Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
E-Knjiga • Piše: Nenad Bartolčić • 09.09.2013.

Kada će krenuti javne nabave za potrebe e-škola?

Namjera ovog teksta nije kopati po najnovijoj aferi koju iz šireg spleta "ponuđenog" iz dana u dan javnosti serviraju i oni ozbiljni i oni manje ozbiljni hrvatski mediji, a oni bruje kako država milijune kuna ulaže za trošak nabave javnih usluga u pokretnoj elektroničkoj komunikacijskoj mreži (govorne i podatkovne usluge, sim kartice, klasične ali i još brojnije pametne telefone ne starije od godine dana...) za potrebe državne administracije.

No, čitajući zahtjeve koi su bili postavljeni pred potencijalne ponuđače postavlja se pitanje da li zaista štedimo, a čak da i štedimo da li štedimo na svima podjednako, ulažemo li podjednako? Jer, teško je nedostatak sredstava koji prati uvođenje e-učenja u hrvatske škole ne povezati s nimalo skromnim narudžbama kojima hrvatska administracija nastoji zadovoljiti svoju opsesivnu potrebu za biti "tehnološki in" uz istovremeno vrlo upitne stvarne radne potrebe baš za svime s liste želja, pri čemu bi iza svega valjda trebala stajati i želja za većom učinkovitošću uz istovremenu, kako se ističe, i značajnu štednju proračunskih sredstava.

Jer, ako je država zaključila da za trošak javne nabave javnih usluga u pokretnoj elektroničkoj komunikacijskoj mreži za potrebe administracije može osigurati na desetke milijuna kuna, koja je logika da, kada je već o tehnologiji riječ, ne pokuša osigurati identičan iznos i za nabavku npr. dovoljne količine tableta za škole (koji ne moraju nužno biti high-end skupi uređaji poput iPada već i neki drugi modeli solidne srednje klase) i stimulaciju razvoja e-udžbenika i e-knjiga?

Naravno, u sjeni sličnih vijesti u medije se teže probijaju (a još teže ostave dugovječniji trag) vijesti poput ove da je OŠ Vežica u Rijeci još prošle godine započela projekt pod nazivom iŠkola u suradnji s Filozofskim fakultetom u Rijeci i partnerom Apple. U sklopu projekta škola je kupila učenicima i učiteljima osmog razreda tablete za učenje, i time je postala prva osnovna škola u Hrvatskoj koja je omogućila učenicima nastavu iz svih predmeta uporabom tableta (iPada). Cilj projekta je u potpunosti promijeniti dosadašnji način rada u osnovnoj školi i započeti novu eru u obrazovanju učenika uvođenjem novih tehnologija.

 
A sve su brojnija istraživanja u svijetu koja pokazuju da najmlađe generacije čitatelja sve više i više vremena provode uz svoje elektroničke naprave (pametne telefone, tablete, stolna računala) i da se u sve većem postotku čitanje odvija i preko ekrana, a ne samo listanjem stare dobre tiskane knjige ili časopisa. Trend je to koji je nemoguće zaustaviti (a i zašto bi ga se zaustavljalo), i oni koji brinu o tome kako održati i povećati čitalačke navike kako kod djece tako i u starijim dobnim skupinama sve više promišljaju kako na najbolji mogući način postići sinergiju e-čitanja s onim klasičnim, baš kao i na koji način e-formate i e-uređaje najučinkovitije koristiti u nastavi. Svjesni su pri tome i opasnosti koje se kriju u nekritičkom favoriziranju i korištenju novih tehnologija, no poanta je upravo u tome da jesu svjesni ali i da su zagledani u budućnost.

Pri tome je danas čak izvjesnije nego li je to bilo još do pred koju godinu da se tako skoro ipak neće dogoditi smrti klasične tiskane knjige i uopće tiskanih formata, i da je pametnije promišljati kako što bolje iskorištavati nove i stare tehnologije, omogućavajući njihov suživot, barem tamo gdje on ima smisla, i da je najmanje smisla u tvrdoglavom inzistiranju na onome što ponekad zagovaraju oni koji na e-knjigu i tiskanu knjigu gledaju iz svojih utaborenih položaja, po konceptu "ili-ili".

U ovom trenutku jako je teško dokučiti kakva je stvarna strategija Hrvatske prema implementaciji e-učenja ili e-nakladništva (e-čitanja)... tj. svega onoga što streloviti razvoj digitalnih tehnologija nameće kao moguća i sasvim vjerojatna rješenja, i ne samo u bliskoj budućnosti već i u sadašnjosti. Nesporno je da je Hrvatska suočena s gospodarstvenom krizom (ali još više s krizom upravljanja) ali mjere štednje koje se poduzimaju u sadašnjosti imaju smisla samo onda kada su istovremeno zalog budućnosti, i utoliko je jednostavno nedopustivo štedjeti na tehnološkom razvoju obrazovanja (i znanosti), a jedan od oblika pogrešnih metoda štednje je i uskraćivanje generacijama mladih osnovno/srednjoškolaca da u svome obrazovanju budu što je moguće ravnopravniji svojim vršnjacima iz zajednice zemalja koje je Hrvatska nedavno i sama postala članicom.

Prošlogodišnja izjava ministra Željka Jovanovića kako nam je "dugoročno cilj da ne bude preteških školskih torbi i da učenici imaju tablet-računala, da udžbenici budu u elektroničkom obliku" možda je prije godinu dana i zvučala optimistično iako je izraz „dugoročno" poprilično neprimjeren kada se upotrebljava u kontekstu primjene novih tehnologija gdje se samo u jednoj godini promijeni toliko toga što se nekad događalo kroz desetljeće, pa i duže.

Lijepo je, dakle, pročitati u novinama kako će učenici čak pet razreda riječke Osnovne škole Vežica u novu školsku godinu, umjesto s udžbenicima, krenuti s iPadima koji će im biti glavno nastavno sredstvo. No, za razliku od državnih činovnika koji neće posegnuti u svoj džep već će im država nabaviti nove mobitele, roditelji su bili ti koji su osigurali novac za kupnju tableta i omogućili da im djeca budu dio jednog zapravo još uvijek eksperimenta, pri čemu je upitno da li su to baš trebali biti iPadovi i nije li se možda moglo proći jeftinije. Vjerojatno se i moglo, ali uz jasniju strategiju i definirane uvjete nabave što ipak ne bi trebao biti posao pojedine škole, nastavnika ili roditelja.

Neosporno je da je državi teško odjednom osigurati potrebna sredstva za e-nastavu uz pomoć tableta i digitalnih udžbenika za sve učenike osnovnih i srednjih škola u Hrvatskoj, no da bi trebalo što hitnije generaciju po generaciju učenika barem postupno uvoditi u svijet e-učenja isto je tako neosporna činjenica. No, neselektivno štedjeti baš na mladima, na njihovom obrazovanju... na žalost nije ništa drugo nego rezanje grane s koje se ionako već jako opasno i dugo skližemo, pa ako još nismo tresnuli potres je jako, jako blizu.

Eto, voljeli bi da se jedna sasvim druga javna nabava napokon dogodi u Hrvatskoj, nabava koja bi išla u prilog razvoju e-škole i e-učenja u Hrvatskoj, i čiji će učinci puno kasnije zastarjeti nego li svi ti pametni telefoni i brze podatkovne veze kojima će hrvatska administracija služiti svojim građanima... pri čemu je za kraće vrijeme sasvim izvjesno usporavanje njezinih usluga jer će im vjerojatno trebati vremena ovladati novim brzim igračkama.


***

Dopuna 11.09.2013.

Kad spominjemo javnu nabavu za potrebe razvoja e-čitanja, e-učenja i sl. potrebnoj je istaknuti da je CARNet za projekt "Škole 2.0" dobio iznos od nešto manje od 12 milijuna kuna kroz natječaj Hrvatske agencije za poštu i elektroničke komunikacije - HAKOM, koji je putem javne nabave osim za potrebe spomenute mrežne i videokonferencijske infrastrukture i spajanja potrošen i za nabavu tableta za nastavnike i učenike te potrebnu edukaciju nastavničkog kadra u cilju podizanja digitalne kompetencije nastavnika te ciljanu edukaciju za korištenje tehnologije kao i  osmišljavanje i provođenje projektne suradnje među školama.

No, nakon ovog pilot-programa potrebno je što prije zahvatiti mnogo šire, u najmanju ruku svake godine novu generaciju osnovnoškolaca i srednjoškolaca uvoditi u korištenje novih tehnologija, a što će iziskivati osjetno veća financijska sredstva za nove javne nabave, na kojima država kao zalog za budućnost ne bi smjela štedjeti!

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –