Ivica Ðikić : Ništa sljezove boje

Održava se
01.01.1901.

Dugogodišnji novinar Ivica Ðikić 2003. je godine debitirao u književnim vodama romanom «Cirkus Columbia», smještenim u bezimeni bosanski gradić i ispripovijedan iz nekoliko pripovjednih perspektiva. Iako je atomosfera romana bila bosanska, a fabula pratila vrijeme neposredno prije, tijekom i nakon nedavnog rata, taj je mikrokozmos funkcionirao i kao metafora mnogo širih i manje lokalnih dimenzija, s izletima u Zagreb kao negostoljubivi velegrad u kojem su se našli neki od likova. Za taj je kratki roman Ðikić nagrađen i tuzlanskom književnom nagradom «Meša Selimović».

Njegova nova proza, ovoga puta zbirka "Ništa sljezove boje" koju čine tri priče, jednim se dijelom naslanja na roman prvijenac, prije svega tematikom koja je ponovo, iako ne uvijek direktno, vezana uz rat, te stilom pripovijedanja koji se bazira na izmjenama pripovjednih dionica i vremenskih perspektiva, te stanovitim baštinjenjem tradicije usmenog bosanskog pripovjedaštva.

Prva priča, «Zeleni dvorac», smještena je u fikcionalni prostor, gdje se zatvara zatvor u kojem je dugo godina robijao pukovnik Batrom, ratni zločinac koji se borio «u slavu Republike, Poglavara i Naroda». Vrlo vješto, njegova je ratnička sudbina dovedena u kontrapunkt s onom njegova brata, intelektualca koji je iz kukavičluka postao poglavarovim doušnikom i kreatorom nove nacionalne književnosti, čak i po cijenu ubojstava neistomišljenika, a kasnije čuvar bratove slave. Braća-antipodovi, iako smješteni u imaginarni prostor, nadopunjeni jednim dijelom i perspektivom sadašnjosti u dionici pripovjedača-novinara koji istražuje njihove sudbine, tvore odličnu parabolu o sudbinama onih koji pristaju na podaništvo vlasti i njezinim trenutačnim ideologijama.

Druga priča, «Pokušaj zaspati, molim te», tragična je priča o bivšem ratniku iz bosanskog sela koji je na «preporuku» seoskog svećenika otišao u rat u Hrvatsku. Susrećemo ga u Zagrebu, kako liječi rane, puši džointove i prisjeća se ratnih zločina kojima je svjedočio. S dolaskom brata u Zagreb i susretima s bratovom djevojkom koja je «pogrešne» nacionalnosti u priči se otvaraju i neke druge neuralgične točke ratne i postratne svakodnevice – deložacija iz stanova, međunacionalna mržnja i prijetnje. Ðikićev je junak tipični tragični lik bivšeg ratnika koji ne uspijeva pobjeći od sebe i svoje prošlosti, pa se tragičan završetak zapravo i podrazumijeva.

U trećoj pak priči, «Kao da ništa nije bilo», pisanoj iz pozicije infantilnog pripovjedača, ponekad za svoje godine i preozbiljnog svjedoka obiteljskih i društvenih zbivanja netom prije i za vrijeme rata, Ðikić otvara i snop tema iz bivše, socijalističke prošlosti. Dječakov je djed, naime, ubijao nekadašnje hrvatske emigrante i kao takav «umirovljuje» se u bosanskom selu prije početka rata, što donosi probleme obitelji i pokreće čaršijska ogovaranja. Za Ðikićevo pripovijedanje uobičajenim paralelizmom njegova je sudbina i sudbina njegova unuka, povezana s onom Saliha Dizdara koji je iz bosanskog sela otišao na položaj u Beograd, gdje je bio jedan od degradiranih u ovdje neimenovanoj, ali prepoznatljivoj aferi Ranković. Nije na odmet spomenuti i kako je prijateljevao s Brankom Ćopićem (sudbina njegova spomenika spada u onaj dio priče koji dolazi iz arhivske, nonfiction sfere), pa vjerojatno naslov Ðikićeve zbirke duguje ponešto i onom Ćopićevom, samo što je tamo sljezove boje – bašta.

Ðikićeva je zbirka, izvedbom i tematikom složenijih priča vrlo solidna knjiga koju odlikuju dar pripovijedanja i dar promišljanja bliže i nešto dalje prošlosti. Njegov je «uzorak» mali čovjek i njegovo kretanje po putanjama koje iscrtava netko drugi, uz čvrsti stisak politike i ideologije. Taj mali čovjek osuđen je na beznađa od kojih ne može pobjeći, a njih bilježi Ivica Ðikić u mračnim pričama koje djeluju još mračnije upravo stoga što imaju jak temelj u stvarnosti.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )