Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Višnja Vukašinović (Pentić) • 14.01.2013.

Jean Cocteau : Užasna djeca

Djeca su sklona stvarati i nastanjivati paralelne svjetove. Dvorac sazidan od pamučnih plahti, čiji su jedini potpornji drveni stolci, za njih ne samo da je začaran, nego je i dovoljno prostran da se u njegovim odajama izgube uporno navijajući satove mašte. U nadrealnim riznicama ovih krhkih zamaka  djeca proživljavaju svjetove i emocije galaksijama udaljene od stvarnosti koja ih okružuje. A kada jednom odrastu to isto rade odlazeći u kino ili udubljujući se u stranice neke knjige. Jer djetinjstvo i umjetnost skrivaju portale što vode u druge, daleko uzbudljivije, dimenzije zbilje, međusvijetove u kojima se besmisao pretvara u sudbinu, a patnja u odiseju što vodi prema obećanom gralu. Stoga umjetnici sanjaju o djetinjstvu, a djeca vjeruju u umjetnost.

Vječno dijete i besmrtni umjetnik Jean Cocteau poput kakva frivolnog kraljevića nikada nije napuštao svoj začarani zamak sazidan od vječnog rekreiranja svjetova djetinjstva u onome što danas nazivamo njegovom umjetnošću. Svoj je stvarnosti nesklon životni modus pretočio u  sugestivnu nadrealnu prozu svog najpoznatijeg romana "Užasna djeca" kojeg je navodno napisao u samo sedamnaest dana. Te 1929. godine skidao se s opijuma i prebolijevao smrt mladog pjesnika Raymonda Radigueta s kojim je u to vrijeme intenzivno ljubio i stvarao. I kao što djeca utjehu pronalaze maštom putujući u neke druge svjetove, tako je Cocteau iz surove realnosti otputovao u svijet svog djetinjstva koji je za njega bilo i ostalo najbolje čuvanom tajnom umjetničke moći.

Tamo je pronašao priču o bratu i sestri, Paulu i Elisabeth, koji na pragu zrelosti iznenada gube majku i postaju siročad. Nakon toga brigu o njima tek zvanično preuzima njihova sluškinja te dvoje adolescenata dobivaju punu slobodu da istraže svijet igre i mašte dovodeći ga do krajnjih i predvidljivo pogubnih konzekvenci. Zaranjanje u područje tabua, jer veza između Paula i Elisabeth neprestano koketira s onom incestuoznom, donijet će očekivanu kaznu pa Cocteauvov roman u tom smislu ne nudi ništa dramatično novo. Ono što je u njemu posebno i drugačije jest autorova pripovjedna tehnika koja jednako tretira razine relanog i zamišljenog pa je čitatelj taj koji je prisiljen povlačiti crtu između sna i stvarnosti, dopuštenog i zabranjenog, željenog i neprežaljenog.

Kada Cocteau piše: "Dugi šal koji mu je vijorio oko vrata zapeo je za glavinu kotača, zadavio ga, obezglavio bijesno dok je automobili klizio, udarao, propinjao se uz neko stablo i pretvarao se u krš i lom s jednim kotačem koji se sve sporije okretao u zraku kao kolo sreće na lutriji" iluzija stvorena pripovijedanjem urušava se u samu sebe tvoreći bezdan sačinjen od vječnih zamišljaja. Jer svijet kreiran Cocteauovom umjetnošću, kako u prozi tako i u poeziji, filmu i slikarstvu, jest mimikrija stvarnosti, igra u kojoj se laganim pomicanjem značenja destabilizira ustaljena slika i izranja novi svijet u kojem  je sve tek pozornica na kojoj živimo vlastite zamišljaje. Paul i Elisabeth sa svojim stvoriteljem dijele sposobnost da sve i svih oko sebe vide tek kao zrcala u kojima se njihov odraz neprestano pretače iz jedne u drugu fantaziju.

U svrhu razbuktavanja potencijala njihovih narcističkih igrokaza potrebni su im rekviziti, odnosno ljudi s čijim će žudnjama razjariti svoju neutaživu glad za podražajima. Gerard i Agathe su mladić i djevojka nesretno zaljubljeniu Paula i Elizabeth, dosadne, ali nužne sjene, koje ih neumorno prate pokoravajući se i najmanjem hiru svojih odabranika. A tome je tako jer: "Osobita bića i njihovi neuobičajeni postupci predstavljaju draž svijeta mnoštva koje ih odbacuje. Brine ih brzina oluje koju udišu te tragične i lepršave duše." I kao što se brat i sestra žrtvuju svijetu zamišljaja, tako se dvoje mladih žrtvuju njihovoj žrtvi jer sami nisu sposobni vidjeti s druge strane stvarnosti, u svijet unutar zrcala. Nad svima njima pak bdije pali anđeo Dargelos, neuhvatljivi mladić koji je glavna faca u školi koju su napustili nakon majčine smrti. On je svojim neumoljivim prepuštanjima onome najtamnijem u ljudskoj duši zauvijek začarao Paulovo srce.

Roman otvara nezaboravna epizoda s grudanjem na školskom dvorištu. Već na prvim stranicama Cocteau nas svojim poput pahulje savršeno delikatnim stilom uvlači u svijet u kojem je stvarnost uvijek samo san unutar sna: "Naduti obrubi, zidni vijenci, teški omoti laganih stvari, umjesto da pojačaju crte zidova, raspirivali su neku vrstu osjećaja, slutnje, i zahvaljujući tomu snijegu koji je blistao samo od sebe, blago poput luminiscentnih brojčanika ručnih satova, duša raskoši prelazila je preko kamenja, pokazivala se, postajala onaj baršun koji je smanjivao taj prolaz, ukrašavao ga, obavijao čarolijom, pretvarao u sablastan salon."

Paul stupa u taj čarolijom zakrit prostor uzalud tražeći svijet onostranosti što ga za njega utjelovljuje Dargelos. Posrčući po snijegu neuspješno zaziva njegovo ime odlučan da ga pod svaku cijenu pronađe. U tom trenutku ravno u usta pogađa ga sniježna gruda u koju je skriven kamen. Krvav i blijed, dječak pada na nevinu bjelinu snijega i prepušta se putovanju koje će zauvijek trajati.

Njegova je svrha pronaći anđela koji mu je priuštio tako lijep pad zahvaljujući kojem se konačno probudio i pao ravno na nebesa.

 
Jean Cocteau: "Užasna djeca"
Prevela Marija Paprašarovski

Disput : HFD, 2012.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –