Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Vanja Kulaš • 21.12.2017.

Iva Ušćumlić : Pisanje mi ide lako, prirodno, kao disanje

Iva Ušćumlić (foto: Suzana Matić)

Iva Ušćumlić rođena je 1977. u Zagrebu, gdje je studirala kroatistiku te niz godina radila kao novinarka i urednica u više medija. Danas je zaposlena u oglašivačkoj industriji kao copywriterica, istodobno piše - romane, eseje, mini-priče i kreativne natuknice na društvenim mrežama, prevodi, bavi se fotografijom, aktivna je na multimedijalnom projektu Čovjekdan... Autorica je romana Duhovi (Durieux, 2013.) i Omara (Durieux, 2017.).

***

Suštinski problem našeg doba ravnodušnost je spram patnje drugog; filozof Žarko Paić za ovu je konstataciju nagrađen frenetičnim pljeskom na pulskom predstavljanju svoje knjige Doba oligarhije. Ivu Ušćumlić od njezina prvog romana zaokuplja upravo ta tema, uz mnoge druge od kojih autori nerijetko zaziru, jer teško je o njima i razmišljati, a pogotovo ih literarizirati, i to tako da se izbjegne jeftina emocionalnost, šuplje moraliziranje i eksploatacijski hiperrealizam.

Neuralgične društvene točke - poslijeratne traume i nacionalizam, nedostatak suosjećanja i solidarnosti, gubitak digniteta u novinarskoj struci, a na mikro-planu obiteljsko zlostavljanje, osobni i bračni krahovi, sve to prelama se kroz vjerodostojno zagrebačke priče. Autorica ih ispisuje nježno i poetično, čak i kad nas suočava s krajnjim užasom, a upravo ta implicitnost pojačava efekt zlokobnosti i osjećaj nemoći kod čitatelja. Treba naglasiti sjajne karakterizacije, ali i jak psihološki aspekt njezinih tekstova; puno je tu tjeskobe, usamljenosti i tuge, koje ne proizlaze iz samoće, nego naprotiv iz neadekvatnih, dubinski poremećenih međuljudskih odnosa.

Romani Ive Ušćumlić u svom temelju su, dakle, male, intimne pripovijesti – ona kao da bi htjela da ostanu samo to, no nabijene značenjima, otele su joj se, pa ih neizbježno razumijevamo kao angažiranu književnost. Unatoč elementu napetosti koji povlači na čitanje u dahu, u Ivinim pričama uživa se pažljivo i polako, kako i zaslužuje rafinirana lirska proza.

 

Omara Ušćumlić Gretić Iva

Vanja Kulaš: Prostorno-vremenski okvir Vaših romana - nastupnih "Duhova" i aktualne "Omare" - čine zagrebački kvartovi u razdoblju od 1980-ih do danas. U pitanju su, dakle, autentično zagrebačke priče; otkud senzibilitet za Zagreb, kakvo je bilo vaše djetinjstvo, u kakvim ste prilikama odrastali?  

Iva Ušćumlić: Odrasla sam u tipičnoj zagrebačkoj obitelji, na Vrbiku koji je tada, u vrijeme mojeg odrastanja, bio vrlo tipičan, blue collar, radnički kvart. Odrasla sam u zajednici koja je doslovno živjela i disala zajedno: kad si dijete, te neke činjenice naravno saznaješ kroz priče odraslih pa su i moja sjećanja na to doba zapravo sjećanja iz druge ruke, posredovana pričama roditelja i susjeda, ali ta je zajednica bila u pravom smislu riječi mikrokozmos u kojem su svi znali sve o svima. Nemam iluzija da je Zagreb danas veći, kozmopolitičniji, napredniji, ali je – to je barem moj dojam – više zatvoren u sebe, manje okrenut susjedstvu, kvartu, drugima. Nisam sigurna koliko je to pitanje epohe, vremena u kojem živimo, a koliko je to krhko tkivo potrgao rat i poraće.

Mislim da je kod nas stvar u obje sile: onoj izvanjskoj, preuzimanju nekih obrazaca koji su opći, globalni i u ratu koji nas je udario vrlo intimno i nekako izbrisao ono zajedništvo, kakvo god ono bilo, ne donosim sad vrijednosni sud. Samo konstatiram da toga nema. Nas je kao djecu odgajala ulica, susjedstvo. Kao da je postojao osjećaj odgovornosti da brineš i za drugoga. Danas to ne vidim.

A odakle ljubav prema Zagrebu... Odrasla sam ovdje. Ovaj me grad oblikovao i formirao na puno razina. I uz sve što mu zamjeram,  a zamjeram mu zatvorenost, uskogrudnost, manjak hrabrosti i višak žuganja, doista ga volim. Osjećam se dobro u njemu, iako me doista pogađa u što se pretvorio i na koji ga se način – mislim sada primarno na političke odluke – poseljačuje i uništava.
 

S obzirom na specifičnu tematiku vaših romana, nameće se klasifikacija socijalnog realizma; naime, izoštravate niz aktualnih problema (a činite to vrlo angažirano i precizno), čime vaši tekstovi i za čitatelja postaju prostorom promišljanja društvene stvarnosti... Imate li potrebu izravno djelovati na čitatelje, pokrenuti ih na djelovanje i tako ih mijenjati? Odnosno, zanima me, s obzirom na teme koje vas zaokupljaju, krećete li u pisanje iz pomalo 'remetilačke', čak i aktivističke pozicije?

Zapravo se jako klonim aktivizma. Ne mogu pobjeći od tog realizma, te odrednice stvarnosne proze, iako je, barem za svoje pisanje, ne smatram posve točnom. Društvena stvarnost meni je okvir, pozornica. A i osobno se najbolje snalazim kada pišem na određenim koordinatama, prostornim i vremenskim. Utvaram si, možda posve pogrešno, to je zapravo stvar koju čitatelji i kritika moraju odlučiti, da su to priče koje ipak izmiču tim koordinatama na koje ih postavljam, da postaju malo veće od prostora i vremena i aktivističkog poziva na djelovanje koji se, eto, upisuje u njih.

A što se remetilačke pozicije tiče... ne znam. Ja radim svoje, ono što osjećam i doživljavam kao ispravan put. Drugi rade svoje. Trudim se, i inače u životu, a i u pisanju, biti dosljedna sebi i raditi stvari onako kako ih osjećam da je potrebno i ispravno.
 

Kolika je uopće društvena odgovornost pisca/umjetnika, smije li on biti izmješten od stvarnosti? A kolika je, s druge strane, realna moć književnosti i umjetnosti u smislu pokretanja društvenih promjena? 

Ma umjetnik smije što želi :). Mislim da smo generalno, kao ljudi, odgovorni jedino sebi. Tako i umjetnost ima odgovornost biti autentična, istinita, iskrena. To je, mislim, jedina obaveza. Moj je izbor igrati se s okvirima stvarnosti, stvarati uzimajući u obzir mjesto i vrijeme u kojima živim. Ne mislim da sam zbog toga odgovornija ili bolja ili već neki pridjev koji bi tu mogao doći... Mene to inspirira, pokreće me kreativno. Istovremeno pišem i potpuno izmaknute stvari – ali nisu objavljene. Igram se s različitim diskursima, s različitim inspiracijama. Realna moć... umjetnost, pa i književnost u Hrvatskoj nema baš nikakvu moć. Gurnuta je na marginu, nebitna, smještena u zadnju klupu. Ulazi u fokus tek kada na scenu stupe oni koji bi je najradije stisnuli vojničkom čizmom i proskribirali svim kreativcima što i kako imaju stvarati. A to je šteta. Ne govorim to iz pozicije autora, već iz pozicije gledatelja, slušatelja, čitatelja.

Umjetnost nam je potrebna kako bi nam pojasnila stvarnost, dala pojašnjenje onoga što se događa. I ima tu dobrih primjera: Kristijan Novak i Slađana Bukovac, HNK u Zagrebu s dramskim programom koji je sjajan, čitava aktualna glazbena scena, i ona neovisna i ona više popična, sjajni autori hrvatskog filma... Puno je autora, puno je kreativnih, živih ljudi, koji stvaraju romane, priče, pjesme, filmove, predstave, koji se bore za prostor djelovanja koji je aktualan i živ, koji propitkuje i ispituje, koji gura i pomiče granice i koji nam ipak daje mogućnost da osvijestimo svijet u kojem živimo i doba u kojem postojimo. To je važno i zdrava društva ostavljaju prostor takvim ljudima. Činjenica da je hrvatska umjetnost toliko marginalizirana dosta govori o stanju društva.
 

Književnost znači ne mijenja svijet, ali čini li ga barem boljim mjestom? :)

Ne mijenja svijet i ne čini ga boljim mjestom. Nažalost. Ali daje nam prostor u kojem je sve malo bolje. Ili bi moglo biti bolje. Čini nas boljim ljudima.

Bilo bi dosta dobro da shvatimo da smo svi u istom čamcu i da bi nam lakše bilo da veslamo zajedno, nego da se tim veslima tučemo po glavama.

Foto. Ratko Mavar

U 'Duhovima' zavirujete kroz ključanice nekih sasvim prosječnih domova, u naseljima gdje susjedi žive povezano, gotovo kao velika familija; čeprkate po obiteljskim mrakovima i disfunkcionalnostima, po svemu onome s čim se ne želimo povezivati (nasilje, nedostatak empatije i solidarnosti). 'Omara' je pak u jednom svom segmentu kronika polaganog raspada dugogodišnjeg braka, jedna od najintenzivnijih i najautentičnih koje sam ikad pročitala, bez praznih hodova, općih mjesta, patetike. Osim toga, mislim da ste u romanu sjajno izolirali i razradili 'fenomen' one neopipljive točke loma nakon koje u odnosu nema povratka, a nikad je nismo svjesni u realnom vremenu, tek puno kasnije, kad je sve već odavno gotovo...

Prvo, puno hvala na ovome. Imam podvojen odnos prema obje knjige. Duhovi su napisani s puno grča, vidim taj grč tek u retrospektivi od eto, skoro pet godina. Omara je pisana u dahu, a onda sam povukla ručnu i ostavila sve da još kao odstoji, da vidim što ću, pa mijenjala, dorađivala, izmicala diskurs... I kad me ljudi pitaju koliko sam zadovoljna, obično kažem da nisam (na što moja divna urednica Ivana Rogar „dobije mlade“) i da sam napravila neke važne stvari za sebe u obje knjige, ali da nisam posve zadovoljna ishodom. I doista nisam: nešto funkcionira dobro, nešto ne tako dobro, možda bih zadovoljnija bila da sam je pustila kad je bila gotova, ovako imam osjećaj da su dvije različite žene pisale Omaru... Nisam sigurna da mi se ona prva sviđa. A tema... mene zapravo najviše zanimaju ljudi, ne ideje, ljudi. Zanima me kako reagiraju, zašto reagiraju, što ih potiče, što ih rastužuje, zašto čine to što čine...

U pozadini Omare je zapravo jedna moja druga preokupacija, a to je preokupacija vremenom u kojem živim i njegovom nevjerojatnom površnošću... Mislim da smo stvorili savršen sustav sigurnosti, manjka rizika. Sve što činimo usmjereno je prema ubijanju svakog rizika, svake mogućnosti skakanja u nepoznato, sveg nepredvidivog i drugačijeg. A mene zanima što to čini onom ljudskom u nama. Mislim da sam s Omarom tek zagrebala površinu te teme, valjda sam zato tako polovično zadovoljna njome.


Kad smo kod ljudskog u nama, što nas to čini ljudima? I što se događa s ljudskošću u kriznim vremenima kao što su ova u kojima živimo, i kakvih je bilo u prošlosti, a znamo do čega su dovela. Kako je sačuvati, unatoč svemu?

Ovo je pitanje za milijun dolara i Nobelovu nagradu za mir. Ljudskost se isto mora njegovati, čini mi se. Njegovati je u smislu da moramo, kao društvo - i pod time ne mislim na Hrvatsku jer smo ipak dio puno šireg zapadnog kruga - početi učiti jedni druge i generacije koje dolaze, slušanju, i to pravom, angažiranom slušanju, prisutnosti, empatiji, promišljanju. Ovo što se događa, polarizacija na milijun razina, podjele na sve manje i manje podskupine, na primjer, desno/lijevo, socijalno/liberalno, feminističko/mačističko, sjever/jug, obrazovano/neobrazovano... sve je to okrutno, čini nas okrutnima. Tražimo svoju pripadnost jednoj skupini i sve užim i užim podskupinama, sve dok se jedan dan ne nađemo začahureni u svoj balon.

A osim toga, kad smo stisnuti u skupinice, onda demoniziramo druge skupinice, a kad nekoga pretvoriš u onog drugog, u neprijatelja, kad mu u glavi poništiš ljudskost, kad zaboraviš da je to osoba, nečije drago biće, netko tko diše, smije se, plače, sanja, razmišlja, nada se, voli, ljuti se, strahuje... onda je lako biti okrutan. I prelako. A istovremeno smo zasuti, ali doslovno zasuti, ne znam uopće kako se obraniti od toga, gomilom manipulacija, laži, poluistina, zlonamjernih konstrukcija... I umjesto da se bolje razumijemo, sve se više mrzimo. I sve smo okrutniji. Kako u tom svijetu sačuvati ljudskost? Nemam pojma. Tu negdje nalazim inspiraciju pa onda u pisanju pokušavam naći odgovore. Ne znam koliko sam uspješna u tome. Ali tražim odgovore jer sama ne znam koji su.
 

A zajedništvo ? Trebamo li uopće inzistirati na tome?

Inzistirati... I Željka Markić inzistira na zajedništvu. I Božo Petrov inzistira na zajedništvu. I Plenković inzistira na zajedništvu. Naša predsjednica često spominje zajedništvo. Politika generalno voli inzistirati na zajedništvu. Meni je to prazna priča, taj apsolut zajedništva. Posebno nacionalnog. Čovječanstvo se već suočava s izazovima koji će biti još veći i dramatičniji u godinama pred nama. Očekuje nas suočavanje s novim tehnološkim dostignućima koja će redefinirati ljudskost na svakoj razini: kako i što ćemo raditi u svijetu u kojem posao ne postoji jer će ga zamijeniti roboti? Kako ćemo razmišljati u svijetu memeova? Kako ćemo konzumirati sadržaj okruženi tehnologijom? Kako ćemo se upoznavati, zaljubljivati? Kako ćemo riješiti  problem globalnog zatopljenja, kako ćemo nahraniti sve veći i veći broj ljudi, kako ćemo postojeće ljude uvjeriti da je prilično idiotski ubijati jedni druge.

Nabrajam ovako napamet, mogla bih o tome napisati milijun kartica teksta. Bilo bi dosta dobro da shvatimo da smo svi u istom čamcu i da bi nam lakše bilo da veslamo zajedno, nego da se tim veslima tučemo po glavama. A i spoiler alert: svi ćemo umrijeti, tih 80-ak godina prosječnog životnog vijeka čovjeka i nije tako dugo da bismo propuštali priliku biti ljudi jedni prema drugima. Sad zvučim malo kao Jehovin svjedok, ali u osnovi to je to, uz svu patetiku koja uz to ide. Ono, živjet ćeš 80 godina, a to ćeš vrijeme provesti tračajući, lažući, mrzeći, bojeći se drugih i drugačijih, ratujući protiv imaginarnog neprijatelja... Nekako mislim da se može bolje.
 

Dakle, tehnologija - koliko ona utječe na gubitak ljudskosti i solidarnosti?

Lako je mrziti tehnologiju, posebno ako si socijalistički usmjeren humanist. Tehnologija sama po sebi ne čini ništa. Ljudi joj daju snagu, ljudi su ti koji je čine gospodarom i koji je pretpostavljaju ljudskom kontaktu. Tehnologija je tu da pomogne, stvorena je uglavnom s najplemenitijim pobudama, sa željom da olakša povezivanje, da pomogne komunikaciji. Sigurno utječe. Učinila je da svatko od nas, svatko doslovno, u svakom trenutku sudjeluje u svakom zamislivom užasu koji se događa na svijetu.

Siriju smo mogli uživo pratiti, sa svim grozotama koje su se događale, jer postoje smartphoneovi koji snimaju videe u svakom trenutku. Negdje je eksplodirala bomba? Imamo to sigurno snimljeno i dignuto na Facebook ili Twitter. Tehnologija sigurno nije napravljena da bismo gledali tuđu paradu taština, milijunti selfie s napućenim usnama, rezanje glava, bombaške napade, trilijuntu raspravu o 1945. ili 1991. Napravljena je da bismo komunicirali. A pokazala nam je da to baš ne znamo.

Mislim da dobro slušam i volim slušati ljude kad mi pričaju. I to je definitivno nešto što me odredilo i što me svakodnevno određuje.

Duhovi Ušćumlić Gretić Iva

Što mislite, koja su Vas životna iskustva najsnažnije odredilo kao autoricu?

Kao prvo, odrasla sam u obitelji čitača. Moji roditelji su čitali i kupovali mi knjige, baka i deda su imali biblioteku s par tisuća knjiga. Sve mi je bilo dostupno i sve sam gutala. Kasnije sam, kao klinka u osnovnoj školi, volontirala u knjižnici i to je bio moj prostor slobode. A i neka vrsta natjecanja same sa sobom, što mogu pročitati, shvatiti, doživjeti... Drugo, ja sam introvert u svakom pogledu. Pisanje je moj izlazak iz mene, moj način da se povežem sa svijetom, da se pokažem na neki način. Puno lakše mi to ide s godinama, ali najlakše ide kad sjednem i pišem. A ostalo je život. Mislim da dobro slušam i volim slušati ljude kad mi pričaju. I to je definitivno nešto što me odredilo i što me svakodnevno određuje.


Inspiracija? Koliko na vaš rad utjecaja imaju drugi umjetnički mediji (glazba, kazalište, film...)?

Puno utjecaja. Glazba je medij koji najneposrednije doživljavam pa je onda tu i najviše utjecaja. I glazbu stalno otkrivam, i novu i staru iznova. Najviše zapravo žalim što nemam ni grama glazbenog talenta jer bih inače vjerojatno otišla u tom smjeru. Kazalište je prva ljubav – kao dijete sam bila članicom ZKM-ova učilišta. Vrlo rano sam shvatila da nisam talentirana za glumicu, ali jesam za stvaranje priča. I vrlo sam redovito u kazalištu. I tu je fotografija kojom se amaterski bavim, a koja je zapravo najviše moj izvor inspiracije.


Nakon dva romana čini mi se da već imate vrlo prepoznatljiv stil pisanja - nalazite li nešto slično kod još koga od domaćih autora, ili onih iz regije i šire? Čiji autorski svjetovi su Vam bliski?

Ivana Rogar – urednica mi je na Omari, ali do te je suradnje i došlo jer sam znala kako piše i silno mi je mnogo značila njena podrška i suradnja s njom. Kristian Novak je fenomen i fenomenalan i silno mi se sviđa što radi. Korana Serdarević ima tu specifičnu autorsku poetiku kojom nekako filigranski opisuje svakodnevicu. Zrinka Pavlić je onaj tip autora kojem se ja divim: točno vidiš da nema niti jedne nepromišljene riječi, niti jedne konstrukcije niti ideje koju ona nije posve promislila i domislila. Srđan Sandić je u pisanju čudesno topao i iskren i obožavam ga čitati. Marina Vujčić me osvojila idejama. Voljela bih pisati kao Slađana Bukovac, mislim da je ona svemir za sebe. A najviše mi, po senzibilitetu i po tom korištenju stvarnosti, odgovara Dario Džamonja. Njega opsesivno čitam. Volim Marinu Šur-Puhlovski, Olju Savičević-Ivančević, Olju Knežević, Marka Tomaša, Barbaru Matijević... puno je sjajnih autora.


Ja sam Vas otkrila s Omarom, pa ljetos nadoknađivala Duhove, no prije je bio blog, a na samom početku - što? Kako ste počeli pisati?

Ma ja pišem oduvijek. Ne sjećam se da nisam pisala. Blog je bio samo prostor da vježbam ruku, nisam ga ja nikada previše ozbiljno shvaćala niti mu se posvećivala kako je trebalo. Meni je trebao prostor da pišem i da se igram s idejama, a blog je bio tu i omogućavao mi je da to činim i da je sve na mjestu. Tek sam naknadno shvatila da su me i čitali: dok sam pisala, mislila sam da to čita dvoje-troje luđaka :).


Ili, konkretnije - što Vas tjera na pisanje?

Teško mi je opisati kako i zašto pišem jer uvijek imam osjećaj da ću skliznuti u patetiku ili mistificiranje ili nemam pojma, u pametovanje... Za mene je pisanje jedina stvar koja je ikad imala smisla. I neke teške stvari sam preživljavala upravo pisanjem. 2013. godine pokrenula sam projekt Čovjekdan s Mare Milin i Irenom Frantal. Mare je jedan cijeli dan fotkala polaroidom i izložila sve: i uspjele i neuspjele fotografije. Ja sam napisala te svoje polupjesme, Irena ih je oblikovala u ručno rađenu knjigu. Nismo to prodavale, htjele smo izložiti, pokazati što je za nas taj Čovjekdan, ta čudnovata mjera vrijednosti rada jer je to ono za što ja živim. I kad je najgori dan, ja uvijek mogu pisati. Mislim da je to način da ostanem normalna, koliko toliko.

Puno sam teških životnih situacija preživjela upravo pisanjem, moram nekako to složiti u sebi, a nisam tip koji lako govori. Mislim, govorim, ali ne kad je o meni riječ. Pa onda pišem. I da, znaju me pitati koliko je osobno. I potpuno i nimalo. Osobno je u smislu da je to sve nekako prošlo kroz mene, sve je to gledano mojom optikom, sve su to neki dijelovi mene, čak i oni koje ne volim baš, a nije nimalo jer se jako klonim daktilografskog bilježenja života.
 

Stvarnosna poetika, eksplicitnost, u nekim scenama gotovo naturalizam, a istodobno je tkivo teksta gusto, lirsko... S obzirom na izrazito finu, poetičnu rečenicu, kakvi ste s poezijom, pišete li je, čitate?

Haha, ja sam krenula iz poezije. Primarno mislim da sam pjesnik, iako vjerojatno loš jer mi treba puno, puno, puno prostora. Nekima to smeta u mom pisanju, nekima se baš to sviđa. A ja zapravo ne znam drugačije.

Deset pitanja o pisanju i poneko o čitanju

Foto: Robert Gojević

Kad se bacite na pisanje, imate li ideju cjeline ili čak detaljan plan, znate li unaprijed kamo će Vas prve rečenice odvesti?

Ne. Kod Duhova sam imala samo formu: kako me glazba jako inspirira i potiče i kako je puno istražujem, tako sam u tom periodu istraživala formu fuge. Zanimala me sama forma i zašto je koriste. I onda mi je pala na pamet ideja Duhova. Prvo sam doduše imala naslov i prvu priču, onda sam razvijala dalje. Imala sam neki opći osjećaj, nešto što sam htjela ispričati. I imala sam tu ideju da glavni likovi nikad nisu u prvom planu, da su ispričani kroz druge ljude i njihove interakcije s njima. Većina se ispisala tijekom rada koji je bio vrlo, vrlo intenzivan – većina je napisana u par dana. Ali vidjela sam te likove veoma živo, znala sam tko su, što su, kakvi su. Isto je bilo s Omarom: krenula sam s jednom idejom i pustila da me vodi dalje, da se posloži kako se mislila posložiti. Imam osnovnu ideju, više kao „ja bih ispričala priču o tome“ i onda se sve mijenja i slaže dok radim.

Atmosfera, lik, tema - od čega polazite?

Tema. Pa likovi. S time da jako puno radim na suho, u smislu da recimo sjedim sama na kavi i razmišljam. Igram se s njima. Pokušavam ih upoznati. Atmosfera dolazi spontano, sama.

Je li Vam proces pisanja težak, kako se disciplinirate? A što kad Vam pisanje baš nikako ne ide, kako to rješavate?

Nije težak. Pisanje ide lako, prirodno, kao disanje. Ali stvarno. Jednostavno sjednem i počnem pisati i to je to. Teško je sve ostalo, teško je kad završim pa se počnem preispitivati, teško je prije nego počnem, kad se moram fokusirati i uvjeriti da nema ničeg važnijeg od toga, teško je kad završim pa se propitkujem... ali samo pisanje je lako i sretno. Kad ne ide... pustim. Ali vraćam  se, pišem ispočetka, mijenjam... sve dok ne krene.

Što Vas stimulira, a što plaši kad govorimo o pisanju?

Stimulira me sam proces pisanja. Kad mi ide, to jest. Volim pisati, pišem brzo. I volim taj proces stvaranja priče, volim kad me iznenadi. Plaši me sve drugo. :)

Kakvi su Vam uvjeti neophodni za rad? Specifičan vremensko-prostorni okvir? Pozadinska buka ili isključivo tišina?

Pozadinska buka u nekom kafiću. Iz nekog nepoznatog mi razloga moram pisati isključivo u kafiću, i to ne u nekom dobrom, urednom kafiću, nego u nekoj mračnoj birtiji. Nemam objašnjenje, ali to funkcionira.

Melankolija, vedrina... iz kakvog tonaliteta se najbolje razmišlja, piše...?

Zapravo mi je to svejedno, ali ne mogu raditi iz zadovoljstva. Kad sam zadovoljna, životno zadovoljna, ništa me ne motivira na daljnji rad. Srećom po moje pisanje, ne toliko po mene, vrlo često me nešto gnjavi ili moram o nečem razmišljati. Obično me motivira nešto što me gnjavi iznutra. A ja jesam karakterno malo mračnjak pa je vjerojatno točniji odgovor melankolija.  

Čitatelj kao suautor? Koliko mu prostora treba ostaviti za interpetaciju? Kakav je osjećaj kad Vas pogrešno iščitaju?  

U trenu kad pustim roman van, više nemam ingerencija nad njime. Čitatelj ima svako pravo i slobodu učitati što god želi. Ne mislim da je potrebno i dobro inzistirati samo na jednom ispravnom čitanju. Čitatelj je odvojio svoje vrijeme da pročita nešto što sam ja napisala: što god on izvuče iz toga, dobro je i hvala mu na tome. Pogodi me samo kad je pogrešno čitanje zlonamjerno, a to se dogodilo kod jednog kritičara koji je pak učitao svašta čega nema i zamjerio mi stvari kojih također nema. Ali eto, i to je dio života romana i pisca.

Recepcija Vaših romana, jeste li zadovoljni?

Ne znam odgovor na ovo. Stvarno. Sretna sam kad me čitaju, sretna sam kad mi se jave jer su me pročitali pa imaju pitanja ili bi jednostavno rekli da su me pročitali i da im je to nešto značilo. Sretna sam što ljudi ipak odvoje vrijeme za te neke moje priče. Zahvalna sam na tome što imam tu priliku, mislim da je to veliki blagoslov: moći pisati i biti čitan, barem donekle. Sretna sam što imam pored sebe ljude koji vjeruju u mene puno više od mene same i sretna sam što me podsjećaju da pišem. Sve više od toga je poklon.

A kakva ste Vi čitateljica, što očekujete od knjiga?

Znatiželjna i zahtjevna. Očekujem  da me pomaknu, da me natjeraju da razmišljam. Očekujem da me uvuku u svoj svijet.  

Vaše literarne ljubavi, otkrića... dijelite li ih s drugima?

Dijelim, kako ne. Preporučujem, povremeno kad imam vremena pišem i preporuke za Najbolje knjige – ponosna sam što sam Knusgaarda preporučila prije nego je preveden na hrvatski. Kad me nešto oduševi, knjiga, predstava, film, slika, fotografija, ne prestajem pričati o tome. :)

Knjiga koja Vas je navela da i sami počnete pisati?

Vjerojatno neka bajka: počela sam pisati jako mala. Ali knjige i autori koji su me izuli iz cipela: Ocean more, Atlas oblaka, Siddartha, Prevert, Lorca.

A sad knjiga koju nikad niste uspjeli dočitati (i to Vas proganja)! :)

"Školice". Ima taj dio s Rocamadourovom smrti koji osjećaš stranicama i stranicama prije i toliko mi stvara nervozu da ne mogu preko toga. Preteško mi je, iako nije napisano da bude tako.

Kad smo kod prekinutih čitanja, što je s nedovršenim rukopisima, ima li takvih?

Ima priča koje nisu objavljene. Ima taj strip koji se stvara, i ne znam još što će od njega biti. I ima sljedeći roman. Nema baš nedovršenih rukopisa. Ima samo raznih stadija pisanja.

S obzirom na Vaše iskustvo prevođenja i pisanja, kako se (u nekom kreativno-intelektualnom smislu) te dvije aktivnosti razlikuju?

Posve su drugačiji, jedino je dobro pokušavati uhvatiti tuđi stil, tuđi način razmišljanja. Ali ovdje me drugi autor vodi, ja sam samo medij koji se igra riječima.

Pisanje fikcije ili istraživačko novinarstvo, što je napetije?

Dugo već nisam novinarka, a i ne mislim da sam bila sjajna istraživačka novinarka. Mislim da nemam to nešto, što razlikuje dobre novinare od izvrsnih. A i za mnogo toga nemam baš želuca. Tako da – pisanje fikcije. Bez konkurencije, barem za mene.

Možete li raditi na više projekata istodobno, evo, u čemu ste sve trenutno?

Ja stalno radim na par stvari istovremeno, samo ne istih pa mi onda jedno puni drugo. Pišem novi roman, radim veoma zahtjevan posao, imam svoju tvrtku Distilerija dobrih ideja, pišem o hrani i vinu za Taste of Croatia, dižem svoj projekt Dopamin.hr, preslagujem projekt namijenjen roditeljima koji se zove Čuvarkuća, spremam se za berlinski polumaraton, imam još neke projekte koji su u planu za 2019. i 2020. godinu jer su zahtjevni za organizaciju i planiranje, živim...

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –