Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Srđan Sandić • 26.05.2014.

Ivana Simić Bodrožić : Svojim lirskim subjektima želim sve najbolje

Nova knjiga Ivane Simić Bodrožić, zbirka kratkih priča "100% pamuk" donosi nam petnaest izvrsnih, ingenioznih, minuciozno strukturiranih dokumenata (kratkih priča) o poziciji žene u oštećenom (pardon: tranzicijskom) društvu.

Prije četiri godine, po izlasku njezinog hvaljenog romana "Hotel Zagorje", s autoricom smo u većoj mjeri razgovarali o književnim temama (na ovom linku možete se prisjetiti tog razgovora), stoga smo se ovom prilikom osim na novu knjigu više fokusirali i na autoričin društveni angažman, tim više što knjiga "100% pamuk" donosi narative i/ili sudbine lirskih subjekata (ne)uklopljenih u "stvarnost", ukazujući na to da je emancipacija i dalje najskuplji i nadrskiji pothvat koji od strane društva u nekom trenutku mora biti - kažnjen.

Srđan Sandić: Nedavno objavljenom zbirkom priča "100% pamuk" vrlo minuciozno ulazite u polje svega onoga što bi se moglo zvati obiteljsko nasilje, strukturalno nasilje koje se sustavno vrši prema ženama. Rješenja za vaše junakinje nema? Ipak, naslućujete li ga igdje, van teksta, možda?

Ivana Simić Bodrožić: Možda bih kao jedno od rješenja mogla izdvojiti to da upravo takvo strukturalno nasilje, kako ste ga nazvali, a zapravo se radi o patrijahalnim "vrijednostima" kojima je naše društvo duboko prožeto, bude prepoznato kao tema. Ponekad se čini da živimo u modernom vremenu, što je jedna od velikih zabluda, u kojem više nema potrebe pisati, pričati, snimati u kategorijama muškog/ženskog, dvostrukih kriterija, ali naglašavam, to se samo čini. Također, nema jednog rješenja, upravo zbog te duboke prožetosti i krive nasađenosti od prvih odnosa koje usvajamo, naprosto trebamo biti svjesni stvarnosti.

Kod vas ne vidim odmak od teme. Vidim ono što bi se zvalo "ravničarskim pathosom" koji ima svoje jasne obrise i koji je doduše - možda blizak samo nama, ljudima iz ravnice. Ta bizarna potreba da se izgradi raspadnuto, da se govori "autentično". Kakav je bio vaš put do autentičnog, ako to mjesto možemo tako zvati?

Ne znam kako bih odgovorila na to, osim, tako pišem. Nije to neki unaprijed smišljen koncept, iako to ne znači da nema promišljanja. Meni je pomalo smiješno kad neki kolege pisci kažu: ja ne pišem ništa iz života. Pa odakle onda pišete? Uzimam ono što mi treba, što u meni pomjera stvari, ono što me mijenja. Zatim sve to oživi u tekstu, na jedini način koji znam, iz mene. Nema tu neke filozfije.

Vaš lirski subjekt odrasta, od male djevojčice iz "Hotela Zagorje" evoluirao je u ženu koja svojom poezijom ("Prijelaz za divlje životinje") ogoljuje do krvi, dekonstruira naše pokušaje ljubavi, bliskosti i zajedništva do gotovo dokumentarnih priča koje sve zvuče kao da su "naše". Kao da su nasljeđene, kao da im ne možemo pobjeći. Koja je budućnost vašeg lirskog subjekta ili - koja je njegova sudbina? Kuda mislite da će ići tj. kako će se razvijati?

Možda je bolje o tome ne razmišljati. Poznat je onaj magični efekt literature da kada nešto napišete, vrati vam se kao bumerang, često na vrlo cinične načine. Ne vjerujem u neku sudbinu, ali čim to izgovorim, iza ugla me čeka nešto da me demantira, neki tako precizno izrežiran događaj koji će učiniti da pomislim kako je baš onih pet minuta koje sam nekad negdje zakasnila bilo presudno za ostatak života. Dakle, ostavljam prostor iznenađenjima. Iako, a to baš nije optimistično, vjerujem u nasljednost spirale obiteljske nesreće koja prati neke moje junakinje, nisu to dramatične stvari, ali naprimjer, pomirenost sa bezizlaznom situacijom, pristajenje, ili čak prigrljivanje uloge žrtve. Svojim lirskim subjektima želim sve najbolje, ali kako kolega Tolstoj kaže, ništa dok pero ne umočim u vlastitu krv.

A kamo biste željeli da "ide"?

Prema samoostvarenju, gdje god da je to odvede.

Kada biste trebali opisati svoju estetiku, svoj žanr - kako biste ga imenovali? Dok koketiraju poezija, proza, dramsko....

To bih radije ostavila drugima. Što god da kažem, pogriješit ću, ili barem ispasti samodopadna. Sve što radim dolazi iz istog mjesta, ponekad samo nađe prikladnije forme da se izrazi. Tako vjerujem da je i najprirodnije, barem je tako kod mene, kad sadržaj diktira formu. Teško je od slike napisati roman, ili potrebu za raspisivanjem kompleksne priče sabiti u pjesmu jer baš sad, eto, pišem zbirku.

Vaš rad se može opisati i kao tekstualno svjedočanstvo (vlastitoj) traumi. Kako ju je bilo ispisivati? Koliko je se mora filtrirati tj. kada je krenulo "uređivanje", i kada ono inače kreće?

Pisanje uvijek svjedoči traumi, nekoj vrsti iskliznuća iz uobičajenog, povredi koja je nastala i koja preustrojava čitav svijet junaka, lirskog subjekta, autora. Ona je jedno iskustvo svijeta i života, a nakon toga samo je pitanje autora što će s time moći ili znati napraviti. Pitanje senzibiliteta, talenta, discipline, razumijevanja, ovisi o puno faktora. Nikada nije dovoljna samo trauma, kao što je i nemoguće zamisliti genijalnog pisca kojem se nije dogodio život.

"Život žena" kao da je nazivnik svim pričama. U kakav feminizam vi vjerujete, biste li se deklarirala kao feministkinja?

Feministkinje su žene koje nezimjerno cijenim, one su se tako zvale samo u jednom dijelu cjelokupne povijesti. Prije toga one su bile borci za ukidanje ropstva, segregacije, protiv rasizma, kasnije za prava gej osoba. Mislim da feminizam u svojoj suštini nema veze s rodom, i rado bih se deklarirala, jer njima dugujem sve ove prilike koje danas imam. Nisu mi pružene, nego se netko za njih izborio.

Zašto se žene i muškarci boje tog identiteta?

Zato što ga vežu isključivo uz rod, a mislim da ne shvaćaju pravo ishodište feminizma - borba za ravnopravnost na svim poljima. Prije ili kasnije, svi u životu se u nekom trenutku nađemo s one strane žice.

Kako biste objasnili svoju autorsku poziciju, kako na vaš kreativan rad utječe vaše freelancerstvo? Ovaj prekarijat nije baš previše inspirativan, složit ćemo se...

Status samostalnog umjetnika ili freelancerstvo ima dvije strane, najmanje. S jedne strane divno je raspolagati svojim vremenom i usmjeravati energiju u ono što voliš, ali preduvjet za to je barem donekle osigurana egzistencija. Nije nikakva garancija da će to biti tako, čak i ako ste vrijedni i dobri u onome što radite. Nisam od onih koji vjeruju da je vlažni podrum plus tuberkuloza sve što piscu treba. I ja se polako slamam pred izazovima redovitog plaćanja režija. Svako malo, majka mi brižno kaže: "Što bih ja voljela da ti nađeš neki posao". U zadnjem periodu to više nije vic.

Kao kolumnistica ste privlačili jako puno pažnje različite publike. Neke grupe su vas svojatale, a neke paralelno diskreditirale. Vaše pojavljivanje u vukovarskoj školi izazvalo je veliki medijski skandal. Želite li komentirati te događaje?

Ne. Nadam se da ću uskoro i na hrvatskom jeziku objaviti reportažu koju sam tada pisala o Vukovaru za jedan njemački časopis. Iz tog iskustva sam izašla malčice izubijana, ali i mrvicu pametnija. Svaki vrijedan nauk je skup, ali baš zato vrijedan.

Može li i smije li pisac biti apolitičan (što god to značilo) u ovako oštećenom društvu?

Čak i kada je apolitičan, sudjeluje u političkom životu društva u kojem djeluje i radi. Barem na način da se iz javnog prostora povuče i dobrovoljno ga prepusti drugima, boljima ili lošijima. I to je određen izbor koji ide na dušu svakog pisca ili umjetnika.

Imam osjećaj da je vaša kolumna dala vašem umjetničkom radu jednu novu dimenziju a to je da vas se moglo otkriti kao osobu blisku feminističkoj misli te kao antiklerikalnu osobu. Potpuno mi je jasno da to nema veze s vašom unutarnjom vjerom, međutim imali ste problem sa institucijom. Shodno tome - koja mislite da je danas najvažnija politička tema u Hrvatskoj?

Pa sad, ne znam da li se pitanje odnosi na stvarnu političku temu, ili na onu koja nam je posredovana kao najvažnija. Iako, valjda je i to povezano, jer ne bi se ljudi tako ljuto i agresivno hvatali za nešto što im nije važno. Svatko će reći da nije važno tko s kim spava i da to nije tema, ali s druge strane, na stotine studenata će slušati showmena iz dijaspore, studentskoga kapelana don Stojića koji govori o tome kako je Bog predigru stvorio isključivo za ženu, ona muškarcima praktički ne treba, a sam je uvjeren kako priča o seksu u dimenziji duhovnosti. Žena je jadnica koja čeka milost muškarca. Ako je on u stanju dovesti stotine studenata, onda nam je valjda to tema, jer smo takvo društvo.

Isto se odnosi i na prava manjina, diskriminacije po raznim osnovama. Po mom mišljenju najveća je tema isključivost prema drugima i drugačijima od nas samih, na bilo kojoj strani političkog spektra, kao i pomirenost s korupcijom te prihvaćanje sustava koji to nije.

Koju ulogu ima umjetnik, spisateljica u odnosu na te teme? Što ona mora moći?

Onu koju odabare. Moja je ta da iskoristim prostor koji sam dobila ili osvojila kako bih barem malo utjecala na to ljudi budu svjesniji. Sebe, drugih, kompleksnosti društva.

S obzirom da se u jednoj od svojih priča bavite i pitanjem abortusa - kako komentirate sve jaču desnu političku regrutaciju, dolazak Lile Grace Rose i Judith Reisman?

Pa tu bih se nadovezala na odgovor iz prvog pitanja. Zabluda je da mi živimo u modernom vremenu u kojem je samorazumljivo pravo žene da odlučuje o svom tijelu i životu. Osvojili smo nove tehnologije, ali naša se priroda ne mijenja tako brzo i tako lako, kao ni arhetipske predodžbe o tome gdje je kome mjesto. Pogotovo zato jer ovo društvo nije poligon za vježbanje ravnopravnosti, ovdje još uvijek prolaze takvi kao što su gđa Reisman i ova s jeftino izmišljenim imenom, Ljiljana Milosna Ruža.

Ovdje je vjeronauk, ne religijska kultura koja bi bila itekako dobrodošla, ušao u škole na velika vrata s traumom rata i teškim poremećajem identiteta društva. Isprepleteno je sve; svjetovno sa religijom, javno sa privatnim, i samo su pojedinci ti koji povlače granice. Sustav je duboko uzdrman, a bez temelja teško je išta zdravo graditi.

Pisanje kao terapija je recimo - suvremenija praksa. Tko su vam uzori?

Nemam neke posebne uzore, ali nekoliko pisaca je određenom trenutku utjecalo na mene: Margarite Duras, Primo Levi, Jorge Semprum, svi skupa bili su dio nezaboravnog kolegija "Tekst i identitet" koji sam slušala na faksu. Tada sam shvatila da smijem pisati.

I pitanje za kraj: može li pisanje emancipirati traumu? Simulirati njezino zacjeljivanje?

Može promišljanje i želja za promjenom, a svakom pisanju to dvoje prethodi. Dakle, moj odgovor je - da.


Fotografija Ivane Simić Bodrožić: PIXSELL

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –