Koji si ti đir?!?

Nisam zaboravila svoj prvi susret s njima, s drukčijima.

Tražile smo po gradu cipele za mene, mama i ja, bila sam još prava pionirka s ravnim franzetama na čelu i pjegama na nosu. Mama je, brza i vilovita, u visokim petama, slamala okuke kaleta po Getu, a ja sam poslušno pocupkivala za njenim skutima, od straha da svoju roditeljicu ne izgubim u labirintu ulica.
 
Negdje od Peškarije prema Domaldovoj, u jednom mi trenutku isklizne iz vida, nestane u uskom prolazu između mladića i djevojaka natiskanih ispred Cherryja. Imali su drukčije frizure, cipele, šminku (neki momci su bili našminkani), odjeću, gard. Stajali su na gradskoj vrištini, pod uskom trakom zraka, ispijali svoje piće, čavrljali, nasmiješili mi se: vidi malu, izgubila se, pusti je proć.

Na kraju tog hodnika lica, čekalo me ono poznato, išla sam za njom: Peko, Borovo, Šimecki... Ali vratila sam se, za nekoliko godina. Mjesto kojeg smo iz nepoznatog razloga zvali Ćiri, tada se više nije činilo strano, gutali smo tamo čokoladne bombice uvaljane u šećer, oni drukčiji su nekamo otišli, a došli su neki novi na neka druga mjesta, u Zlatna, pa ispred Ziggyja, u Džaje, Jazz...

I što sam bila starija moji su prijatelji sve više sličili na drukčije, na one koji se ne sviđaju tetama i barbama, koji su pomalo vanka škvare, koji imaju „neki svoj đir".

U višim razredima osnovne pričalo se o darkerima. Televizija, novine, nastavnici, roditelji, kimali su upitnicima iznad glava: kud će ova mladost, kamo ide ovaj svijet... I nažalost, darkeri su zaista bili posljednja sjajna fama osamdesetih, iza njih je nastupio pravi pravcati dark, rat, mržnja, nasilje...

Kako se sada smiješnima i bezazlenim čine cipele jedne moje razredne prijateljice, crne s metalnom pločicom, zbog koje ju je nastavnica ozbiljno prekorila: da ti, ćerce, nisi darkerica?! Ista ta cura, koja je imala nekoliko godina starijeg brata, koji se muvao po nekim gradskim punktovima, objasnila nam je da ti darkeri uoće nisu neke stravične face, samoubojice koji se šuljaju po grobljima i podmeću crne ruže. To je samo đir, rekla je.

Uskoro sam i ja kupila slične postole, al već tada nije bilo nikoga da me ukori, ušle su u modu.

U srednjoj su vladali neki drugi đirevi, uglavnom dečki u spicama, ultrasi, pa raveri, nešto rokabilija s kokoticama, vječiti rokeri, old school šminkeri, preživjeli hipiji, metalci (koji se nekim čudom regeneriraju sa svakom generacijom), kasnije skejteri, grunge, poneki hip-hoper, pa gotičari koje neki smatraju novim izdankom darka, iako su kao supkultura postojali dosta prije...

U Splitu punkeri, iako ih je „oduvijek" bilo, nikad nisu bili toliko vidljiva skupina, kao u nekim drugim gradovima (Rijeci, Puli, Zadru)... Jedno kraće vrijeme bilo je prilično trendi uresiti se nekim visoko stiliziranim punk detaljima, ali to sa samim punkom nije imalo ama baš nikakve veze.

Ili je otprilike imalo onoliko veze koliko Avril Lavigne, ikona naših emača, ima veze sa Sidom Viciousom. Ili Tokio Hotel s punkom i hard rockom. Oni, čini se meni, puno više duguju Backstreet Boysima ili Take Thatu.

Ali, ovo ionako nije priča o glazbi, ovo je priča o đirevima i priča o furkama.

Ðirevi jesu u samom startu vezani uz neku glazbu, ponekad i uz film, ali to u mnogim slučajevima naposljetku postaje manje važno. Iz ovoga izuzimam navijačke skupine čija fiksacija na voljeni klub koji put graniči s religijskim zanosom (za ne reć fanatizmom), pa su se tako ultrasi odavno ogradili od „đireva" s onom krilaticom: Ljubav a ne đir.

Ðirevi su u većini slučajeva potrošni, tijekom jedne mladosti ili života nitko ti neće osobito zamjeriti ako promijeniš dva-tri đira, dapače rijetke su one ptice, frikovi koji u svom điru dočekaju zrelost ili starost.

Tim je čudnija panika koja se u posljednje vrijeme javila oko emosa. Kao da nikad nije bilo ni darkera, ni kulta Kurta Cobaina, Baudelairea ili Poea, Morrisseya, pa ni Johnnyja Deppa, ni općeg isfuravanja na besmisao i depru u petnaestoj ili dvadesetoj godini, čiketavanja, crnila i raznoraznih, ne pretjerano opasnih, manifestacija svjetske boli i autodestruktivnost . Kad slušam sav taj zaprepašteni narod, pitam se živimo li u paralelnim svemirima.

Daleko od toga da propagiram crnjak, ali stigmatizirati te mlade ljude - jalov poso, a i štetan. I toliko puta besmisleno ponavljan kao da je netko davno u prošlosti greškom pritisnuo repeat. Njihov je „mrak" u toj mjeri zaslađen i performerski, da prema dark pokretu iz vremena njihovih staraca, spomenutom na početku teksta, izgleda kao, budimo ilustrativni - gorka čokolada.

Ako se usput prisjetimo da današnji  „mainstream adolescenti", oni koji sebe danas nazivaju šminkom, ponosno slušaju cajke svake vele, a ultimativni trend je pokazati kolko para imaš, čini se da je socijalna slika nešto tužnija od đira tinejdžerske depre koja se svlači i oblači kao i crna majica ili alke u usnama.
 
Takav mainstream, ta dominacija lošeg đira, ono je što meni stvara nelagodu i čini se neprirodnim. Zamisli što li će od tih folk-versaće tinejdžera biti kad odrastu, baš fin jedan svit.

A ovi malo drugačiji... za njih se uglavnom ne treba plašiti i bilo bi puno gadnije da ih nema. Grad gradom između ostalog čine njegove supkulturne skupine, alternativci, što god, bez njih je grad samo jedno golemo selo s neboderima i vojskom selji-belji šminkera uvjerenih da su face, jer slične sebi vide čim upale TV-program, jer takvi su, prema serviranim mjerilima vrijednosti, „uspjeli u životu".

U takvoj klimi pokušati odrastati drukčiji, u nekom drugom điru, bio to emo, punk ili nešto šesto što će doći već sutra, dokaz je i izvjesne količine soli u glavi koja je oduvijek bila potrebna i za pasivan otpor, za otklon od ponuđenog.

A ne nudi se bogzna što.

( Tekst je prvotno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji )