakše bi bilo kazati da bi „Predsmrtni dnevnik“ uz malo više discipline bio bolji, snažniji. Ali tko zna ne bi li onda prestao biti to što jest. Mikser za beton. Gastropod koji guta sve i sva, i izbacuje sve i sva (uključujući i samog autora). Afekt i histerija. Žovijalnost i bol. Svlačenje na javnom mjestu… I čučanje u tami.

Nije teško zaključiti da disciplinirani Mandić više ne bio Mandić. Baš kao ni onaj odmjereni, promišljeni, samozatajni, fokusirani, itd. Smijemo se kad se Mandić opetovano hvali da je objavio trideset knjiga. Smijemo se kad opetovano piše da su tri najgora zla suvremenog svijeta pametni telefoni, lopta, i električna gitara… Grčimo se kada ugledamo stranice s osmrtnicama.

Igor Mandić

Predsmrtni dnevnik

  • V.B.Z. 11/2017.
  • 352 str., meki uvez s klapnama
  • ISBN 9789535200116
  • Cijena 119.00 kn

Propuštajući velike teme moderne civilizacije - o starosti, samoubojstvu i smrti - kroz filtar osobne i obiteljske sudbine, Mandić je ovdje čitateljima izručio istovremeno opis svojih (netočno predviđenih) posljednjih dana i sukus ponajboljih ideja koje su o istim temama kroz povijest već sročili neki od najoštroumnijih filozofa, sociologa, antropologa… 

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –