Jonathan Safran Foer : Jako glasno i nevjerojatno blizu
Predstavljajući prije koju godinu svoj prijevod Styronova "Sofijinog izbora" Mario Suško je primjetio kako iz američke suvremene književnosti sve više nestaje književnost: sve je manje rečenica, riječi, slova, sve je manje teksta, a sve više bijelih stranica.
Ima tu nešto. Nedavno je Jennifer Egan dobila Pulitzera za roman sa SMS porukama i čitavim jednim poglavljem koncipiranim kao PowerPoint prezentacijom. PowerPoint kvadratići, balončići i strelice već su kod prelistavanja knjige djelovali vrlo neobično, no još neobičnije se doima roman Jonathana Safrana Foera "Jako glasno i nevjerojatno blizu", objavljen 2005.
Kad je govorio o sve bjelijim stranicama američkih romana Mario Suško je mislio na sve više kratkih dijaloga, sve više proreda, i poglavlja. Kod Foera imamo jednostavna grafička rješenja u obliku kvadratića, fotografije preko čitave stranice, seriju fotografija koja na kraju relativno kratkog romana (342. stranice) tvori pokretne sličice, trostruke razmake između rečenica u istom nizu, stranice s jednom kratkom rečenicom u redu, stranice s velikim slovima, prekriženim slovima, s djelovima rečenica, stranice samo s jednom rečenicom, samo s jednom riječi, stranice s brojkama umjesto riječi, jednu zacrnjenu stranicu, i naposljetku prazne, potpuno bijele stranice, što ima učinak knjiškog moždanog udara, nestanka, smrti...
Foer je "Jako glasno i nevjerojatno blizu" počeo pisati-dizajnirati nakon uspjeha svog debitantskog romana „Sve je rasvijetljeno". Isprva, riječ je bila o usputnom projektu. No Foera je ubrzo sasvim povuklo pisanje iz pozicije osmogodišnjeg dječaka Oskara koji je u napadu 11.9. na WTC izgubio oca. Oskar Schell je maloljetni PTSP-ovac koji se pokušava nositi s traumom gubitka oca. U tome mu ne pomaže psihijatar, čak ni majka koja je izgubljena u svojoj boli, nego tek maleni nepoznati ključić kojeg je slučajno pronašao u očevom ormaru. Oskarovo traganje za bravom koju će ključić otvoriti, a iza koje bi se trebala kriti posljednja očeva tajna, pretvara se u terapeutsko putovanje kroz sve newyorške općine.
Oskar i njegova majka nisu prva generacija obitelji Schell obilježena traumom gubitka. Dječakova baka i djed preživjeli su savezničko bombardiranje Dresdena. Preplićući unukovu, bakinu i djedovu ispovijed, Foer spaja napad na New York 2001. s bombardiranjem Dresdena 1945. godine. U tekstu nije baš jasno što to zapravo povezuje ova dva napada na urbana središta. Magnituda razaranja Dresdena, tokom kojeg je uništeno čitavo gradsko središte i ubijeno najmanje 25 tisuća ljudi, mahom žena i djece, ne može se samo tako staviti u istu ravan s rušenjem WTC gdje je poginulo malo manje od 3000 ljudi.
Čini se da Foer poprilično nesmotreno otvara bokove svog romana. Paralela Dresden-New York samo je jedan primjer. Američka kritika koja je slavila „Sve je rasvijetljeno" obrušila se na „Jako glasno i nevjerojatno blizu". Foer joj je za to dao i više nego dovoljno povoda. Glas Oskara, koji čita Hawkingovu „Kratku povijest vremena" i pješice odlazi na drugi kraj New Yorka, više odgovara pubertetskom Foeru nego li glasu osmogodišnjeg dječaka. Fotografije kvaka i ključanica krajnje su banalne. Istraumatiziranost Oskarova djeda, koji je zbog smrti nerođenog djeteta u Dresdenu kasnije u New Yorku napustio trudnu suprugu i nerođenog sina, ne može se samo tako shvatiti i prihvatiti...
Uglavnom, trag Foerovih banalnosti, proizvoljnosti i nedosljednosti sasvim se lako prati. Američka je kritika to iskoristila, propuštajući pritom u prvi plan staviti preplavljujuću maštovitost i zaigranost romana, neke izvanredne pojedinačne dijelove, poput samog opisa bombardiranja Dresdena, ili recimo odlično pozicioniranu fotografiju zatiljka žene koju mali Oskar posjećuje tokom svog lutanja New Yorkom.
Među uspjelim/zanimljivim segmentima romana nalazi se i svojevrsna podsvjesna poruka koju Foer odašilje. Grafički razgrađujući roman Foer razgrađuje i tekst kao takav. Nekoliko sablasnih bijelih stranica usred korica knjige imaju vrlo jak učinak, i kao dio teksta, i same po sebi. Još zanimljiviji je sam kraj knjige. Ne fotografije čovjeka koji se bacio s tornja WTC-a, a čijim brzim listanjem dobijamo dojam da nesretnik ne pada već leti u nebo, nego sudbina pisama koje je djed pisao djetetu.
Saznavši za smrt sina djed se vraća u New York. Sa sobom od stvari nosi tek dva kovčega prepuna pisama sinu kojeg je ostavio prije četrdeset godina. Kada Oskar predloži da iskopaju očev prazni lijes djed se složi s time. U lijesu u kojem nema posmrtnih ostataka djed će naposljetku sahraniti svoja pisma.
Obično se kaže da je tekst jedino što ostaje. Kod Foera i tekst nestaje: pretvara se u crnilo, bjelinu, pokretne sličice, ili biva sahranjen u praznom grobu. Što reći na to? Svjesno ili nesvjesno Foer očito odustaje od teksta. Rad na ovom „usputnom rukopisu" generirao je autentični užitak pisanja; njegova izravna posljedica su maštovitost i razigranost; no Foer kao da u tekst unosi podsvjesnu poruku da on s „Jako glasno i nevjerojatno blizu", s tekstom kao takvim, nema što reći.
Ta se poruka na izbjeljenim stranicama knjige osjeća i „jako glasno" i „nevjerojatno blizu".
Jonathan Safran Foer: "Jako glasno i nevjerojatno blizu"
Preveo Damir Biličić
Algoritam, 2012.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )