Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Esej • Piše: Marijo Glavaš • 05.01.2014.

Živi čitaju mrtve

(opet Madeleine i ruž na nadgrobnim spomenicima hrvatskih pisaca)

 
Kazalište Illustre Théâtre osnovali su posljednjeg dana u lipnju 1643. godine sa 630 livri (tadašnja francuska valuta) u džepu glumci Madeleine Béjart i Jean-Baptiste Poquelin. Samo dvije godine kasnije, u kolovozu 1645. godine, kazališna družina je bankrotirala, a zbog nemogućnosti plaćanja 2000 livri duga za najam prostora kojeg su koristili Jean-Baptiste Poquelin završava u pritvoru.

Pariški zatvori sedamnaestog stoljeća bili su osim po mnogobrojnosti poznatiji samo po jednome - po surovosti. Nije sa sigurnošću poznato tko je podmirio dugovanje za najamninu, no Jean-Baptiste Poquelin u zatvoru je, koje li sreće, proveo samo dvadeset i četiri sata i već sljedećeg dana vratio se u glumačke vode. Otad se, umjesto obiteljskim imenom, počeo koristiti nadimkom - Moličre.

Neizmjerna je količina dovitljivosti kojom ljudska povijest, sva od sitno sjeckanih i ispremiješanih života, uspije samu sebe uprizoriti u, sav od čvorova, zapleta i sitnog tkanja, golemi kazališni komad.

Tako je, u režiji potonje, slavni francuski pisac, sramota za svog oca (po nekima je upravo on platio dug koji je Moličru omogućio brzo napuštanje ćelije, a dvadesettrogodišnji je mladić, da ne bi sramotio obiteljsko prezime, otad počeo koristiti nadimak), pripadnik skupine jedinki (glumaca) čije tijelo nakon smrti u to doba u Francuskoj nije bilo dopušteno ukopati u posvećeno, grobljansko tlo pored gradskih crkava, baš komično je to, poput jedne od njegovih komedija, kako je Moličre, ili da budemo precizni, kako je sto trideset godina poslije piščeve smrti (Moličre je umro 1672. godine, na kazališnim daskama, glumeći u svojoj predstavi prigodnog naslova "Umišljeni bolesnik" - fotelja u kojoj je na pozornici, pred publikom umro još se čuva u Parizu) njegovo truplo, kako su njegovi ostaci nakon toliko vremena, postali kamen temeljac jednog pariškog i, bez dvojbe se može ustvrditi, danas jednog od najpoznatijih svjetskih mjesta za ukop.

Novo pariško groblje u istočnom dijelu grada otvoreno je po naređenju Napoleona 1804., iste godine kad je veliki vojskovođa u čast svoje Armade, nedaleko od mjesta na kojem je stajala giljotina kojom su revolucionari odsjecali glave, dao izgraditi crkvu Madeleine. U početku poznato jednostavno kao Cemetery de l'Est ovo za groblje predviđeno brdovito zemljište, iako svega tisuću i petsto metara udaljeno od mjesta na kojem je stajala zloglasna, u revoluciji do temelja porušena, nenadmašni simbol pobjede revolucionara, utvrda i zatvor - Bastilla - a možda upravo zbog toga) nije privlačilo stanovnike Pariza kao mjesto posljednjeg počivališta sve dok u njega, poput kakvog marketinškog trika, nisu položeni preneseni ostaci francuskog kazališnog velikana, Moličrea.

Bio je to okidač, pucanj koji je označio početak stampeda, prave navale građana Pariza na raspoloživo zemljište (groblje je pet puta proširivano, a interes i lista čekanja za parcele postoje i danas). Sukladno rastućem interesu živih kupaca koji su na atraktivnom, hit dijelu gradske površine htjeli pohraniti ostatke pokojnih članova svojih obitelji i osigurati mjesto i sebi,  groblje je poprimalo zvučnije i impresivnije atribute: naziv je promijenjen u Pčre Lachaise (po isusovcu imena François d'Aix de La Chaise, kraće zvanom pčre (otac) La Chaise, koji je bio ispovjednik kralja Luja XIV., a čija je adresa za života bila na brežuljku na kojem je raslo groblje - ironično, čovjek po kojem je groblje dobilo ime nije pokopan na njemu), uposlen je arhitekt Brongniart (projektant pariške Burze) da izradi jedinstveni projekt neodoljivoga groblja, zasađena stabla posvuda naokolo, uređene staze, preneseni dodatni slavni mrtvaci: Héloïse i Abélard, La Fontaine, ...

Toliko je bila uspješna ova nekretninsko-grobljanska špekulacija, da je Nicolas Frochot, urbanist koji je upravljao zemljištem, prodao jednu parcelu i prethodnom vlasniku zemljišta (obitelji Baron) koji je tih nekoliko kvadrata platio skuplje nego li je bio dobio novaca za čitavo zemljište kad ga je bio prodao Frochotu.

Groblje Pere Lachaise danas je najveći pariški park i jedna od najposjećenijih gradskih znamenitosti (preko dva milijuna ljudi godišnje istražuje 44 hektara okružena zidom i s 5300 stabala). Dok šeću uskim stazama između sedamdeset tisuća parcela, orijentirajući se uz pomoć mape koja im pokazuje put do traženog posljednjeg počivališta, mnogi od putnika namjernika svrate do groba koji je od 1981. do 1988. godine (kad je ukradena) krasila 138 kilograma teška bista pokojnika koju je izradio hrvatski umjetnik Mladen Mikulin,  malene kamene ploče Jima Morrisona (1943. - 1971., na sprovodu je, priča se, jedan od preostalih članova The Doorsa rekao da je grob premalen, da nema šanse da je Jim unutra - tako su rođene do danas žive sumnje u Morrisonovu smrt), svrate do groba onog Prousta koji je pio čaj i žvakao kolačiće (1871.- 1922.), do pjesnika Apollinairea (1880. - 1918.), do brkatog čiče Balzaca (1799. - 1850.), do Oscara Wildea (1854. - 1900., njegov je jedan od najzanimljivijih nadgrobnih spomenika na Pere Lachaise groblju - golemi kameni blok s krilatim kipom, djelo naslovljeno Flying Demon Angel, čitavo je obilježeno tragovima ruža s usana žena/muškaraca koji su obljubljivanjem kamena prenosili čitateljsku emociju autoru, a ne zadovoljivši se poljupcem, s krilatog je kipa netko od obljubitelja, odlučio ponijeti trajni spomen na autorov grob, pa je anđelu/demonu otkinuo kameni falus, razrješio ga njegove muškosti - možda je riječ o nekom piscu koji ukradeno koristi kao inspiraciju i kao uteg za papir na svom pisaćem stolu). 

 
Šećući ovako, neka je i virtualno, između isprepletenih krhotina povijesti i uskim grobljanskim stazama nekih sjevernijih predjela, čovjek se ne može ne zapitati: a gdje su hrvatski pisci? Gdje su im grobovi i tko im ostavlja ruž(e) na nadgrobnoj ploči? Čini mi se da mrtvi hrvatski pisci umru svake godine iznova po još jedan put, tamo negdje u lipnju, kad nova generacija učenika napusti školske klupe - umru tada ponovno jer jedino mjesto gdje su živjeli i spominjali se bili su udžbenici i lektira učenika - djece koju izlaskom iz škole više nitko neće podsjećati na imena i naslove koji su im se u sklopu nastavnih predavanja predočavali kao važni, kako za Hrvatsku, tako i za njih same.

I kako se onda ne zapitati, zna li tko uopće za posljednje počivalište hrvatskih pisaca? Zna li i ono školsko dijete, ali i odrasla osoba, ili član hrvatskih Društava pisaca gdje je grob onoga jednoga što ga se naziva ocem hrvatske književnosti? Nisam primijetio da, primjerice, splitski Književni krug koji se predstavlja kao veliki čuvar splitske književne baštine, promotor Marka Marulića, ali i korisnik gradskog proračuna (veliki su novci u pitanju) poduzima ikakve akcije kako bi se djeci u školama približila važnost jednog bradatog muškarca koji je umro prije nekoliko stoljeća i kojega ne razumiju. Umjesto toga osnovan je odlukom Poglavarstva grada Splita i Književnoga kruga Split u svibnju 1995. Marulianum, centar za proučavanje Marka Marulića i njegova humanističkoga kruga - hvalevrijedan je ovo projekt, no nikada Marulić neće biti ono što je Francuzima  Moličre, ne znam gdje da ga se pokopa, dok god skupovi, dokumentacija, prezentacija i proučavanja oca hrvatske književnosti budu postojali isključivo zbog znanstvene zajednice.

Ali ne samo otac, gdje su kćeri i sinovi, gdje su Matoš, Šimić, Brlić-Mažuranić, Krleža, Goran, Kamov? Spominje li im se itko imena i groba, pa makar na obljetnice rođenja i smrti? Možda je sebično što samo o mrtvima govorimo, upitajmo onda – tko spominje žive hrvatske pisce i njihove knjige?

Postoji li sustavna promocija hrvatskih pisaca od strane Društava - ili im to nije (jedna od) uloga? Da li bi bilo odveć previše truda kad bi se, u cilju jačanja svijesti o hrvatskim piscima, u cilju osnaživanju zvučnosti njihovih djela i imena među čitateljima, u cilju, kako je to danas popularno reći, brandiranja hrvatske književnosti i pisaca, da li bi, uz današnju tehnologiju, bilo fizički iscrpljujuće ako bi se, bar na ta dva obljetničarska dana, smrti i rođenja, u ime Društava odaslao mail na primateljsku mailing listu koju inače koriste za informiranje pojedinaca/javnosti/medija/škola, pa u tim elektronskim porukama napisalo nekoliko redaka o životu autora i priložilo slike naslovnica knjiga koje je dotična napisala, koje su dotičnom tiskane, da li bi to bilo korisnije od onoga "ništa" ili iznimno rijetkog i selektivnog "nešto" koje se sada prakticira?

Ako se onima koji su životom svakodnevno uz knjigu (ili bar tako tvrde) ne čini značajnim i važnim spominjati i razgovarati o knjigama i njihovim autorima, kako će se ikad činiti važnim nekome školarcu znati gdje je (i poželjeti posjetiti) grob nekog pisca čiju knjigu mora pročitati za lektiru, kako će ikad nekome u turističkoj zajednici grada, općine, županije i države pasti na pamet napraviti/mapirati kartu hrvatske književnosti, ako ni samim licima po riječi pobratimljenima u svemiru nije stalo do toga da neki tamo Yui Kwan Chi, ili bilo koji drugi turist krene koračati od točke do točke koja mu je s raširenom kartom, poput neprocjenjivog sazviježđa koje je književnost, pružena u ruke. 

Možda će hrvatski pisci postati zanimljivi ako se počne govoriti o smrti onih koji su još živi.


** fotografija: Grob Jima Morrisona, autor Fabian Müller (14.8.2005.)

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –