Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Božidar Alajbegović • 20.12.2012.

Ivana Šojat-Kuči : Čim pišeš o ljudima, pišeš i o njihovim odnosima

Povodom nedavnog izlaska novoga romana Ivane Šojat-Kuči ''Ničiji sinovi'' (Fraktura, 2012.) sa autoricom smo porazgovarali o nekim u romanu dotaknutim problemima, kao i o uspješnoj kazališnoj adaptaciji njezina prethodnog romana ''Unterstadt'' te nagradama kojima je taj roman ovjenčan.

 
Božidar Alajbegović : Vaš četirima književnim nagradama ovjenčan roman ''Unterstadt'' (Fraktura, 2009.) doživio je kazališnu adaptaciju koja također polako skuplja nagrade. Jeste li sudjelovali u prebacivanju romana na kazališne daske? Jeste li zadovoljni predstavom?

Ivana Šojat-Kuči : Na dramatizaciji romana radila su čak tri dramaturga: Nives Madunić Barišić, Bojan Marotti i Zlatko Sviben, no svakako da sam aktivno sudjelovala u nastanku predstave. S glumcima sam razgovarala o psihološkim portretima pojedinih likova, razlagala ih s njima do najsitnijih pojedinosti, davala sugestije, sjedila na probama. No, veliku sam slobodu ostavila redatelju, gospodinu Zlatku Svibenu čija je režija zapravo sjajna impresija mog literarnog djela. Impresija je nešto osobno u što, osjećala sam, nemam nikakva prava dirati. Iznimno sam zadovoljna predstavom koja je katarzična, dojmljiva, koja svakog pošteno prodrma, što je i smisao umjetnosti: ukazati, pokazati, nabiti na nos, ponuditi moguće rješenje, iznjedriti istinu.

Ne događa se često da jedan roman bude nagrađen s četiri nagrade, ali i kad se to desi, ako niste jedan od u medijima "prepoznatijih" autora/ica mediji to slabo poprate. Smeta li vas medijska šutnja o tim nagradama i mislite li da to ima veze s činjenicom da ne živite u Zagrebu?

Ne bih se s Vama složila. ''Unterstadt'' je bio (i još je) sjajno popraćen u svim medijima u Hrvatskoj, pa i šire. Nije to bilo ništa bombastično. I sretna sam zbog toga. Nisam starleta, ne stremim hodu kroz uskliktale mase razdraganih obožavatelja sa zastavicama i cvijećem. Od kratkotrajne medijske prskalice ipak mi je daleko draže ovo što "Unterstadt" i dalje doživljava: predano čitateljstvo, dugovječnost, pametne, emotivne čitatelje koji uživaju u dobrom štivu. Pompa je kratkog daha, ovo što imam diše i dugo će disati.

U novome romanu ''Ničiji sinovi'' baš kao i u romanu ''Unterstadt'' pažljivo detektirate štetu kojom patrijarhalnost truje međuljudske odnose. Što mislite o tom problemu.

Nisam nasrnula na patrijarhalnost kao takvu, nego na nakaradnu posloženost prioriteta, principa, na tabue, lažni moral koji jedno naglas propovijeda, a drugo čini, na nepravdu u društvu, državu koja ne štiti one koje bi trebala štititi: one najslabije.

Istovremeno, pišete i o ženama kao gospodaricama kuće i o njihovim postupcima da po svaku cijenu dobiju ono što žele, kormiraleći kućanstvom na način da održavaju suprugovu iluziju kako je kormilo neprekidno u njegovim rukama. Međutim, ne krije li se iza principa - da citiramo baku junakinje vašeg novog romana: ''Pusti budalu neka misli da je šef, budi slatka i radi po svome'' - kao nekovrsnog  oruđa za borbu protiv patrijarhalnosti zapravo novi zametak problema u međuljudskim odnosima, zbog prikrivanja istine koje taj princip u sebi sadrži? Jer, i vaš novi roman o tome govori, zametak svih nesporazuma jest u nedovoljnoj komunikaciji, a prikrivanje istine vrhunac je takva ponašanja.

Sve što se temelji na piramidi s gospodarom na vrhu nije i ne može biti pravedno. Brak bi se trebao temeljiti na jednakosti, razumijevanju, dijalogu, sporazumu, prijateljstvu i, dakako, ljubavi. Svako okružje u kojem jedno trpi, a drugo provodi silu i vlastitu volju ne može preživjeti bez urušavanja. Ono: pusti budalu neka misli da je šef, nažalost je prilično uvriježen stav velikog broja žena, gotovo nešto kao "drevna mudrost". A to je očajno, ogromna laž na koju mnogi pristaju, zbog koje mnogi brakovi nalikuju na Potemkinova sela.

Pripovijedanje u romanu "Ničiji sinovi" provedeno je kroz naizmjenično dvoglasje muža i supruge, koji iz svojih različitih perspektiva posreduju situaciju braka u raspadu. No, osobno mislim da nedostaje perspektiva djeteta, jer je njihov sin dovoljno velik da uočava njihove probleme, i da trpi zbog toga. Što mislite o ideji da njihovo dvoglasje bude prekinuto jednim poglavljem u kojem bi narator bio sin, osobito u onom trenutku kad on pronalazi majku koja je pokušala samoubojstvo?

Brak u raspadu samo jedna je od pripovjedačkih linija, ali ne i temeljna. Roman govori i o ratu i poraću, o samoubojstvima, ubojstvima, problemu branitelja, recesiji, abortusu, obiteljskim tabuima. Izostanak djetetova glasa samo je jedan od neizravnih načina da oslikam alijenaciju koja sve više dobiva maha. Iz teksta se iščitava da dijete zapravo gotovo i ne komunicira s roditeljima. Njegova pozornost usmjerena je na elektronske medije, na video-igre. Pogledajte malo igrališta. Gotovo zjape prazna. Djeca žive u krvavim alegorijama paralelnih, dvodimenzionalnih svjetova igrica u kojima mogu ubiti, umrijeti tisuću puta, ubijati zmajeve, letjeti, biti što god požele. To je žalosno.

U romanu upozoravate i na problem alkoholizma, osobito kroz prizmu one poznate i u romanu na više mjesta ponavljane - ''Jebeš muškarca koji ne pije''. Alkoholiziran čovjek kod nas i dalje se doživljava sa simpatijom, čak i u književnosti taj se problem često na taj način tretira, što je zapravo i državi u interesu jer od prodaje alkohola vlast ubire dobar dio poreznog kolača. Što mislite o tome?

Čitava zapadna civilizacija njeguje kult alkohola. Njime zalijevamo sve, čitavu paletu osjećaja, događaje koji nam bilježe život poput vremenske vrpce. Od rođenja, do groba. Nazdravljaju nam kada se rodimo, a nazdravit će nam i za dušu, kada odemo tamo gdje smo zaslužili, ili jednostavno iščeznemo kao da nas nije ni bilo. Alkohol je u nas simpatičan. Zato i jest problem. Ne zamjećujemo ga kao prijetnju sve dok zbog njega netko ne završi ispod mosta, umre na klupi, od ciroze, ili u nasrtaju ružičastih slonova uzme nešto vatreno i ne poubija sve koji su mu se našli na nišanu.

Svidjela mi se demistifikacija kazališnog života kroz suprugov posao pjevača u opernom zboru te upozorenje kako se kod većine pjevača radi o bezvoljnom otaljavanju posla, a ne o stvaranju umjetnosti. Očekujete li negativne reakcije od strane osječkih  kazalištaraca?

Ne očekujem negativne reakcije. Pisala sam onako kako jest, jer živjela sam u tom svijetu punih osam godina. Ljudi smo, ne doživljavamo jednako umjetnost. U tome i jest čar. Kazalište je svijet u malom, zgrušan, stisnut, kompresiran, pa onda i na daskama koje život znače pronalazimo svakakve individue.

Jeste li ovim djema romanima i zbirkom priča "Ruke Azazelove" apsolvirali tematiku međuljudskih odnosa i intimnih priča i spremate li tematski iskorak u nekom novom djelu?

Bit će iskorak, ali međuljudskih odnosa će uvijek biti. Čim pišeš o ljudima, pišeš i o njihovim odnosima. Svaka akcija za sobom povlači reakciju. U svakom smislu. Pa nismo kamenje. Ljudi smo. Odnosimo se. Međusobno.

Vaš urednik u Frakturi Seid Serdarević pozorno pazi da svaka knjiga koju objavi ne bude proizvod, već kvalitetno umjetničko djelo, u svim segmentima. Upravo zbog toga osobno me je neugodno iznenadila naslovnica spomenute zbirke priča "Ruke Azazelove" koja, osim što je prilično kičasta, sugerira nekakvu gotičku mistiku i nadrealnost što je  u pričama iz zbirke ipak prisutno tek u tragovima. Jeste li zadovoljni tom naslovnicom?

S naslovnicom sam zadovoljna. Ona simbolizira avetinjski, paralelni svijet koji, premda postojano nevidljiv, skriven, mahnito skrivan, postoji uz ovaj svijet brižno posloženih fasada savršenog života što ga serviramo javnosti. Podvojili smo se, svi odreda, podijelili na javne (sretne, savršene) i tajne, osobne (s tugom, traumama). U bijelim, korotnim spavaćicama, sami, iza zastora, u skrovitim odajama vlastitih nutrina kao kroz ustajalu, zelenu vodu svakodnevno posjećujemo sebe same - one zatajene, prešućene, žalosne.

Uz jednu knjigu eseja, tri romana i tri zbirke kratkih priča, dosad ste objavili ičetiri zbirke poezije. Je li možda nova pjesnička zbirka u nastajanju, i ako jest, možete li reći nešto o dosad napisanim pjesmama?

Pjesme i dalje pišem, doduše sporadično. Mislim da već imam nešto što bi uskoro moglo biti ukoričeno u prilično suvislu zbirku: svaka pjesma je zapravo glas duše onkraj groba - trenutak smrti, iskliznuća. Zvuči sablasno,  ali zapravo nije. Svaki život je jedinstven i oslikava nas u svim mogućim aspektima, pa je tako i sa smrću. Ima blaženih, nježnih, toplih, oslobađajućih smrti, smirenih, ali i bolnih, rastrzanih, čemernih. Zbirka će biti poput foto-albuma s uspomenama, galerije likova u svim nijansama. Neke pjesme su već objavljene u Poeziji, Forumu i Vijencu.    

Osim pisanjem i pjevanjem u zboru osječkog HNK-a, bavite se i prevođenjem s francuskog i engleskog. Prevodite li trenutno nešto?

Što se prijevoda tiče, u pripremi su tri. Knjige su još u fazi čitanja, budući da prije svakog prevođenja volim knjigu temeljito pročitati na izvornome jeziku. Trenutačno prevodim Kazua Ishiguroa.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –